“Tko barem jednom posjeti Siciliju nikad neće biti lišen nostalgije za njom!”
David Herbert Lawrence, engleski književnik
Svoj posjet Siciliji započinjem u njenom glavnom gradu – Palermu. Grad se smjestio na obali Tirenskog mora ispod planine Monte Pellegrino. Počeci naseljavanja ovog područja sežu još u prapovijesno doba, dok se grad počinje formirati u doba Feničana 743. godine prije Krista. Sam naziv Palermo potječe od feničanske riječi za luku. 254. godine prije Krista kontrolu na Palermom preuzimaju Rimljani, a raspadom Rimskog carstva postaje dijelom Bizanta. 904. godine Palermo preuzimaju Arapi i grad u to vrijeme doživljava procvat. Zapisi kažu da se Palermo na razmeđi prvog i drugog tisućljeća po svojoj ljepoti mogao usporediti s Kairom u Egiptu te Cordobom u Španjolskoj što dovoljno govori o njegovoj povijesnoj važnosti. Nakon Arapa, u 11. stoljeću u Palermo dolaze Normani i on postaje prijestolnica novonastalog kraljevstva Sicilije.
Arhitektura Palerma dominantno je barokna, s reliktima iz normanskog doba te značajnim utjecajem arapske i bizantinske umjetnosti. Nažalost, grad je pretrpio teška oštećenja u bombardiranju tijekom drugog svjetskog rata, a poslijeratna obnova nije išla u najboljem smjeru te je tek u zadnjih desetak godina Palermo počeo poprimati svoj nekadašnji sjaj.
U Palermo stižem 26. prosinca 2019. godine u večernjim satima Ryanairovim letom iz Verone i smještam se u hotel Mercure Palermo Centro. Na svojim putovanjima nastojim biti vjeran hotelskom lancu Marriott, a ako na destinaciji nema njihovih hotela sljedeći mi je od interesa lanac Accor kojem pripada ovaj hotel. Hotel je smješten u modernom dijelu središnjeg Palerma, vrlo blizu ulice Cavour i kazališta Politeama.
Aerodrom u Palermu nije baš blizu grada i transfer traje od 45-60 minuta, ovisno o gužvi i prijevoznom sredstvu. Ne volim se voziti autobusom tako da sam se odlučio za prijevoz vlakom. Vlak je u principu lokalni metro te mi je zbog lokacije hotela bilo brže izaći na stanici Loli nego na glavnom željezničkom kolodvoru do kuda vlak vozi.
Prva stvar u Palermu koju trebam napraviti je doći do hotela što je oko kilometar i pol hoda, a ono što odmah upada u oči je funkcionalan kaos. Automobili su parkirani svakako, često je nemoguće proći između dva auta koliko su blizu jedan do drugoga. Semafori i pješački prijelazi su tu, no u većini slučaja samo u teoriji. No s druge strane sve funkcionira, promet ne stoji, nitko se ne ljuti i ono najvažnije sve mi se doima iznimno sigurno.
Dolazim u hotel, check-in prolazi zadivljujuće brzo, barem kod mojeg recepcionara. Kod njegove kolegice je sasvim druga priča no moram priznati da je komično gledati sraz kultura, točnije njemačke ustrojenosti i sicilijanske opuštenosti, a da nisam bio gladan ostao bi gledati kraj borbe.
Soba nije nešto specijalno, niti uređenjem niti veličinom – drugim riječima nije baš moj stil, no zaista ne namjeravam u sobi boraviti previše tako da mi ne smeta, a i cijena koju sam našao je fantastična. Pokušao sam pojesti u hotelskom restoranu, no prvo je trebalo čekati na uslugu, a kad je konobarica konačno došla ispalo je da su sva meni zanimljiva jela rasprodana tako da sam odlučio pitati na recepciji za neko dobro mjesto u blizini. Na sreću, moj efikasni recepcionar je bio slobodan pa sam vrlo brzo dobio preporuku za nekoliko okolnih restorana.
