„Najljepši grad koji su smrtnici ikad sagradili.“ Pindar, starogrčki pjesnik
Agrigento je jedno od najčešće posjećivanih turističkih odredišta na Siciliji, a razlog je nevjerojatno dobro očuvan grčki hram antičkog grada Akragasa smješten u arheološkom parku u podnožju suvremenog Agrigenta koji se naziva „Dolina hramova.“ No antički hramovi nisu jedino što Agrigento pruža – centar grada mreža je strmih uskih ulica i stepenica, starih crkava, štandova, predivno uređenih dvorišta, trgovina, … Slobodno mogu reći da mi je šetnja Agrigentom jedno od vizualno najdojmljivijih iskustava na Siciliji.
No stavimo prvo Agrigento u neki povijesni kontekst. 689. godine prije Krista na južnoj obali Sicilije osnovana je grčka kolonija Gela, koju su naselili kolonisti sa Krete i Rodosa. Legenda kaže da su kolonisti izabrali mjesto na koje je Dedal sletio nakon što je pobjegao iz zatvora na Kreti. Lokacija Gele pokazala se izuzetno povoljna za uzgoj pšenice kojom su njeni stanovnici uspješno trgovali te se Gela ubrzo razvila u nezavisan i moćan grad. Uspjeh grada trebalo je štiti, a vlast svoje obrambene resurse nije usmjerila u gradnju utvrda već u osnivanje novog naselja na području današnjeg Agrigenta koje su nazvali Akragas po obližnjoj rijeci i koje je Geli trebalo pružati zaštitu. Akragas je osnovan 580. godine, a ironija je da je svega 300 godina kasnije Phintias, tiranin iz Akragasa, Gelu sravnio sa zemljom.
Akragas je od Gele udaljen oko sedamdeset kilometara što znači da je imao gotovo jednake uvjete za razvoj ratarstva, a njegova strateška pozicija na vrhu litice davala mu je sigurnost te se i on počeo ubrzano i uspješno razvijati. Desetak godina nakon osnutka Akragasa vlast nad gradom preuzima tiranin Phalaris. U to doba riječ tiranin nije imala nužno loše konotacije, već je označavala vladara koji je samostalno preuzeo vlast nad nekim područjem. No upravo je Phalaris zaslužan za svu negativnost koja se danas veže uz riječ tiranin. Prvih nekoliko godina pod Phalarisom bilo je prilično dobro. Akragas je bio napredan grad i Phalaris je uvelike unaprijedio život u gradu. Izgradio je vodovod te niz novih hramova i utvrda. Ali s više bogatstva i više snage dolazila je i veća korupcija i puno intriga, a Phalaris je naprosto poludio od narcisoidnosti i paranoje. Tako Phalaris u povijesti nije ostao zabilježen kao uspješan već kao surovi vladar koji se koncentrirao na osmišljavanje novih metoda mučenja. Njegov brončani bik u kojem bi do smrti pržio svoje neprijatelje i danas se spominje kao jedna od najstrašnijih metoda torture u čitavoj ljudskoj povijesti. Phalarisovo ponašanje očito nije izmaklo Temidi, grčkoj božici pravde te je Phalaris život skončao upravo u utrobi svojeg bika.
Nakon Phalarisa na vlasti u Akragasu izmjenilo se još nekoliko tiranina, a vrhunac razvoja grada dogodio se u doba vladavine Terona (488. pr. Kr. – 473. pr. Kr.) kada je sagrađen i najveći dio grada čije ostatke danas možemo vidjeti. Istaknimo da je u Teronovo doba u Akragasu djelovao i poznati filozof Empedoklo čija je najpoznatija ideja da su sve tvari sačinjene od četiri osnovna elementa: zemlje, vode, vatre i zraka
Teronov sin Thrasydaeus svrgnut je s vlasti i u gradu započinje demokracija, a to je ujedno i bio početak kraja zlatnog doba grada. 406. godine prije Krista, nakon osmomjesečne bitke, vlast nad gradom preuzimaju Feničani. Nekoliko godina kasnije Akragas je vratio samostalnost, no njegova moć, slava i veličina ostali su samo dijelovi prošlosti. 262. godine prije Krista, tijekom Prvog Punskog rata vlast u gradu preuzimaju Rimljani i većinu stanovništa prodaju u roblje. 254. godine u grad se vraćaju Feničani i praktički ga do temelja razaraju. U Drugom Punskom ratu, 201. godine prije Krista Rimljani ponovno preuzimaju Akragas, obnavljaju ga i mijenjaju mu ime u Agrigentum čime završava burni period u životu grada.
