„I am an American, hiding in Sicily. My name is Michael Corleone.“
Plan svojeg puta na Siciliju počeo sam graditi na dva čvrsta temelja – povijesti i hrani. Takav je trebao biti i ovaj dan – u jutarnjim satima trebao sam pogledati Marsalu, zatim otići u arheološki park Selinunte, stati u drevnoj Heraclei Minoi, negdje ručati i u poslijepodnevnim satima razgledati antičke hramove Agrigenta. No antičku povijest zamijenila je suvremena povijest i fenomen Cosa Nostre koji je u popularnoj kulturi praktički sinonim za Siciliju.
Na filmsku trilogiju „Kum“ i prezime Corleone koje nose njeni protagonisti nalijetao sam praktički na svakom turističkom forumu i blogu koji se bavi Sicilijom. Moram priznati da mi je tu i tamo pala na pamet ideja o istraživanju tog aspekta Sicilije, no vjerojatno zbog neke podsvjesne nelagode time se nisam nastavio baviti do ovog jutra. Ne znam zašto sam uopće išao otvarati auto kartu koju sam dobio u rent-a-car agenciji, no kad sam je otvorio najvećim slovima bio je označen upravo gradić Corleone. I odluka je pala. Nakon razgleda Marsale, arheološki park Selinunte zamijenit će Corleone.
Dan započinjem rano. Već u 7.30 sam na doručku kojeg uz standardnu ponudu obilježava košara sviježih naranči sa obližnje plantaže. Može li doručak početi bolje nego svježe cijeđenim sokom od tek ubranih naranči? Teško. I tako okrjepljen kvalitetnim doručkom krećem u brzi razgled Marsale.
Grad Marsala nastao je 397. godine prije Krista kao fenička kolonija pod imenom Lilybaeum i vrlo se brzo nametnuo kao važna mornarička luka. Inače Lilybaeum u prijevodu znači „grad koji gleda na Libiju“ budući se čitava sjeverna obala Afrike tada nazivala Libijom. U Prvom Punskom ratu 241. godine grad pada pod vlast Rimljana i ubrzo postaje jedan od najvažnijih rimskih gradova na Sredozemlju. Slabljenjem Rimskog carstva slabi i Lilybaeum, a 440. godine u potpunosti ga razaraju Vandali. Nakon toga vlast nad gradom preuzima Bizant koji nije pretjerano zainteresiran za njego razvoj. U 8. stoljeću grad preuzimaju Arapi i nazivaju ga Mars el’Allah (Alahova luka) što je i korijen današnjeg naziva grada. U vrijeme Arapa Marsala ponovno počinje cvjetati, a grad ne gubi na važnosti ni pod kasnijom vlašću Normana i njihovih nasljednika.
Za razvoj suvremene Marsale posebno je važan kraj 18. stoljeća kada Englez John Woodhouse prepoznaje kvalitetu lokalnog vina i razvija proizvod sličan portugalskom portu kojeg naziva Marsala te je po tom vinu grad danas i najpoznatiji. Marsala je desertno vino s visokim postotkom alkohola, točnije više od 17%. Postoje tri vrste ovog vina: ambra, oro i rubino. Prve dvije vrste proizvode se od bijelog, a zadnja od crnog grožđa. Vino sam imao prilike probati kao poklon dobrodošlice u hotelu i zaista je izvrsno.
Stara Marsala je kompaktna i nema neki pretjerano veliki broj atrakcija te je uspijevam razgledati u sat vremena šetnje. Na nekoliko minuta hoda od hotela nalazi se jedna od glavnih ulica starog grada Via XI Maggio. Ulica je dobila ime po datumu kojim je započela suvremena talijanska povijesti, a koji je usko vezan uz Marsalu. Naime, revolucionar Giuseppe Garibaldi 11. svibnja 1860. godine upravo je u Marsali započeo s procesom ujedinjenja Italije u državu kakvu danas poznajemo.
