Kad je povijest oko tebe toliko prisutna da se moraš dvaput zapitati u kojem si točno stoljeću …
Nakon dvije noći u prijestolnici Sicilije vrijeme je da upoznam i ostatak otoka, a za to mi je neophodan automobil. Naime javni prijevoz na Siciliji postoji, ali je uglavnom baziran na autobusima koji nisu previše česti, a i ne drže se uvijek voznog reda tako da bi na taj način mogao posjetiti praktički samo jedan grad dnevno. Postoji i niz organiziranih tura, no ja ih ne volim te se radije upoznajem s destinacijom nekim svojim tempom.
Naravno da i u Palermu postoje rent-a-car agencije, međutim turistički vodiči i forumi savjetuju da se izbjegava vožnja po Palermu i Cataniji te sam odlučio poslušati taj savjet i iznajmiti automobil na aerodromu. Nekoliko dana kasnije sasvim sam normalno vozio po Cataniji i ne vidim baš opravdanost tog savjeta, no mogu razumjeti da vozači koji voze isključivo po gradovima sa strogim prometnim pravilima i jasnim prometnim oznakama mogu imati problema. Naime, ovdje semafori često postoje samo u teoriji, a i prometna pravila se prihvaćaju prilično fleksibilno. No, meni je to bilo simpatično i čak bi rekao ugodno iskustvo.
Sve poznate rent-a-car agencije imaju svoje poslovnice na Siciliji. Ima i lokalnih agencija koje su vjerojatno jeftinije, no ja se nisam previše zamarao s istraživanjem cijena već sam se odlučio za Hertz isključivo zbog partnerskog ugovora s Marriottom što mi je donijelo neke popuste i dodatne bodove vjernosti. Osnovna usluga iznajmljivanja automobila nije preskupa, no ona ne uključuje puno osiguranje. Iz predostrožnosti sam uzeo puno osiguranje koje je povećalo cijenu najma za više od 100%, no kad sam idući dan krenuo voziti po cestama u okolici Corleonea bio sam jako sretan zbog te veće cijene. Ceste u unutrašnjosti Sicilije, posebice između manjih gradova su u takvom stanju da je neminovno barem minorno oštećenje automobila i puno osiguranje se definitivno isplati. Dobio sam mali Fiat 500, puno manji auto od moje Mazde što je bilo izvrsno jer nisam imao nikakvih problema niti s parkiranjem niti s vožnjom kroz nevjerojatno uske ulice starih gradova.
Destinacije koje su mi danas u planu udaljene su od Palerma stotinjak kilometara, a to su arheološko nalazište Segesta i srednjovjekovni grad Erice. I Segesta i Erice gradovi su povezani sa drevnim sicilijanskim narodom – Elimljanima. Elimljani su u doba rane antike živjeli na zapadnom dijelu Sicilije, a o njihovom se podrijetlu zna vrlo malo. Pretpostavlja se da su stigli iz Male Azije kao potomci izbjeglica iz Troje. Kada su točno Elimljani došli na Siciliju nije poznato, no uspjelo se dokazati da su oko 1100. godine prije Krista egzistirali kao zasebna kultura, okupiravši sjeverozapadni dio otoka odakle su istjerali puno starije Sikane. Osim Elimljanja i Sikana, u predantičko doba na Siciliji su živjeli i Sikuli, koji su Sikane protjerali s istočnog dijela otoka.
Elimljani su imali svoj vlastiti jezik koji je ostao zapisan grčkim i feničanskim pismom, ali do danas nije u potpunosti dešifriran, no mogu se uočiti njegove indoeuropske karakteristike. Administrativno, političko i trgovačko središte Elimljana bio je grad Segesta, dok je njihovo religijsko središte bio grad Erice, odnosno Eryx kako se nazivao u njihovo doba. 800. godine prije Krista započinje grčka kolonizacija Sicilije, a zajedno s njom i proces helenizacije Elimljana te je već 600. godine prije Krista način života Elimljana praktički identičan načinu života u grčkim kolonijama
Elimljani su prilično politički koketirali u svojim diplomatskim odnosima s Feničanima i Grcima, a upravo su im prijateljski odnosi s Feničanima uvelike pomagali da zadrže dominaciju nad lokalnim grčkim kolonijama i izbjegnu potpunu asimilaciju. Međutim, u prvom Punskom ratu između Kartage i Rima u trećem stoljeću prije Krista priklanjaju se Rimljanima. To im je donijelo povlašteni status i oslobođenje od poreza, no Rimljani su bili prevelik izazov za ovako malu kulturu te se Elimljani vrlo brzo asimiliraju u rimsku kulturu i nestaju s povijesne scene.