Prvo mjesto koje sam posjetio je nešto finiji restoran Bebop. Mjesto je djelovalo obećavajuće, i činilo se da imaju slobodnih mjesta. Mjesta je zaista bilo, no bilo mi je malo čudno što sam trebao čekati skoro 5 minuta da mi uopće netko priđe i pokaže mi stol. No, onda sam opet čekao 15 minuta da dobijem jelovnik. Restoran nudi moderne interpretacije tradicionalnih recepata što mi se jako dopalo, no u sljedećih 20 minuta još mi nitko nije prišao i uzeo narudžbu. Inače, restoran ima svega 8 stolova i dvije konobarice ali samo jedna uzima narudžbe, a to ne radi baš efikasno. Izgubio sam strpljenje i otišao. Čini mi se da to nisu ni primijetile.
Sljedeće preporuka hotela bio je restoran Kliko koji nudi tradicionalnu ponudu jela te sam odlučio probati tamo. Dobiti stol nije bio problem, no situacija je ista – dvije konobarice, čekanje, samo jedna prima narudžbe (ne kužim sustav, ali dobro) i onda sam shvatio da je to očito način funkcioniranja sicilijanskih restorana na koji se moram naviknuti i da mi je najbolje sjesti i čekati jer bi se moglo dogoditi da ostanem bez večere.
Odlučio sam se za dva sicilijanska jela – tjesteninu alla Norma i desert Cassata al forno. Tjestenina alla Norma dobila je ime po Bellinijevoj operi, kada je talijanski književnik Nino Martoglio jelo usporedio s tom izuzetnom operom (arija Norme smatra se jednom od najdelikatnijih arija iz sopranskog repertoara). Radi se o tradicionalnom sicilijanskom jelu u kojem je neka vrsta tjestenine pomiješana s umakom od rajčice, patliđana, riccota sira i bosiljka. Jelo je vrlo jednostavno, no meni je bilo izuzetno fino i naručio sam ga još nekoliko puta tijekom boravka na Siciliji. Cassata al forno kolač je sličan piti od sira, odnosno vrlo lagani biskvit napunjen je kremom od riccote i zapečen. Češće se na ulicama može naći hladna varijanta tog deserta, no tad je prekrivena marcipanom i ukrašena kandiranim voćem. Sljedećih dana probao sam hladnu varijantu, no moram priznati da mi je puno više sjela Cassata al forno. Polako me svladava umor tako da se nakon večere vraćam u hotel na spavanje.
Ustajem rano i već u 6.30 sam na doručku koji uopće nije loš, a u ponudi je bila i Cassata koja me oduševila večer prije. U razgledavanje krećem kako sam i planirao, točno u 7.00 i najprije odlazim do obale mora, točnije zaljeva La Cala. Ovaj duboki zaljev od 13. do 16. stoljeća bio je glavna luka Palerma, nakon čega se promet brodova polako počelo izmicati prema sjeveru na prostor današnje luke. U zadnjih desetak godina La Cala je pretvorena u simpatičnu turističku marinu i šetnicu.
Sa obale mora, kroz Via Porto Salo ulazim u četvrt La Kalsa. Četvrt La Kalsa jedna je od najstarijih četvrti Palerma čiji korijeni sežu još u deveto stoljeće kada je ovdje sagrađeno administrativno središte arapskog Bal’harma kako se Palermo zvao prije nego su ga pokorili Normani 1072. godine. La Kalsa je karakteristična po svojim uskim i ponekad krivudavim ulicama koje joj daju štih arapskih medina, no ima tu i crkava i palača iz doba baroka. Nažalost sjaj povijesne La Kalse ugasio se tijekom bombardiranja u drugom svjetskom ratu i decenijama je stajala neobnovljena i zapuštena, ali u zadnjih nekoliko godina postaje sve popularnija, posebice u umjetničkom miljeu.
Razgledavanje La Kalse započinjem s velikim trgom Piazza Marina – trgom mračne povijesti na kojem su se nekad davno izvršavala javna mučenja i pogubljenja. U središtu se trga nalazi Garibaldijev vrt, poznat po ogromnim stablima smokve. Trg je okružen nizom starih plemićkih palača, a tu je i barokna fontana Garraffo (nazvana prema arapskoj riječi za obilje vode).
Šetnju nastavljam kroz ulicu Via Aloro gdje dolazim do muzeja Pallazo Abatellis – regionalne umjetničke galerije koja se smjestila u staroj gotičkoj palači iz 15. stoljeća.
Nastavljam do ulice Via Lincoln i botaničkog vrta koji se prostire na 10 hektara, star je preko 200 godina i u njemu raste više od 12000 biljnih vrsta. Iako volim mir botaničkih vrtova i rado bi ga posjetio, ovaj se otvara tek u 9 sati tako da ga ostavljam za idući posjet Palermu.