Na kraju ulice Via XI Maggio nalaze se monumentalna gradska vrata Porta Nuova sagrađena 1790. godine. Kroz vrata se dolazi na veliki trg na kojem je arheološki park s ostacima starog Lilybaeuma te zgrada kina Cine Impero sagrađena početkom prošlog stoljeća, a koja danas služi kao kazalište.
Vraćam se u ulicu Via XI Maggio i dolazim do glavnog gradskog trga Piazza della Repubblica. Na trgu se nalazi gradska vijećnica iz 15. stoljeća koju karakteriziraju dva reda arkada i galerija te toranj sa satom te se smatra jednom od najljepših građevina Marsale. Vijećnica se danas naziva Palača 7. travnja podsjećajući na datum pobune protiv tadašnjih vladara Bourbona koja se ovdje dogodila 1860. godine, a kojom je iskazana podrška ideji ujedinjenja Italije. Trg Piazza della Repubblica poznat je i pod nazivom Loggia budući sa na mjestu vijećnice nekada nalazila gradska lođa. Na trgu se nalazi i katedrala posvećena Sv. Tomi iz Canterburyja.
Katedrala je nastala u 12. stoljeću u doba kad su Sicilijom vladali Normani koji održavaju bliske odnose s engleskom krunom pa se i kći engleskog kralja Henrika II, Giovanna Plantageneta udala za tadašnjeg kralja Sicilije Williama II. Prema predaji Giovanna je dala sagraditi ovu katedralu kako bi iskupila grijehe svoga oca koji je optužen da je ubio Sv. Tomu, tadašnjeg biskupa Canterburyja. Time je objašnjena posvećenost sicilijanske katedrale engleskom svecu. U doba renesanse, u 15. i 16. stoljeću stara normanska katedrala značajno je povećana, a i dalje se kroz povijest dodatno uređivala tako da je danas njena vanjština uglavnom barokna, dok ulazni portal krase rokoko ukrasi. Iza katedrale se nalazi muzej flamanskih tapiserija iz 16. stoljeća s biblijskim motivima koje su bile u posjedu nadbiskupa Marsale.
Sa trga Piazza della Repubblica skrećem u ulicu Via Garibaldi koja me vodi do drugih i raskošnijih gradskih vrata Porta Garibaldi. Ta su se vrata prije zvala Porta di Mare (Morska vrata), a preimenovana su nakon Garibaldijevog dolaska u Marsalu 1860. godine koji je kroz njih ušao u grad. Upravo stoga se ta vrata često smatraju simbolom početka suvremene Italije. Stilski ova vrata odražavaju arhitekturu 16. stoljeća i podsjećaju na rimska trijumfalna vrata. Bogato su ukrašena jonskim stupovima i nišama dok je središnji ukras kip okrunjenog orla – simbol španjolskih Habsburgovaca. Uz sama vrata smještena je i stara gradska ribarnica.
Prošao sam kroz vrata i odšetao do Via Colonnello Maltese koja se nalazi na obali mora, no taj dio grada je u principu moderna rezidencijalna četvrt bez nekih atrakcija. Vraćam se istim putem, pa iz Via Garibaldi skrećem u Via Abele Damiani gdje se nalazi crkva Duša Čistilišta (Chiesa delle Anime del Purgatorio). Crkva je nastala u 16. stoljeću i krasi je izrazito bogato barokno pročelje, a na trgu ispred crkve nalazi se lijepa barokna fontana. Crkva je nedavno restaurirana, no više se ne koristi u religijske svrhe već kao kongresna dvorana i sala za koncerte.
Nastavljam kroz ulicu Via Giusseppe Garraffa koja me vodi do trga Piazza del Carmine gdje se nalazi moj hotel. Trgom dominira osmerokutni zvonik crkve Annunziata koja predstavlja najvažniji renesansni spomenik grada. U crkvi se danas nalaze gradska knjižnica i arhiv, a u samostanu koji je nekad pripadao crkvi smješten je moj hotel. Trg je malen i simpatičan, a na njega je gledala i moja hotelska soba. Bio je jako lijep osjećaj ujutro otvoriti prozor i mislima se vratiti u doba renesanse.