Segesta je bliža Palermu pa nju posjećujem prvu. Grad se strateški smjestio na obroncima planine Barbaro, što je bilo dovoljno blizu trgovačkih luka, a s druge je strane pružalo sigurnost. Punski rat je stanovnicima Segeste donio sigurnost i grad je opstao još nekoliko stoljeća, no počinje gubiti na važnosti. U 1. stoljeću poslije Krista počinje propadati i stanovništvo ga ubrzo napušta te se danas mogu vidjeti samo izuzetno dobro očuvani arheološki ostaci. U Punskom ratu Eryx je prošao puno lošije – biva u potpunosti razoren i pada pod vlast Feničana.
U arheološki park Segeste stižem oko 11 sati. Parkiranje nije moguće u bližoj okolici parka već se veliko parkiralište nalazi nekoliko kilometara dalje i dnevna parkirna karta je 5 eura, a u cijenu parkiranja uključen je i prijevoz autobusom do parka. Parkirnih mjesta ima dosta iako samo parkiralište nije asfaltirano. Osoblje parkirališta je vrlo ljubazno, tu se nalazi i restoran, a autobus za arheološki park kreće svakih 15 minuta.
Ulaz u arheološki park košta dodatnih 6 eura, a ulaznica se kupuje na samom ulazu u podnožju dvaju brda na kojima se nalaze arheološki ostaci, a bitno je za naglasiti da uspon nije baš malen.
U Segesti dominira stari hram. Nastao je u 5. stoljeću prije Krista, a smješten je na brdu visokom 304 metra, između planine Barbaro i masiva Pispisa. Sagrađen je u dorskom stilu i izvana je gotovo potpun, no niti jedna unutrašnja struktura nije sačuvana. Arheolozi smatraju da nikad nije bio ni dovršen, a dimenzije su mu 26 x 61 metar. Na užoj strani hrama ima po šest stupova, dok ih je na duljoj strani hrama 14, a svaki je visok 9.33 m. Nije otkriveno kojem je božanstvu trebao biti posvećen, a pretpostavlja se da je hram izgrađen više kao politička igra čiji je cilj bio uvjeriti Atenu u moć i bogatstvo Segeste. Kad je taj interes prestao od danje gradnje se odustalo.
Hram je u moderna vremena restauriran i poduprt čeličnim šipkama. Čitava je struktura također tretirana vodootpornom otopinom kako bi se osigurala zaštita od prirodnih utjecaja. No građevina je ostala dovoljno netaknuta da i dalje posjetitelje ostavlja bez daha. Iako uspon do hrama nije lagan, zaista vrijedi svake muke. Kako Sicilija zimi nije previše posjećena, gužve nisu prevelike i zaista sam imao priliku u miru razgledati hram.
Druga atrakcija u ovom arheološkom parku je stara Segesta koja se nalazi na drugom brdu, tj. na obroncima planine Barbaro. Taj uspon je još zahtjevniji, no dio se može odraditi malim autobusom koji koša euro i pol, no i sa mjesta na kojem staje autobus ostaje još dosta uspona.
Glavna atrakcija među ostacima Segeste je staro kazalište. Datira iz 2. stoljeća prije Krista, a izvorno je imalo 29 redova sjedala. To znači da je bilo kapaciteta od oko 4.000 gledatelja, a danas je vidljiv 21 red. U promjeru mjeri oko 62 metra, no vanjski dijelovi kazališta nisu sačuvani. U današnje vrijeme, u ljetnim se mjesecima ovdje izvode klasične grčke drame. Kazalište je najbolje očuvan i najatraktivniji dio ovog dijela arheološkog parka.
Na planini Barbaro pronađeni su i ostaci fortifikacije koja se počela graditi u 5. stoljeću prije Krista, a kroz stoljeća se proširila na jedanaest kvadratnih kula i pet ulaza, no od tog dijela stare Segeste nije previše ostalo. Novija arheološka istraživanja ukazuju na to da je ovo područje zauzela muslimanska zajednica u Normanskom razdoblju. Iskopavanja su pronašla muslimansku nekropolu i džamiju iz 12. stoljeća, a grad je ponovno napušten u drugoj polovici 13. stoljeća.
Do ovog dijela arheološkog parka došao sam autobusom i na isti bi se način mogao vratiti, no kako se radi o spuštanju niz brdo odlučujem se za šetnju što pruža i predivan pogled na okolna brda i doline, a krajolikom dominira monumentalni hram kojeg sam netom prije posjetio.