U četvrtom stoljeću u grad stižu Kršćani i jedan od hramova, konkretno Concordin hram postaje crkva. Ovo je nevjerojatno važna činjenica za suvremeni Agrigento. Naime ta je činjenica zaštitila hram od propadanja i omogućila da se danas u Agrigentu može vidjeti jedan od najbolje očuvanih grčkih hramova što privlače horde turista, a turizam je temelj gospodarstva suvremenog Agrigenta.
U osmom stoljeću počinje invazija Arapa na Siciliju i to je također bitno za današnji Agrigento iz istog razloga zbog kojeg bitno pretvaranje hrama u crkvu nekoliko stoljeća ranije. Naime u strahu od Arapa stanovništvo napušta rubne dijelove grada i približava se nekadašnjoj akropoli na vrhu brda oko kojeg je grad smješten. Upravo na tim rubnim dijelovima grada koji se tada napuštaju nalazi se današnji arheološki park – jedna od najznačajnijih atrakcija Sicilije.
U devetom stoljeću Arapi preuzimaju vlast nad gradom no to za Agrigento nije imalo neke dramatične posljedice osim izgradnje nekoliko džamija i uvođenja novih ratarskih kultura. U 11. stoljeću grad, kao i čitavu Siciliju preuzimaju Normani, a vlast u gradu biva prepuštena biskupima koji su veliki dio ostataka antičkih hramova iskoristili za izgradnju crkava. Grad dobiva i novo ime Girgenti.
U doba Normana i njihovih nasljednika u gradu se ne događa ništa značajno. Ekonomija grada sve se manji temelji na ratarstvu i trgovini, a sve više na nalazištima sumpora i njegovu izvozu. U 18. stoljeću počinju arheološka istraživanja i obnova grčkih hramova na kojima se temelji današnji arheološki park, a već polovinom 20. stoljeća grad se u potpunosti okreće turizmu i dobiva ime Agrigento.
Razgledavanje Agrigenta počinjem vrlo rano i već sam u 8 sati na parkiralištu u centru grada. Agrigento je smješten na obroncima vrlo strmog brda i kretati se kroz šire područja grada bez pomoći nekog prijevoznog sredstva nepotreban je gubitak i vremena i energije, tako da sam se od hotela do grada dovezao automobilom. Parkirao sam na glavnom gradskom trgu Piazza Vittorio Emanuele koji je nastao kao spojnica suvremenog i srednjevjekovnog dijela grada.
Razgledavanje Agrigenta nisam specijalno planirao već sam se oslonio na turističke putokaze i po nekoj intuiciji odlučio sam započeti s katedralom. Put do katedrale zbog izrazitog uspona nije bio nimalo lagan, niti nešto posebno zanimljiv i već sam se počeo pitati što mi je to uopće trebalo. Eksterijer katedrala također nije predstavljala neki specijalan vizualni užitak, a bila je i zatvorena te sam pomalo razočaran krenuo prema putokazima za centar grada. Kako sam samo bio zaveden prvim dojmom. Stari Agrigento naprosto je čaroban i uslijedila je jedna od najljepših šetnji koje sam napravio na Siciliji.
No zadržimo se kratko na katedrali. Katedrala je posvećena Sv. Gerlandu, prvom normanskom biskupu Agrigenta i sagrađena je kao njegova matična crkva u 11. stoljeću, prvotno posvećena Madonni Assunta. Crkva se kroz stoljeća često obnavljala, ponajviše zbog utjecaja klizišta na kojem je napravljena te danas od prvotnog normanskog izgleda nije ostalo gotovo ništa. Od vanjskog dijela katedrale najupečatljivije je široko stubište i nedovršeni zvonik iz 15. stoljeća. Uz katedralu se nalazi i Biskupski muzej (Museo Diocesano) u kojem se mogu vidjeti rimski sarkofazi i freske skinute sa zida katedrale. U katedrali se može iskusiti akustički fenomen poznat pod nazivom il portavoce. Naime, i najmanji šapat proizveden blizu vrata katedrale jasno će se čuti u oko 80 m udaljenoj apsidi.
Od katedrale se spuštam kroz ulice Via Madonna della Nave i Via Santa Maria dei Greci. Odmah me zadivljuju boje grada koji se budi. Lagane zemljane nijanse oplemenjene su šarenilom uzoraka na prozorima i vratima, a ponajviše vazama s cvijećem koje su više pravilo nego iznimka. To bogatstvo boja i mir jutra daju poseban draž ovoj šetnji.
Na kraju ulice Via Santa Maria dei Greci uzdiže se istoimena crkva, sagrađena nad ostacima starog grčkog hrama koji je bio posvećen božici Ateni. Crkva je sagrađena 12. stoljeću i još uvijek ima izvorno pročelje sagrađeno u normansko-arapskom stilu. U unutrašnjosti crkve još se uvijek mogu vidjeti ostaci fresaka iz 14. stoljeća, ali i ostaci hrama nad kojim je sagrađena.