U Marsali sam vidio sve što sam planirao tako da se odjavljujem iz hotela i krećem dalje brdskom cestom SS188 prema Corleoneu. Cesta vodi kroz polja i brežuljke doline rijeke Belice te zaista mogu reći da je vožnja užitak za oko. Vrlo brzo se u daljini pojave i obrisi grada Salemija koji počinju dominirati horizontom.
Nažalost poslušao sam navigaciju i skrenuo s glavne ceste i više mi u fokusu nije Salemi već kozji put kroz koji se moram probiti. Cesta dijelom nema asfalta, a dijelom je toliko oštećena da sam morao upregnuti sve svoje vozačke vještine kako bi zaobišao prepreke. Nije loše spomenuti da su prepreke osim kamenja na cesti bile i u obliku stada ovaca, neposlušnih krava, divljih pasa, krepalih lisica i ogromnih količina životinjskog izmeta. Sve u svemu jedna avantura koju ću prilično dugo pamtiti i trenutak u kojem sam bio zahvalan na punom rent-a-car osiguranju.
Nakon dvadesetak kilometara ove avanturističke vožnje stižem u Salemi. Grad Salemi za povijest današnje Italije izuzetno je važan budući je upravo ovdje Garibaldi proglasio aneksiju Sicilije Italiji 14. svibnja 1860. godine. Zanimljivo je da je tog dana Salemi proglašen glavnim gradom Italije, iako na svega nekoliko dana.
Grad je nastao na mjestu drevnog elimljanskog grada Halyciae kojeg 272. godine prije Krista zauzimaju Rimljani i nazivaju ga Alicia. U petom stoljeću zauzimaju ga Vandali, zatim pada pod vlast Bizanta, a 827. godine preuzimaju ga Arapi kada počinje njegov značajan razvoj. U arapsko doba grad dobiva ime Salemi (na arapskom zdrav i siguran grad), a Arapi na okolna polja donose niz novih poljoprivrednih kultura. Dolaskom Normana u 11. stoljeću grad sve više dobiva na važnosti, a u 12. stoljeću gradi se dvorac koji danas dominira gradom. U gradu ima nekoliko lijepih crkava, a tu je i niz zanimljivih muzeja od kojih se posebno ističu muzej posvećen ujedinjenju Italije (Museo del Risorgimento) te muzej posvećen mafiji (Museo della Mafia).
Za ovaj grad nisam ni znao da postoji prije nego sam kroz njega prošao i kad bi sad ponovno pripremao putovanje, vjerojatno bi noćenje iz Marsale prebacio ovdje. Ovako sam ga samo uspio vidjeti iz auta, a nisam stao niti kraj jedne od glavnih atrakcija. Ne zato jer nisam imao vremena, već zato što sam se na ovaj dio puta krenuo impulzivno i bez adekvatne pripreme, nailazeći na gradove pukom slučajnošću i nažalost nesvjestan njihove važnosti. No ako ništa, vožnja kroz grad bila je zanimljiva – trebalo je proći kroz niz izuzetno strmih, zavojitih i uskih ulica.
Nakon Salemija, nakon svega nekoliko kilometara dolazim do grada Nuova Gibellina gdje se kratko uključujem na autoput, a zatim cestama SP 46 i SP 20 dolazim do grada Camporeale.
Grad Nuova Gibellina potpuno je nov grad, od temelja sagrađen sedamdesetih godina prošlog stoljeća nakon što je staru Gibellinu u potpunosti uništio potres. Međutim, grad ne odaje u sebi ništa novo, dapače iz auta djeluje prilično umorno iako prema turističkom vodiču tu ima zanimljivih modernih skulptura. Međutim, pogled iz auta nije me previše dojmio pa se nisam odlučio na zaustavljanje. Camporeale je mali brdski gradić nastao u srednjem vijeku, a značajnije proširen u 18. stoljeću čija je najveća atrakcija svetište Madonna dei Peccatori, a ističe se i neoklasicistička crkva San Antonio. Kao i Nuova Gibellina, grad mi se nije učinio toliko atraktivnim da bi se u njemu zaustavljao.