Dok čekam autobus za povratak na parkiralište u restoranu parka okrijepio sam se jednim lokalnim street-food specijalitetom – arancinom al burro. Arancini su pržene kuglice od riže napunjene nekim nadjevom, najčešće mesnim raguom (al ragu) ili maslacem (al burro) iako se može naći na čitav niz punjenja. Naziv arancin potječe od sličnosti s narančom. Naime gotov arancin podsjeća na malu naranču. Smatra se da je ovo jelo nastalo u 10. stoljeću kad je Sicilija bila pod arapskim utjecajem. Arancini su postali posebno popularni kroz kriminalističku seriju Inspektor Montalbano čiji je glavni lik ljubitelj ovog specijaliteta.
Nakon uživanja u arancinu vraćam se autobusom na parkiralište, sjedam u auto i krećem u 40 km udaljeni Erice. Kao što je već spomenuto, Erice je bio religijsko središte Elimljanja, no u prvom Punskom ratu u potpunosti je razoren i gubi na značaju. U 9. stoljeću preuzimaju ga Arapi, a u 12. stoljeću Normani kada se ponovno počinje razvijati u klasičnom srednjevjekovnom stilu. Taj je srednjovjekovni štih do danas sačuvan na području čitavog grada i zbog toga je Erice jedno od turistički najznačajnijih mjesta Sicilije. Karakteriziraju ga velike gužve, posebice ljeti te se preporuča da se za posjet koristi javni prijevoz, odnosno autobus ili žičara iz obližnjeg Trapanija. Kako gužve zimi nisu toliko izražene ja sam se odlučio dovesti autom direktno u podnožje grada i to se pokazalo dobrim jer je zaista bio na raspolaganju veliki broj slobodnih i besplatnih parkirnih mjesta. Moram nešto reći i o vožnji do grada. Cesta je vrlo uska i prepuna serpentina sa značajnim usponom, što bi neiskusnom vozaču moglo stvarati dosta problema, ali s druge strane – pogled koji se pruža tijekom čitave vožnje je nevjerojatan i zaista bi bilo šteta propustiti ga.
U doba Elimljana, Erice (tada Eryx) bio je poznat po hramu Venere, božice plodnosti, a nalazi pokazuju da je oltar božici podignut još prije dolaska Elimljana, u vrijeme dok su na ovom dijelu živjeli Sikani. Dolazak Elimljana samo je još utvrdio duhovni karakter mjesta i svetište se sve više i više posjećuje. Nažalost, razdoblje Elimljana gotovo da je izbrisano iz povijesti grada i ono što ga danas čini atraktivnim je njegovo srednjovjekovno razdoblje.
Grad se smjestio na planini San Guiliano, 750 metara iznad obalnog Trapanija. Nakon dolaska Normana u Erice, početkom drugog tisućljeća ponovno se izgrađuje njegova fortifikacija u trokutastom obliku koja je do danas sačuvana. Na zapadnom kraju nalaze se gradska vrata Porta Trapani, dok su na istočnom i sjevernom kraju dvorci. Unutar samog grada, nalazi se veliki broj manjih crkava. U sve se crkve ulaz naplaćuje, a ne čine se previše atraktivne te sam ih pogledao samo izvana.
Razgledavanje započinjem u ulici Viale Conte Pepoli gdje parkiram i pješke se upućujem prema prvoj atrakciji – Venerinu dvorcu koji je ime dobio po hramu na čijem je mjestu sagrađen. Dvorac se često naziva i Normanski dvorac prema svojim graditeljima. Legenda kaže da je na ovom mjestu pokopan i Eryx, sin Argonauta i Afrodite po kojem je grad dobio ime. Dvorac je tipične srednjovjekovne arhitekture, a obnovljen je u 19. stoljeću.
Uz Venerin dvorac nalazi se gradski park Giardino del Balio. Na rubovima parka je vidikovac s predivnim pogledom na more kao i pogledom na manji Art Nouveau dvorac iz 19. stoljeća – dvorac Pepoli.
Iz parka ulazim u grad i odmah dolazim do crkve San Giuliano sagrađene još u 11. stoljeću s baroknim zvonikom iz 18. stoljeća. Crkva je u 17. stoljeću proširena, dodan joj je renesansni portal i ukrasne štukature. Središnji brod urušio se 1926. godine te crkva ostaje zatvorena do obnove 2005. godine. U unutrašnjosti se nalaze vrijedni kipovi sakralne tematike. Ispred crkve se nalazi i manji trg na kojem je u vrijeme mojeg posjeta bio božićni sajam.