Nakon razgleda crkve spuštam se kroz Salita Santa Maria dei Greci i ulicu Via Saponara i tako dolazim do trga Piazza Lena. Nekada je tu bila riblja tržnica, a mene je dočekao štand s voćem i povrćem nevjerojatnih boja, pri čemu se posebno isticala ljubičasta cvjetača. Na trgu se nalazi i jedna lijepa palača koja je pretvorena u hotel.
Trg spaja nekoliko ulica od kojih je jedna posebno zanimljiva imena – Via Bac Bac. Nije potpuno jasno podrijetlo tog imena, no kako ta riječi na arapskom može značiti pljačku pretpostavlja se da je ime došlo u spomen na neki takav događaj koji se zbio davno u povijesti.
Šetnju nastavljam kroz ulicu Via Santa Sofia i Vicolo Teatro te dolazim do prostranog trga Piazza Luigi Pirandello. Luigi Pirandello jedan je od najpoznatijih talijanskih književnika i dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Rođen je 1867. godine u Agrigentu, a najpoznatije mu je djelo aspurdna metateatralna drama „Šest lica traži autora.“ Pirandello u kazališnu dramu uvodi elemente psihološke analize i to se smatra njegovim najznačajnijim doprinosom književnosti i kazališnoj umjetnosti. Nažalost Pirandella krasi i jedna mrlja u njegovoj impresivnoj biografiji, a to je štovanje fašističkog režima i prijateljevanje s Mussolinijem. Koliko su njegova uvjerenja bila jaka i apsurdna govori i priča da je u čast fašizmu dao rastopiti medalju koja je došla u sklopu Nobelove nagrade.
Na Pirandellovom trgu nalazi se čitav niz znamenitih građevina, a najvažnije su Palazzo dei Giganti te barokna crkva Sv. Domenika iz 17. stoljeća. Palazzo dei Giganti sagrađena je 1627. godine i u početku je bila privatna rezidencija vojvode od Palme. Nakon toga je postala dominikanski samostan, a od 1867. sjedište je općine. Ima okrugli željezni portal i niz rafiniranih ukrasnih prozora i balkona. Kroz atrij palače dolazi se do kazališta sagrađenog 1870. godine u neoklasicističkom stilu, a koje danas nosi Pirandellovo ime.
S Pirandellova trga skrećem u glavnu ulicu Agrigenta – ulicu Via Atenea. Ova dugačka ulica prepuna je prekrasnih zgrada i crkava, a tu je i čitav niz restorana, kafića i trgovina. Za Via Atenea slobodno možemo reći da je žila kucavica grada i svakako je vrijedi posjetiti. Mene je posebno dojmio trg Piazza Purgatorio kojim dominira barokna crkva Sv. Lorenza koja se smatra jednom od najljepših u gradu. Na pročelju crkve su dvije mramorne ploče postavljene u spomen na talijanske revolucionare.
Ulica Via Atenea vodi me direktno do trga Piazza Vittorio Emanuele na kojem sam parkirao. Sjedam u auto i vozim nizbrdo do glavne atrakciji Agrigenta – arheološkog parka. Arheološki potencijal Agrigenta prepoznat je još u 18. stoljeću osnivanjem Državne službe za antičko doba kada se krenulo s iskapanjima te zaštitom i restauracijom hramova čiji su ostaci bili iznad zemlje. Posebno je značajna bila 1827. godina kada Državno povjerenstvo za antiku i lijepe umjetnosti pod predsjedanjem Domenica Lo Faso Pietrasantea kreće u opsežnija iskapanja i restauratorske radove. 1997. godine arheološko područje Agrigenta proglašeno je svjetskom baštinom pod zaštitom UNESCO-a.
Arheološki park danas se prostire na oko 1300 hektara i naziva se Dolinom hramova iako je u biti smješten na obroncima brda, a ne u dolini. Jedinstvenim ga čine ostaci hramova od kojih se posebno ističe hram Concordie koji je uz Partenon u Ateni najbolje očuvani grčki hram na svijetu. Dolina hramova nalazi se na mjestu starog Akragasa, pa se uz hramove tu mogu naći i drugi ostaci vezani uz život antičkog grada.