Ono što je u ovom dijelu voženje bilo zanimljivo su definitivno krajolici uz ceste SP 46 i SP 20. Brežuljci, polja, stada krava, divlji psi i ne pretjerano dobro održavani prometni znakovi glavna su obilježja ove relacije. Posebno bi izdvojio divlje pse koji predstavljaju realnu opasnost o kojoj treba voditi računa ako se odlučuje zastati radi fotografiranja – psi su većih pasmina i ne djeluju niti malo prijateljski.
Nastavljam cestama SP 27 i SP 4 koje me vode do odredišta – grada Corleone. Ovaj dio puta ne razlikuje se previše od prethodnog, ali se kao dodatna zanimljivost pojavljuju spori traktori koje je izuzetno teško zaobići. Na ovoj sam se dionici oslonio na putokaze, a ne na navigaciju i nisam skretao s glavne ceste ako se to kuda sam vozio uopće može nazvati cestom. Siguran sam da bi se kod nas ceste u takvom stanju u potpunosti zatvorile za promet. Na nekim je mjestima cesta propala do granice prohodnosti i bojao sam se da ću se morati okrenuti i potražiti alternativni put, no nekako sam savladao prepreke i došao do toliko očekivanog Corleonea.
Grad Corleone postao je poznat kada se njegovo ime povezalo s imenom mafijaške obitelji u američkoj filmskoj sagi “Kum.” Iako mafijaška obitelj Corleone postoji samo u kinematografskoj fikciji, Corleone je duboko povezan s mafijom. Štoviše, poslijeratna Cosa Nostra (sicilijanska mafija) obiluje mafijaškim šefovima iz Corleonea, koji su nakon nekoliko mafijaških ratova uspjeli prevladati nad drugim skupinama, učinkovito kontrolirajući čitavu Siciliju. U današnje vrijeme, nakon uhićenja vodećih mafijaških šefova Corleone je i dalje dom njihove bliže i dalje rodbine te se mogu istražiti mjesta na kojima su mafijski šefovi živjeli ili se skrivali. Neka od najzvučnijih imena povezanih s Corleoneom su Luciano Liggio, Salvatore Riina i Bernardo Provenzano. Koliko je ovdje (bio?) jak utjecaj Cosa Nostre govori i činjenica da je ne tako davno gradsko vijeće Corleonea na nalog državne vlasti raspušteno zbog prevelike povezanosti s mafijom. Iako je u Kumu dio radnje smješten u Corleone, on tu nije sniman budući je u to vrijeme bio već previše razvijen tako da su ga glumila sela u okolici Taormine.
Sicilijanska mafija nastajala je stoljećima i u početku nije imala zločinačke konotacije. Naime stanovnici Sicilije bili su žrtve čestih promjena vladara i počeli su se udruživati radi zaštite svojih lokalnih interesa. Sama riječ mafioso u svojim korijenima nema ništa negativno već se odnosi na osobu koja je sumnjičava prema vlasti. No vrlo brzo te su se lokalne grupe počele distancirati od središnje vlasti i provoditi svoju vlastitu pravdu, da bi na kraju prerasle u nasilne zločinačke organizacije.
Za procvat mafije zaslužna je upravo talijanska vlast nakon ujedinjenja Italije. Sicilija je geografski izdvojena i bilo ju je teško kontrolirati te vlada oko 1870. godine pokušava uspostaviti red na Siciliji uz pomoć mafijaških klanova dajući im zauzvrat prešutni imunitet. Iako je vlada mislila da će ovaj aranžman biti privremen, upravo je on infiltrirao mafiju u sve sfere sicilijanskog društva i kratkotrajnu vatrogasnu mjeru pretvorio u ozbiljan i dugotrajan problem. Kako bi još više ojačali, sicilijanski klanovi započeli su s ceremonijama inicijacije u kojima su se novi članovi zaklinjali na vjernost, a uveden je i kodeks ponašanja pod nazivom omerta. Omerta zabranjuje bilo kakvu suradnju s vlasti i prokazivanje suučesnika u slučaju uhićenja, a vjeruje se da je upravo kršenje omerte od strane nekih ključnih mafijaških šefova bilo ključno za slabljenje mafije.