Šetnju nastavljam kroz ulicu Via Gian Filippo Guarnotti, prolazim uz zanimljivi ured pošte, niz malih trgovina, crkvu San Carlo i dolazim do trga Piazza San Domenico na kojem se nalazi istoimena crkva, ali i nešto meni puno zanimljivije slastičarnica Antica Pasticceria del Convento.
U ovoj se slastičarnici rade slastice karakteristične za Erice koje je komercijalizirala jedna od najpoznatijih sicilijanskih slastičarki Maria Grammatico. Maria je kao mlada radila u obližnjem samostanu San Carlo gdje je naučila drevnu vještinu izrade slastica. Ovu slastičarnicu danas vodi njena nećakinja.
Isprobao sam tri slastice – Genovese, Cuscinetti i Bellibrutti. Genovese je kolač koji se sastoji od dva diska mekanog tijesta s hrskavom koricom, a punjen je svilenkastom kremom od jaja s blagom aromom limuna. Jede se topao, a usudio bi se reći da je ovaj kolač pravo remek-djelo slastičarstva i samo bi se zbog njega isplatilo doći u Erice. Cuscinetti su jastučići od biskvitnog tijesta i aromom badema punjeni tipičnim džemom od cedra. Bellibrutti ili u prijevodu lijepo-ružni kolači također u svojoj podlozi imaju bademovo prhko tijesto i aromu limuna. Cuscinetti i Bellibrutti fini su kolači no nakon maestralnog Genovesea ipak padaju u drugi plan.
Šetnju nastavljam do glavnog gradskog trga Piazza della Loggia. Moram istaknuti jednu fantastičnu specifičnost šetnje kroz Erice – kroz čitav grad postavljeni su zvučnici i stalno je prisutna nenametljiva zvučna kulisa moderne talijanske i svjetske glazbe koja podiže raspoloženje. Na glavnom trgu nalazi se gradska vijećnica, a kako je božićno vrijeme tu je i niz adventskih štandova i pripadnih dekoracija.
Nastavljam kroz glavnu ulicu Via Vittorio Emanuele i dolazim do još jedne slatke atrakcije – originalne slastičarnice Marie Grammatico na broju 14. Ovdje isprobavam još nekoliko autohtonih slastica: Cassatedde – pržene jastučiće punjene kremom od sira ricotte, Lingua di suocera (u prijevodu „svekrvin jezik“) varijantu Cuscinetta s džemom od cedra koje sam već isprobao te još jednu verziju Bellibrutta. Sve troje je fino, no nije se dostiglo savršenstvo Genovesea iz prethodne slastičarnice.
Skrećem u Via G. Fontana kako bi pogledao crkvu San Martino – gotičku crkvu iz 14. stoljeća koju krasi barokni portal i barokna unutrašnjost, no u nju nisam ulazio. Na malom trgu ispred crkve nalazi se simpatičan kameni stol što mi je bilo izvrsno mjesto za pojesti kupljene kolače. Crkva se nalazi na početku ulice Via General Salerno koju krase brojne srednjovjekovne palače.
Vraćam se u Via Vittorio Emanuele i krećem ka gradskim vratima Porta Trapani. Nešto prije gradskih vrata na zasebnom trgu Piazza Matrice nalazi se monumentalna katedrala Santa Maria Assunta, a karakteristična je po četverokutnom zvoniku ukrašenom zidanim prozorima. Pretpostavlja se da je na ovom mjestu prva kršćanska crkva sagrađena u 4. stoljeću poslije Krista, a današnja forma nastala je u 14. stoljeću na nalog kralja Federica III iz dinastije Aragonaca koji se htio odužiti gradu za pružanje utočišta u vrijeme jedne političke krize. Kroz danju povijest, posebice u vrijeme renesanse, katedrala se dodatno ukrašavala. U vrijeme mojeg posjeta crkva je bila zatvorena te nisam uspio vidjeti njenu unutrašnjost.
Moram priznati da je Erice grad koji oduševljava, prije svega nizom izuzetno dobro očuvanih artefakata iz svoje srednjovjekovne povijesti. Tu je niz malih radnji koje prodaju zanimljive suvenire, slastičarnice, restorani, veliki broj crkava, a sve to u kulisama jednog jako dobro očuvanog starog grada, s popločenim ulicama i bez automobilskog prometa. Svakako je bitan aspekti i famozan pogled na okolna brda i doline, Tirensko more i Egadsko otočje.
Erice je danas domaćin niza renomiranih međunarodnih znanstvenih konferencija, posebno onih ih područja astronomije. Ja sam imao sreće i posjetio ga izvan sezone, a prema broju predviđenih parkirnih mjesta bojim se da je ljeti ovdje nevjerojatan kaos.