Četvrt La Kalsa puna je kontrasta: između obnovljenih kuća nalazi se tu i tamo neka ruševina, uz stanovnike na rubu egzistencije šeta se dama u bundi, uz predivno uređene trgove ima i onih punih smeća. Rekao bih da se u La Kalsi može vidjeti neki stereotip Palerma prisutan u filmovima i romanima, iako bi to nazvao samo rudimentom. Kada sam prošao čitav Palermo – dobio sam dojam jednog modernog velegrada u kojem život uopće nije loš.
U La Kalsi sam vidio manje-više sve što je trebalo vidjeti te kroz ulicu Via Lincoln nastavljam do glavne željezničke postaje Palermo Centrale gdje me u 8.31 čeka vlak za Cefalu.
U Palermo se vraćam oko 11 sati i na redu je još jedna stara četvrt – Albergheria. Sam naziv Albergheria u talijanskom jeziku znači prenoćište, odnosno smještaj i naziv kvarta došao je od izraza „Albergaria Centurbi et Capicii“ prema mjestu na koje je kralj Federico II iselio stanovnike gradova Centorbi i Capizzi koji mu se nisu htjeli pokoriti. U drugom svjetskom ratu i ovaj je kvart pretrpio značajna oštećenja, ali je puno bolje obnovljen nego La Kalsa, a karakterizira ga i izrazita multikulturalnost. Naime, Albergheriu su poslije drugog svjetskog rada počeli naseljavati imigranti iz svih dijelova svijeta te se tu i danas mogu naći brojne zanatske radnje karakteristične za neke druge kulture.
Sa željezničke stanice u ovu četvrt ulazim kroz ulicu Via Maqueda i nakon nekih stotinjak metara čujem karakterističnu viku prodavača na tržnici koji urlanjem reklamiraju svoje proizvode. Radi se o povijesnoj tržnici Ballaro i ta je tržnica nešto bez čega se istinski Palermo ne može doživjeti. Koje je to obilje zvukova, mirisa i boja, svježih kvalitetnih namirnica, ogromnih brokula i artičoka, šarenog voća, štandova i štandova svih mogućih vrsta riba i plodova mora, … Međutim, gotove hrane ima malo i Ballaro definitivno nije mjesto gdje se turist može najesti, iako je u većini vodiča navedeno drugačije.
Nakon razgleda tržnice vraćam se u ulicu Via Maqueda i šećem do predivnog trga Piazza Bellini na kojem se nalaze dvije zanimljive crkve La Martorana i San Cataldo. Crkva La Martorana sinergija je stilova – krasi ju romanički zvonik, barokna fasada i bizantinska kupola, dok je unutrašnjost dekorirana bizantinskim mozaicima iz 12. stoljeća te freskama iz 18. stoljeća. Pravi naziv crkve je Concattedrale Santa Maria dell’Ammiraglio, a ime La Martorana dobila je po Eloisi Martorani koja je u susjednom samostanu utemeljila benediktinski red. Susjedna crkva San Cataldo jedno je vrijeme služila kao poštanski ured, a uz normanski (romanički) stil gradnje karakteriziraju je tipično arapske crvene kupole. San Cataldo se trenutno renovira tako da se mogu vidjeti samo kupole. Sam trg dobio je ime prema starom kazalištu koje se nalazi na trgu, a nosi ime sicilijanskog skladatelja Vincenza Bellinija.
Piazza Bellini povezana je s trgom Piazza Pretoria. Taj je trg je dobio ime po pretorskoj palači iz 14. stoljeća koja se tu nalazi. Pretor je funkcija slična funkciji današnjeg gradonačelnika tako da u toj palači već stoljećima stoluje gradska vlast, a i danas ima istu funkciju. No ono što taj trg čini zanimljivim nije gradska vijećnica već fontana koja se nalazi na sredini trga i koja se svrstava među najljepše talijanske fontane. Fontana je sagrađena u 16. stoljeću u Firenzi i trebala je krasiti vrt jedne firentinske vile. Međutim, vlasnik vile upao je u dugove i prodao je fontanu Palermu koja je tamo stigla u 644 dijela. Ova monumentalna fontana prikazuje 12 olimpskih bogova, različite mitološke figure i životinje te četiri rijeke. Kako su kipovi na fontani goli, među stanovnicima Palerma trg Piazza Pretoria počeo se nazivati „trg srama“, što je dodatno motivirano i korumpiranošću gradske vlasti 18. i 19. stoljeća.