U vrijeme Mussolinija mafija je značajno oslabila, no nakon njegova pada naprosto je procvjetala zahvaljujući građevinskom biznisu koji se razvio zbog potreba poslijeratne obnove, a u koji je mafija bila duboko infiltrirana. U današnje vrijeme, prema tekstovima na talijanskim portalima, utjecaj Cosa Nostre je oslabljen, no ona je i dalje prisutna.
Turisti na Siciliji često imaju neopravdani strah od mafije ne shvaćajući da turisti nisu u njenom fokusu. Mafija se bavi politikom, poduzetnicima, velikim novčanim iznosima, utjecajem i moći. Oruđe mafije u današnje vrijeme nisu pištolji i ulične borbe, već koriste puno sofisticiranije metode koje nisu toliko vidljive običnom puku. Štoviše, statističko istraživanje pokazuje da je Palermo grad s najnižom ukupnom stopom kriminala među dvanaest najvećih gradova Italije. Treba istaknuti da se mafije boje i teroristi te je Sicilija sigurnije mjesto od mnogih svjetskih metropola i s tog tragičnog aspekta današnjice.
Vratimo se sad na Corleone. To je mali gradić s oko 12000 stanovnika koji može biti zanimljiv i izvan konteksta mafije. Arheološki nalazi pokazuju da je područje Corleonea naseljeno još od prapovijesnog doba i antike, no značajnija urbanizacija dogodila se tek 840. godine dolaskom Arapa. Dolazak Normana na Siciliju u 11. stoljeću Corleone nije pretvorio u uspješan grad, već u utočište muslimanskih izbjeglica. U srednjem vijeku grad je obilježila česta smjena vlasti, odnosno plemstvo je u više navrata grad među sobom prodavalo. Arapski utjecaj na arhitekturu je značajan što se posebno vidi po dvorištima i uskim ulicama koje neodoljivo podsjećaju na arapsku medinu.
Na obližnjim se liticama nalaze dva stara dvorca – Castello Soprano i Castello Sottano (gornji i donji dvorac). Gornji dvorac uzdiže se na osamljenoj litici koja nadvisuje središte grada. Pretpostavlja se da je sagrađen u obrambene svrhe u 13. stoljeću, srušio se u drugoj polovici 18. stoljeća, a danas je od njega preostala samo jedna jednostavna kula. Castello Sottano sagrađen je na padini litice još u vrijeme arapske dominacije, kasnije je služio kao zatvor, a sedamdesetih godina prošlog stoljeća preuzimaju ga i obnavljaju Franjevci te postaje samostan.
Jedna od glavnih sakralnih atrakcija u Corleoneu je Chiesa Madre, odnosno glavna gradska crkva posvećena Sv. Martinu sagrađena u 14. stoljeću, a dodatno ukrašena u 18. stoljeću. Crkva čuva brojna umjetnička djela iz drugih sakralnih građevina kojih danas više nema, poput drvenog kipa Sv. Sebastiana iz 1600-ih godina i pozlaćenog drvenog skulpturalnog kompleksa Madone Itria iz 16. stoljeća. Istaknimo da je Corleone svojevremeno bio poznat i kao grad sa stotinu crkava.
U današnje vrijeme nezaobilazan je Anti Mafia muzej otvoren 12. prosinca 2000. godine. Ovaj muzej suvremene povijesti sadrži sobu posvećenu tzv. Maxi procesu, “sobu poruka”, “sobu boli” i sobu posvećenu Carlu Albertu Dalla Chiesi, talijanskom generalu koji se borio protiv terorizma, a kojeg je ubila mafija. Prva soba čuva sve najvažnije dokumente koje su tužitelji Giovanni Falcone i Paolo Borsellino izradili za Maxi-Process protiv mafijaških šefova pod nazivom Corleonesi i najrelevantniji su dokaz borbe protiv mafije. U druge dvije sobe nalaze se fotogalerije koje su napravile sicilijanska fotografkinja Letizia Battaglia i njezina kći. Fotogalerije sadrže potresne fotografije povezane s borbom protiv mafije tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Soba posvećena Carlu Albertu Dalla Chiesi objedinila je slike mafijskih šefova i tužitelja koji su se borili za obnovu pravde i zakonitosti na cijeloj Siciliji.