Kroz Porta Trapani napuštam stari Erice i dolazim do automobila te se spuštam prema Trapaniju što mi je omogućilo još malo uživanja u bajkovitim krajolicima. Iako inicijalno nisam imao namjeru ulaziti u Trapani, imam dovoljno vremena te se odlučujem i za posjet ovome gradu.
Parkiram u gradskoj luci u ulici Viale Regina Elena i odlazim u kraću šetnju kroz stari grad. Najprije dolazim do male Saturnove fontane na trgu Piazza Saturno. Fontana je sagrađena još 1342. godine i prvotna joj je namjena bila čisto uporabna, tj. služila je kao gradska česma za distribuciju vode iz tadašnjeg vodovoda, a u 18. stoljeću obogaćena je kipom Saturna koji se smatra mitskim utemeljiteljem Trapanija. Na ovom se trgu nalazi i crkva San Agostino izgrađena još u doba Normana, točnije 1101. godine kao kapela vitezova templara. Za vrijeme drugog svjetskog rata značajno je oštećena tako da danas možemo vidjeti njenu obnovljenu verziju. Fasadom dominiraju gotički portal i velika dekorativna rozeta.
Nastavljam kroz ulicu Via Torrearsa do trga koji je nekad bio ribarnica i danas se tako zove – Piazza Ex Mercato del Pesce. U današnje vrijeme prodaju ribe zamijenili su manji sajmovi, a nažalost trg se u vrijeme mojeg posjeta pripremao za neko događanje tako da ga nisam uspio vidjeti u punoj raskoši.
S ovog trga dolazim do obale mora, točnije šetnice Via Mura di Tramontana s koje se pružaju lijepi pogledi i na gradske zidine i na pješčanu obalu.
Vraćam se u stari grad i dolazim do katedrale San Lorenzo. Izgradnja ove crkve započela je u 15. stoljeću, a konačno je posvećena 1705. godine. U 18. stoljeću je značajnije rekonstruirana i današnji izgled potječe iz tog razdoblja. Pročelje je tipično barokno i njime dominira portal s tri luka zatvorena monumentalnim vratima od bronce i kovanog željeza. Gornji dio pročelja ukrašen je jonskim pilastrima, a na desnoj strani se nalazi zvonik. Unutrašnjost je monumentalna, pri čemu središnjim dijelom dominira bačvasti svod. Unutrašnjost nisam uspio detaljnije razgledati jer se u vrijeme mojeg posjeta u katedrali održavalo vjenčanje.
Dan se već polako bliži kraju, a ja bih još volio vidjeti i stare solane te odmah nakon razgleda katedrale krećem prema autu i nastavljam vožnju prema gradu Marsala gdje ću noćiti. Odmah na izlazu iz Trapanija dolazim do prvih solana. Proizvodnja soli za ovaj kraj ima veliki značaj i sol je u 19. stoljeću bila značajan izvozni proizvod. Polja soli su iznimno dekorativna, a posebno se ističu stare vjetrenjače korištene za pumpanje vode.
Nastavljam vožnju prema Marsali i smještam se u vrlo zanimljivom hotelu Carmine koji se nalazi na istoimenom trgu. Hotel je nekad bio samostan, no preuređen je i moderniziran te danas pruža vrhunski smještaj iako ima svega tri zvjezdice što je neopravdano malo. Posebno se ističu dnevni boravak i vrt hotela. Jedini problem je u tome što hotel nema svoj parking te je automobil potrebno parkirati negdje na ulici, no za to se pobrinulo vrlo ljubazno osoblje hotela. Moram istaknuti i poklon dobrodošlice – čašu poznatog desertnog vina Marsala koje se zove isto kao i grad.
Već je prilično kasno i još mi samo preostaje naći mjesto za večeru. Blizu hotela je niz zanimljivih restorana, a ja se odlučujem za izvrstan restoran/piceriju Luna Rosa. Kao predjelo uzimam zapečeni patlidžan s parmezanom (melanzana parmigiana), a za glavno jelo biram njihovu autentičnu pizzu s mozzarellom, mortadelom, sušenom rajčicom i pistacijima. Moram priznati da je to jedna od najboljih pizza koje sam do sad probao u životu. Time završavam svoj treći dan na Siciliji te se vraćam u hotel na spavanje. Za idući dan planiram jutarnji razgled Marsale te pogled na jednu drugu Siciliju, odnosno posjet svojevrsnoj mafijaškoj prijestolnici – gradu Corleone.