Sa trga Piazza Pretoria vraćam se u ulicu Via Maqueda i nastavljam do raskrižja s ulicom Corso Vittorio Emanuele koje se naziva Quattro Canti (četiri kuta) ili službeni trg Piazza Vigliena. Ovo je raskrižje nastalo 1600. godine i dijeli povijesni centar Palerma u 4 dijela: La Kalsu na istoku, Albergheriu na jugu, Capo na zapadu i La Loggiu na sjeveru. Trg je osmerokutnog oblika pri čemu se na četiri strane nalaze ulice, a na druge četiri barokne građevine s gotovo identičnim fasadama. Na svakoj se fasadi nalazi fontana koja simbolizira jedno godišnje doba, kip jednog kralja Sicilije te kip jedne zaštitnice Palerma. Zanimljivo je da se izgradnja ovog trga smatra prvim urbanističkim planiranjem u Europi.
S trga Piazza Vigliena skrećem u ulicu Corso Vittorio Emanuele i moja iduća postaja je katedrala. Corso Vittorio Emanuele prepun je suvenirnica i kafića koji posebno oduševljavaju svojom slastičarskom ponudom. Ne mogu odoljeti pogledu na cannole – originalnu sicilijansku slasticu te se zaustavljam u jednom od kafića kako bi je probao, uz naravno nezaobilazni cappucino.
Cannoli su tube prženog tijesta, punjene slatkim, kremastim nadjevom koji obično sadrži ricottu, ali i neke modernije varijante, a sve se češće može naći i punjen sladoledom. To je tradicionalni recept s šireg područja Palerma, a pretpostavlja se da ima arapske korijene budući se slična slastica može naći i na Bliskom istoku.
Brzo dolazim do monumentalne katedrale koja zaista ostavlja bez daha. Počela se graditi u 12., a završena je tek u 18. stoljeću tako da se na njoj može vidjeti čitava povijest arhitekture – od normanske romanike preko gotike i baroka do neoklasike te se smatra najboljim primjerom eklektike (miješanja stilova) u sakralnoj arhitektonskoj baštini čitavog svijeta. Za Siciliju ova katedrala ima poseban povijesni značaj budući je u njoj okrunjen prvi kralj Sicilije 1130. godine, a i danas je to najveća crkva na Siciliji. Unutrašnjosti dominiraju pilastri, a tu su i grobnice niza sicilijanskih vladara te bogata riznica.
Nastavljam šetnju kroz Corso Vittorio Emanuele i dolazim do Trga Pobjede – Piazza della Vittoria. Na prostoru ovog trga nastao je drevni Palermo u doba Feničana, a u 16. stoljeću srušen je veći dio zgrada kako bi se dobio otvoreni prostor. Početkom prošlog stoljeća na prostoru trga napravljen je park poznat pod nazivom Villa Bonanno.
Na trgu se nalazi i jedna od najvažnijih povijesnih građevina Palerma – Normanska palača. Kad su Normani osvojili Siciliju 1072. godine i definirali Palermo kao glavni grad zaposjeli su arapsku palaču koja se nalazila na ovom mjestu i pretvorili je u administrativno središte svoje vlasti, ali i privatni dom vladara. Kroz godine su je nadograđivali no vremenom su vladari počeli gubiti interes za nju i svoje su rezidencije postavljali na drugim mjestima iako je kod većine vladara administracija i dalje ostala ovdje. Palača i danas služi u državne svrhe te je u njoj smješten regionalni parlament Sicilije.
Uz palaču su smještena i monumentalna gradska vrata Porta Nuova. Sagrađena su u 15. stoljeću, a dodatno su ukrašena kako bi se obilježilo zauzimanje Tunisa od strane kralja Karla V, tako da telamoni na vratima prikazuju upravo to osvajanje. U 17. stoljeću u potpunosti su uništena u požaru, ali su odmah i ponovno izgrađena.
Prolazim kroz Porta Nuova te nastavljam kroz ulicu Via del Bastione i dolazim do Crkve Sv. Ivana Pustinjaka. Ova je crkva arhitektonski prepuna orijentalnih utjecaja od kojih se ističe pet arapskih kupola. Nastala je još u doba Rimljana, Arapi su je pretvorili u džamiju, a za vrijeme Normana ponovno postaje katolička crkva i biva povjerena benediktinskom redu. Nakon posjeta crkvi, nastavljam do obližnjeg trga Piazza Indipendenza gdje se nalazi autobusna postaja za Monreale što mi je sljedeće u planu.
