„Tko dođe u Palermo, a ne vidi Monreale kao da je došao na magarcu, a vratio se pješice.“
sicilijanska uzrečica
Dio svojeg prvog dana na Siciliji posvetit ću jednom važnom aspektu njene povijesti – vremenu kada je postala nezavisna i uspješna kraljevina, razdoblju koje se često kolokvijalno naziva Normansko razdoblje. Iako je Palermo u to vrijeme bio središte kraljevstva i u njemu se mogu posjetiti monumentalni normanski spomenici – prije svega kraljevska palača nastala u vrijeme normanske vlasti, dva su obližnja mjesta u kontekstu normanske povijesti posebno zanimljiva a to su Cefalu i Monreale.
Normansko razdoblje Sicilije započinje u 11. stoljeću dolaskom osvajača iz Normandije, koji se prema svojoj domovini zovu Normani. Oni su u svojim korijenima Vikinzi koji su u francusku Normandiju stigli iz Skandinavije i brzo je osvojili. Neki zapisi iz povijesti kažu da su Normane na jug Italije pozvali lokalni vladari kako bi im pomogli boriti se sa stalnim napadima Arapa koji su tražili sve veće i veće namete za održavanje mira. Normani su imali izuzetan dar za prepoznavanje dobrih osvajačkih prilika te su tako prepoznali slabljenje arapske vlasti na Siciliji. To ih je motiviralo na osvajanje za što su dobili i podršku pape koji je tadašnjem normanskom vođi Robertu Guiscardu dao titulu Vojvode od Sicilije, a on je prepušta svom bratu Rogeru koji pod naslovom Roger I postaje prvi normanski vladar Sicilije. Normansko osvajanje Sicilije započelo je 1061. godine zauzimanjem grada najbližeg europskom tlu – Mesine, a već 1091. godine Normani preuzimaju vlast na čitavom otoku.
Normani su zaista znali prepoznati trenutke u povijesti te tako sin Rogera I, Roger II iskorištava previranja oko papinske pozicije kako bi Siciliju unaprijedio u kraljevstvo te tako postaje prvi kralj Sicilije, a njegova dinastija Hauteville započinje svoje stogodišnje vladanje Sicilijom. 1198. godine na vlast dolazi Frederik II iz dinastije Hohenstaufen čija je majka Constanza zadnja iz dinastije Hautevilla imala pravo na sicilijanski tron. 1266. godine vlast na Siciliji preuzimaju Anžuvinci čime završava Normansko razdoblje.
Politika normanskih osvajača bila je vrlo sofisticirana, odnosno njihov cilj nije bio brisanje običaja i kulture lokalnog stanovništva već njihovo prihvaćanje, pri čemu su uglavnom stvarali uspješne sinergije elemenata normanske i lokalne kulture. Sicilija je jedan od predivnih primjera takve sinergije gdje u bazi vidimo francusku (normandijsku) romaniku popraćenu lokalnim elementima arapske, starogrčke i bizantinske umjetnosti. Taj specifični arhitektonski stil Sicilije s početka drugog tisućljeća naziva se normanski stil, a upravo zbog normanske umjetnosti posjećujemo Cefalu i Monreale, odnosno zbog njihovih normanskih katedrala i mozaika. 3. srpnja 2015. obje katedrale uvrštene su na popis mjesta svjetske kulturne baštine UNESCO-a.
Cefalu je gradić na obali Tirenskog mora, na sjevernoj strani Sicilije udaljen oko 70 km od Palerma i izvrsno je povezan s Palermom željezničkom linijom koja polazi s postaje Palermo Centrale. Monreale je gotovo pa predgrađe Palerma, udaljen svega 8 km od centra i do njega vozi lokalna autobusna linija 389 koja polazi s trga Piazza Indipedenza. Obje linije voze kroz čitav dan i vožnja u oba slučaja traje oko 45 minuta.
Najprije sam posjetio Cefalu, krenuvši jutarnjim vlakom u 8.31 te sam već oko 9.15 bio na odredištu. Planirao sam si za razgled sat vremena i oko 11.15 bio sam već natrag u Palermu. Iako većina turističkih vodiča i foruma kaže da željeznice na Siciliji nisu baš najbolja transportna opcija, nisam imao nekih problema. Vlak u dolasku uopće nije kasnio, a u povratku je kasnio oko 15 minuta što je prema pričama s foruma u potpunosti zanemarivo. Iskoristio sam nakon toga nekoliko sati za razgled Palerma i prvim popodnevnim autobusom u 13.50 krenuo za Monreale. Tamo sam se također zadržao sat vremena i krenuo natrag autobusom u 15.40, a kako autobus staje ispred normanske palače u Palermu, stigao sam je još i razgledati. Vremena je za Monreale bilo više nego dovoljno, ali za Cefalu bi trebalo ipak predvidjeti nekoliko sati kako bi se u miru i potpuno doživio.