Putniku koji je planirao nešto više vremena za Corleone može biti značajna informacija da se u okolici grada nalazi i jedan vodopad koji po slikama izgleda jako lijepo, no za njega u vrijeme posjeta nisam znao, a ne bi ga ni stigao posjetiti.
Po dolasku u Corleone imao sam malih problema s prometom budući je u jednoj od glavnih ulica bio sajam što se mojoj navigaciji nikako nije sviđalo, no nekako sam uspio naći parkirno mjesto u blizini. Sajam nije bio ništa posebno i jedino što mi se tu dopalo bila je slastičarnica Sweet Temptation u kojoj je bila ogromna gužva tako da nisam uspio ništa probati.
Vraćam se u auto i više po intuiciji nego uz pomoć navigacije dolazim do trga Piazza Garibaldi gdje se nalazi muzej Anti Mafia. Muzej je nažalost bio zatvoren za posjete, no sam trg mi je bio izuzetno simpatičan, a u blizini je i crkva San Martino koju sam uspio razgledati.
U ovom trenutku sam bio prilično ljut na sebe jer sam se za Corleone odlučio impulzivno i nisam se za njega niti malo pripremio. Biti u Corleoneu i ne vidjeti Anti Mafia muzej je nedopustivo, no što je tu je. Ako ništa ostaje motiv za još jedan posjet u budućnosti.
Za izlazak iz Corleonea ponovno se oslanjam na navigaciju što naravno rezultira avanturom. Mislim da sam prošao najužom i najstrmijom ulicom u životu. Kada sam se napokon uspio izvući iz grada došao sam do mjesta s kojeg se pružao lijep pogled na stijenu s dvorcem Castello Superiore.
Corleone napuštam ogrankom ceste SS 188. Ubrzo dolazim do grada Campofiorito koji me iznenađuje nevjerojatno pravilnim rasporedom ulica, iako iz auta nisam uočio neku drugu posebno zanimljivu atrakciju. Nastavljam uz malo mjesto Bisacquino smješteno na obroncima jednog brežuljka, a čija je glavna atrakcija katedrala Duomo di San Giovanni Battista iz 18. stoljeća. Mjesto se čini simpatično, no da bi ga posjetio trebao bi skrenuti s puta, a kako ne znam koliko me još vožnje čeka samo nastavljam dalje. Uskoro mi se u daljini ukazuje još jedno vizualno zanimljivo mjesto – Chiusa Sclafani. Grad se nalazi na vrhu jednog brežuljka i izdaleka se čini zanimljiv, no za posjetiti ga trebalo bi napravit značajno skretanje za što nemam vremena.
Put nastavljam nizom lokalnih cesta SP 19, SP 37 i SP 36 koje me vode kroz brojne plantaže maslina i agruma. Ceste su i dalje uske, strme i zavojite, no za razliku od puta do Corleonea relativno dobro su održavane te vožnja ne predstavlja toliko veliki napor.
Nakon što sam prošao malo mjestašce Sant’ Anna na cesti SP 36 dolazim do zadivljujućeg prizora – ruševina dvorca Castelo di Poggiodiana. Dvorac Poggiodiana nalazi se na brežuljku u mjestu Ribera, a ruševinama dominira cilindrična kula visoka 25 metara. Dvorac su u dvanaestom stoljeću sagradili Normani u obrambene svrhe, a do četrnaestog stoljeća nazivao se Misilcassino. Kroz stoljeća je dvorac često mijenjao vlasnike. U petnaestom stoljeću prešao je u posjed grofova Luna, kada se i počinje nazivati Poggiodiana po grofici Diani Luna. Od nekad monumentalnog dvorca danas su preostale samo ruševine.