Iz Monrealea se vraćam malo iza 16 sati, tako da mi ostaje dovoljno vremena za razgled unutrašnjosti Normanske palače. Najvažnija atrakcija u palači je Palatinska kapela koju je dao napraviti prvi sicilijanski kralj Roger II. Kapela se ističe predivnim bizantinskim mozaicima od kojih je najimpresivniji središnji mozaik s motivom Isusa Krista Pantokratora okruženog anđelima, prorocima i svecima. Osim bizantinskih majstora, svoj trag u ovoj kapeli dali su i arapski umjetnici što je posebno vidljivo na drvenom stropu središnjeg dijela.
Osim ove kapele može se pogledati dvorana u kojoj danas zasjeda parlament te nekoliko izložbi posvećenih povijesti vladara Sicilije.
Nakon razgleda Normanske palače odlučio sam se vratiti pješice u hotel i pri tome posjetiti moderni dio Palerma.
Kroz ulicu Corso Vittorio Emanuele dolazim do raskrižja Quatro Canti i tamo skrećem u Via Maqueda prema trgu Piazza Giussepe Verdi i monumentalne zgrade opere poznate pod imenom Teatro Massimo. Ova je operna kuća najveća u Italiji, a treća po veličini u Europi (veće su od nje samo bečka i pariška opera). Gradnja ove opere započela je 1874. godine, a otvorena je 1897. Verdijevim Falstaffom. Arhitektura eksterijera je neoklasicistička i inspirirana je grčkim hramovima Sicilije. Gledalište može primiti oko 1400 gledatelja, a u vrijeme kad je zgrada nastala i kad sigurnosni propisi nisu bili toliko strogi moglo je primiti čak 3000 gledatelja. Ova operna kuća poznata je i u popularnoj kulturi i to po scenama iz kultne filmske trilogije Kum čiji je treći nastavak između ostalih lokacija sniman i u Teatru Massimu.
Via Maqueda je prepuna kafića i restorana i opet su me očarali cannoli te uzimam kratki predah uz ovu nevjerojatnu slasticu, ovaj puta punjenu s kremom od pistacija. Cannolo je prilično zasitan tako da ću ga smatrati večerom.
Šetnju nastavljam kroz ulicu Via Ruggero Settimo i dolazim do kazališta Politeama. Ideja za višenamjensko kazalište (odatle mu i ime) u kojem bi se smjestile popularne predstave nastala je još 1865. godine, a otvoreno je (iako neslužbeno) operom I Capuleti e i Montecchi Vincenza Bellinija 1874. godine. Do kraja je završeno i službeno otvoreno Verdijevim Otellom u nazočnosti kralja Umberta I i kraljice Margherite 1891. godine. Polukružna građevina s dva reda kolonada primjer je neoklasicističke arhitekture, a krasi ju impresivan ulaz u obliku trijumfalnog luka s brončanom kvadrigom.
Na Via Ruggero Settimo nastavlja se najprestižnija ulica Palerma – Via della Liberta . Ova veličanstvena avenija, dugačka je dva i pol kilometra i obložena krošnjama, a sagrađena je 1848. godine. U žargonu se često naziva i sicilijanski Champs-Élysées jer obiluje trgovinama poznatih modnih brendova i svojevrsna je šoping meka Palerma.
Već je prilično kasno i nakon prehodanih 25 km nisam za ništa drugo nego za vratiti se u hotel i odmoriti se te tako završavam svoj razgled Palerma. Drugo jutro, odmah nakon doručka idem na aerodrom uzeti rent-a-car i krećem u nastavak razgledavanja Sicilije. Do aerodroma opet idem vlakom, ali ovaj puta sa postaje Palermo Centrale do koje sam došao šetnjom kroz ulicu Via Roma. Kao i kod svih drugih velikih ulica u Palermu i u ovoj ima dosta palača i crkava, a mene osobno fascinira monumentalna zgrada pošte.
Vlak za aerodrom, odnosno za stanicu Punta Raisi savršeno je točan te u planirano vrijeme dobivam auto i krećem prema drevnoj Segesti.