Cefalu se smjestio ispod velike stijene formirajući tako jedan od poznatih sicilijanskih fotografskih motiva. Stijena izgled kao kruna iznad grada i upravo je grčka riječ za krunu korijen njegova imena. Na vrhu stijene ruševine su starog dvorca sagrađenog za normanske vladavine te Dijanin hram – megalitska građevina povezana sa štovanjem vode, no zbog nedostatka vremena i priličnog uspona na stijenu se nisam penjao. Upravo taj hram i pogansko štovanje vode, kao i drugi arheološki nalazi pokazuju naseljenost ovog područja još od vremena Sikanaca – najstarijeg naroda koji je na Siciliji živio u predantičko doba.
Cefalu ima i veliku pješčanu plažu koja je uvrštena među najbolje plaže Italije zbog čega je Cefalu ljeti jedno od posjećenijih mjesta Sicilije.
Većina turista zimi, pa tako i ja, u Cefalu dolazi zbog normanske katedrala koja se počela graditi 1131. godine. Dao ju je sagraditi prvi sicilijanski kralj Roger II iz zahvalnosti Bogu za uspješno pristajanje u gradsku luku za vrijeme jake oluje. Koliko je Roger II bio vezan za Cefalu govori i činjenica da je ovu katedralu odabrao za svoju grobnicu, no njegovi su posmrtni ostaci 1215. premješteni u katedralu u Palermu. Katedrala je posvećena 1267. godine.
Cefalu je malo mjesto i može se bez problema obići pješice. Desetak minuta hoda od željezničke stanice nalazi se glavna gradska ulica Corso Ruggero koja vodi prema katedrali i kako nemam previše vremena tamo se odmah upućujem.
Moram priznati da me je prvi pogled na katedralu zaista oduševio – to je jedno masivno zdanje koje zaista dominira mjestom. Kod ove katedrale odmah upada u oči romanička jednostavnost dva masivna tornja te niz blago šiljastih lukova koji više podsjećaju na razdoblje gotike. Ispred katedrale velika je terasa koja daje značajan vizualni efekt.
Unutrašnjost katedrale nije previše bogato ukrašena, osim prezbiterija s mozaikom Isusa Krista Pantokratora. Ovaj motiv prikazuje Isusa Krista kao vladara svijeta koji daje blagoslov desnom rukom dok u lijevoj drži evanđelje i centralni je motiv unutrašnjosti obaju katedrala te kapele u normanskoj palači u Palermu. Glavni je brod od bočnih brodova odvojen arkadama čiji su stupovi napravljeni od tamnijeg granita boje, što daje zanimljiv kontrast u odnosu na svjetlije lukove arkada.
Za razgledavanje Cefalua predvidio sam jako malo vremena tako da odmah moram krenuti dalje. Sljedeća mi je na redu srednjovjekovna praonica rublja koja se nalazi u Via Vittorio Emanuele, ulici paralelnoj s glavnom ulicom Corso Ruggero. Praonica je smještena na ušću potoka Cefalino i isklesana je u vulkanskom kamenu. Nije neka monumentalna atrakcija, no uz malo mašte može pružiti pogled u neka stara vremena i način života koji je danas teško i zamisliti.
Nakon praonice spustio sam se do obale mora, napravio nekoliko fotografija i pješice se vratio na željezničku stanicu, taman na vrijeme za vlak u 10.11.
Čim sam krenuo u šetnju Cefaluom bilo mi je žao da za njega nisam predvidio više vremena. Baziran na opise u turističkim vodičima koncentrirao sam se samo na katedralu, a u potpunosti zanemario da Cefalu funkcionira kao mjesto čiju bi se atmosferu isplatilo upiti. Tu je naime niz malih obrtničkih, uglavnom umjetničkih radnji gdje se proizvode različiti uporabni i dekorativni predmeti. Primjerice radionice dekorativnih svijeća, butici lokalnih dizajnera odjeće i šešira, mali muzeji, vinarije, slastičarnice – uglavnom niz mjesta u koja bi volio bar zaviriti. Također bi bilo zanimljivo upiti i nešto lokalne svakodnevice. Naišao sam tako na starog ribara koji je vozeći kolica prodavao ribu, djedice koji su na improviziranim klupama rješavali političke probleme, lokalno stanovništvo u procesu kupnje prehrambenih namirnica i još mnogo drugih zanimljivih detalja.