Nakon nekoliko fotografija dvorca nastavljam cestom SP 36 i skrećem na cestu SS 115 te se vraćam svojim prvotnim planovima i posjećujem arheološko nalazište i plažu Eraclea Minoa. Najprije odlazim do duge pješčane plaže koja se nalazi iza borove šume i moram priznati da nisam očekivao ovako bajkoviti prizor. Plaža je djelomično otvorenog tipa, a djelomično organizirana u obliku kupališta s restoranskom ponudom. Kako je zimsko vrijeme restorani su zatvoreni i plaža je praktički prazna te zaista mogu u miru uživati u njenoj ljepoti. Posebno je zadivljujući prizor bio s brda iznad plaže. Mogu samo zamisliti kolike tu gužve moraju biti ljeti.
Nekoliko stotina metara iznad plaže nalazi se arheološki park s ostacima grada osnovanog u 6. stoljeću prije Krista. Grad je nastao kao kolonija grčkog naselja Selinusa i dobio je ime Minoa, kako legenda kaže prema kralju Minosu sa Krete koji je došao na Siciliju u potrazi za Dedalom. 510. godine grad zauzimaju Spartanci i daju mu ime Heraclea prema Herkulu koji je prema legemdi ovo područje Sicilije osvojio u hrvanju s lokalnim herojem Eryxom. Stoljeće kasnije grad pada pod vlast Feničana. Nakon Punskih ratova grad preuzimaju Rimljani, a tada započinje njegovo propadanje i već je u 1. stoljeću prije Krista napušten.
Arheološki park se sastoji od malog muzeja i ostataka grada kojima dominira dobro očuvano staro kazalište. Nažalost, u svrhu zaštite kazalište je prekriveno plastičnim krovom pa je prizor puno manje spektakularan nego u kazalištu Segeste koje sam razgledao dan prije.
Nakon razgleda Heraclee Minoe vraćam se na cestu SS 115 i krećem ka mjestu gdje ću noćiti – Agrigentu. Usput prolazim uz grad Siculiana koji mi se izdaleka čini zanimljiv, posebice svojim smještajem na obroncima brežuljka no već mi je malo podosta vožnje te se tu ne zaustavljam.
Oko 16 sati stižem u hotel Colleverde Park u Agrigento, taman prije nego je počela padati kiša. Izabrao sam jedan od boljih hotela u Agrigentu, ima četiri zvjezdice i klasičnog je unutarnjeg uređenja koje mi se dopada, a uspio sam dobiti relativno dobru cijenu noćenja. Ima privatni parking što mi je bilo bitno. Usluga nije spektakularna, no nemam nekih pretjeranih primjedbi. Kako je počela padati kiša odlučio sam se pozabaviti mailovima i popiti jedan dobar kapučino u hotelskom baru.
Oko sedam sati prestala je padati kiša te sam prošetao do glavne atrakcije Agrigenta – arheološkom parku s nevjerojatno dobro očuvanim grčkim hramovima. Park ću posjetiti ujutro, no pogled osvjetljene hramove svakako je prizor koji se ne smije propustiti. Nakon nekoliko fotografija vraćam se u hotel na večeru.
U sklopu restorana nalazi se prilično dobar, no i ne pretjerano jeftin restoran. U biti cijene hrane hotelu kompenziraju jeftiniju cijenu noćenja. Večeru započinjem s predjelom od sira i artičoka, a nastavljam sa tjesteninom u umaku od pistacija. Kao glavno jelo uzimam roladu od puretine, a za desert cassatu.
Za ovaj se dan nisam uopće pripremio i koliko god da je s jedne strane bilo zanimljivo otkrivati različite aspekte Sicilije, s druge strane je bilo i zamorno, posebice vožnja. Napravio sam svega 230 kilometara, ali po cestama koje traže maksimalnu fokusiranost i za volanom bio više od 6 sati.
Iduće jutro mi je u planu prije svega razgledati Agrigento, a zatim napraviti novih 200 kilometara i doći do Raguse gdje sam rezervirao smještaj za iduću noć. Usput namjeravam stati u Scicliju i Modici što je prilično gust raspored za koji se treba odmoriti te poslije večere odmah odlazim na spavanje.