U arheološki park može se ući sa dva ulaza. Jedan se zove Porta Quinta i prikladan je za zapadni dio parka, dok se drugi nalazi blizu hrama posvećenog božici Heri (odnosno Junoni u rimskoj mitologiji) i pokriva istočni dio parka. Iako je u principu svejedno koji će se ulaz koristiti treba voditi računa o dvije stvari. Jedna je da ulaz na zapadnom dijelu zahtjeva uspon kroz park, a druga da je istočni dio daleko impresivniji. Većina turista odlučuje se za ulaz na Porta Quinta i penje se od manje impresivnog dijela prema glavnim znamenitostima, no ja sam se ipak odlučio za drugi pristup. Volim povijest, ali ne baš toliko da čitav dan provedem među iskopinama tako da sam se orijentirao na istočni dio parka gdje se nalaze dva najbolje očuvana hrama. Na samom ulazu nalazi se parking i nisam imao nikakvih problema s traženjem slobodnog parkirnog mjesta. Ulaznica je koštala 12 eura, a djelatnici koji rade na prodaji ulaznica i sigurnosnoj kontroli dosta su komplicirani (doduše i neki posjetitelji, posebice ako misle da imaju pravo na popust) pa to uzrokuje manje gužve, ali već nakon desetak minuta čekanja ušao sam u park. Inače, karta se može kupiti i on-line što uvelike smanjuje čekanje, a može se kupiti i kombinirana karta koja omogućava ulaz i u arheološki muzej, no ja sam se koncentrirao samo na nekoliko glavnih atrakcija. Bitna informacija može biti i da postoji mogućnost najma električnog romobila što može olakšati razgled parka posjetiteljima koji se odluče na posjet istočnom i zapadnom dijelu.
Odmah na ulazu nalazi se Junoin ili Herin hram, ovisno o tome želimo li na njega gledati kroz rimsku ili grčku mitologiju, no treba napomenuti da nije poznato kojem je točno božanstvu ovaj hram bio posvećen, no Junonino ime počinje se uz njega vezati u 16. stoljeću. Sagrađen je u 5. stoljeću prije Krista u arhaičnom dorskom stilu kojeg karakteriziraju masivni stupovi. Arhitektonski se hram klasificira kao peripter, odnosno hram koji ima četverostranu arkadu koja se naziva peristil, pri čemu je broj stupova na dužoj strani jednak dvostrukom broju stupova na frontalnom dijelu. 406. godine prije Krista hram su spalili Feničani i još se danas mogu naći tragovi tog požara. Rimljani obnavljaju hram i koriste ga sve do 5. stoljeća kada počinje dominirati kršćanska religija. Nakon toga hram je napušten i počinje propadati. Kada su počela arheološka istraživanja u 18. stoljeću hram je djelomično obnovljen. Danas je očuvano 30 stupova, a kod 16 je očuvan i kapitel. Ispred hrama se nalazi i dobro očuvani žrtveni oltar.
Nakon Herina hrama nastavljam se spuštati prema središtu parka i možda najdojmljivijem prizoru čitavog putovanja – Concordijinu hramu s kipom Ikara. Je li hram zaista bio posvećen božici Concordiji nije poznato, ali od 15. stoljeća se na taj hram referira kao na Concordijin hram. Hram je po arhitektonskim elementima praktički identičan Herinu hramu, ali je gotovo u potpunosti očuvan zbog čega i privlači brojne turiste. Hram je imao tu sreću da je u 6. stoljeću postao kršćanska bazilika posvećena apostolima Petru i Pavlu te je na taj način izbjegao propadanje. U 18. stoljeću kada su započela arheološka istraživanja u Agrigentu uklonjeni su kršćanski elementi i hramu je vraćen prvobitan oblik.
Prije dva dana u Segesti vidio sam jedan dobro očuvani dorski hram, no Concordijin hram zaista je nešto posebno. Na otvorenom je prostoru, zemljane boje, a poseban čar čitavom prizoru daje ogroman brončani Ikarov kip smješten ispred hrama. Ikarov kip djeluje staro, no u biti se radi o djelu suvremenog poljskog kipara Igora Mitoraja. Činjenica je da upravo kontrast plavkastog odsjaja Mitorajeva kipa i zemljane boje hrama daje nevjerojatnu vizualnu sinergiju koja oduzima dah.
Odmah ispod Concordijina hrama nalazi se Herculov hram, a dalje niz stazu nalazi se još hramova koji nisu u najboljem stanju očuvanosti te razgled arheološkog parka ovdje završavam, a time završavam i razgled Agrigenta. Vraćam se u hotel gdje se odjavljujem i krećem prema gradovima Scicli i Modica koje planiram razgledati u poslijepodnevnim satima, a navečer trebam doći u Ragusu gdje sam rezervirao hotel.
U Agrigentu se nalazi još jedna prirodna zanimljivost koju nažalost nisam stigao pogledati, a to su tzv. Turske stepenice. Radi se o stepeničastoj kamenoj formaciji na obali mora, izrazito bijele boje. Zvuči primamljivo, ali vremena je malo i od nekih planova treba odustati. No možda je tako i bolje jer upravo ta odustajanja stvaraju dodatni motiv za ponovni posjet nekoj destinaciji, a Agrigento je definitivno mjesto u koje se želim vratiti.