Monreale je kao grad manje zanimljiv, iako sam šetajući do katedrale vidio dosta restorana sa zanimljivom ponudom, a ispred katedrale je simpatičan trg s fontanom. Šetnja od autobusne stanice zahtjeva određenu fizičku kondiciju jer se radi o dosta velikoj uzbrdici, no s druge strane tu je i fantastičan pogled na Palermo. Monreale se nalazi na padini brda Monte Caputo, iznad doline nazvane “La Conca d’Oro” (Zlatna školjka).
Kad sam se približio katedrali prvo sam uočio njenu šarenu fasadu koja me se odmah dojmila i fantastično se stopila s mjestom. Katedrala se može besplatno razgledati, dok se ulaz u klaustar susjednog samostana naplaćuje.
Kažimo nešto i o nastanku same katedrale. Prema legendi normanski kralj William II (poznat i kao William Dobri) volio bi zaspati pod drvetom rogača dok je lovio u šumi Monreale. U snu mu se ukazala Gospa i otkrila mu da se ispod mjesta na kojem spava nalazi zakopano blago te mu naložila da ga iskopa i sagradi crkvu. Blago zaista tu bilo i kralj je odmah naredio izgradnju crkve.
Katedrala se počela graditi 1172. godine, a kralj William posebno se fokusirao na uređenje unutrašnjosti što je rezultiralo nevjerojatnim bizantinskim mozaicima čija ljepota i danas oduševljava. Inače, Monreale je i prije dolaska Normana dobio na crkvenoj važnosti, točnije nakon arapske okupacije Palerma u 9. stoljeću. Arapi su katedralu u Palermu pretvorili u džamiju, a biskup Palerma je u Monreale izmjestio sjedište biskupije.
Gradnja katedrale završena je 1267. godine. Prvotno je bila zamišljena kao benediktinska opatija no odmah pri početku gradnje crkva je papinskim ukazom podignuta u rang katedrale i sjedište nadbiskupije. Iako je nastala zalaganjem normanskih vladara, njeno se posvećivanje dogodilo na početku vladavine Anžuvinaca. U katedrali je pokopan kralj William II i njegov otac William I, a tu je i relikvija (srce) Sv. Luja (francuskog kralja Luja IX koji je 1270. umro u Tunisu).
Arhitektonski, crkva slijedi model velikih benediktinskih bazilika i stilski se može svrstati u normansku romaniku, a vidi se i utjecaj arapskih majstora koji su na njoj radili.
Pročelje je četvrtastog oblika, stisnuto između dva zvonika, od kojih je lijevi ostao nedovršen. Ulazu prethodi trijem iz 18. stoljeća napravljen u baroknom stilu. Ispod trijema nalazi se portal zatvoren sa dvama brončanim vratima. U gornjem dijelu pročelja, koji završava niskim trokutastim timpanom, nalazi se prozor uokviren ukrasom slijepih isprepletenih lukova.
Unutrašnjosti dominira bizantinski mozaik u apsidi nad oltarom koji prikazuje Krista Pantokratora. Ispod njega i oko zidova nalaze se slike svetaca. Središnji brod obložen je mozaicima koji prikazuju prizore iz Starog zavjeta, pri čemu se ističe slijed prizora Noine arke. U bočnim brodovima nalaze se prizori iz Kristova života. Svi su mozaici napravljeni u zlatu i svojim svjetlucanjem stvaraju iluziju boravka na nekom uzvišenom mjestu. U kasnijoj fazi gradnje bizantinskim majstorima mozaika pridružili su se mletački te na nekim mjestima prevladava taj utjecaj. U katedrali se nalazi više od 6 000 četvornih metara mozaika. Ovi su mozaici zaista vrijedni posjeta i čini mi se da je ovo najraskošnije uređena unutrašnjost crkve koju sam ikad vidio.
Moguće se i popeti na terasu (krov) katedrale što je posebno zanimljivo zbog pogleda na Palermo, no upozorenje o velikom broju stepenica me demotiviralo od te avanture. Zanimljiv je i klaustar koji katedralu povezuje sa susjednim benediktinskim samostanom. Klaustar sadrži čitav niz uzoraka i oblika preuzetih iz provansalske, burgundske i arapske umjetnosti, a u jednom se kutu nalazi i manji klaustar sa zanimljivom fontanom. Procjenjuje se da katedralu godišnje posjeti više od milijun turista.
Nakon razgleda katedrale spuštam se prema autobusnoj stanici i vraćam se u Palermo gdje nastavljam razgled.