Barok, čokolada i Inspektor Montalbano
Nakon oduševljavajućeg jutra u Agrigentu nastavljam svoje putovanje Sicilijom i vozim prema južnom dijelu otoka, koji je najpoznatiji po svojim baroknim gradovima. 1693. godine taj je dio Sicilije pogođen jakim potresom i skoro sva arhitektura tamošnjih gradova biva uništena. Obnova je tekla kroz čitavo 18. stoljeće i većina se građevina projektirala iznova u tada aktualnom stilu baroka. Upravo to objašnjava toliku dominaciju baroka u odnosu na druge dijelove Sicilije. Južni dio Sicilije u zadnjih je nekoliko godina postao izuzetno popularan među turistima. Zasigurno je jedan od razloga uključivanje baroknih spomenika u UNESCO-ov popis svjetske baštine, a drugi razlog leži u iznimnoj popularnosti serije Inspektor Montalbano koja se snima na područjima Sciclija i Modice.
Prvi mi je na rasporedu Scicli, koji je od Agrigenta udaljen oko 150 kilometara. Do Sciclija se može doći iz više smjerova, a ja sam se odlučio za nešto sporiju varijantu koja uglavnom prati obalu. Putem prolazim kroz nekoliko većih gradova no prema turističkim vodičima radi se modernim industrijskim gradovima bez nekih znamenitosti te se u niti jednom ne zaustavljam. Pauzu od vožnje napravio sam na dva mjesta – prvi puta sam stao na parkiralištu uz plažu u gradu Gela, a drugi put na parkiralištu uz obalu mora u mjestu Marina di Ragusa. Potpuno neplanirano stao sam na najkraćoj udaljenosti između Sicilije i Malte koja se nazirala u daljini.
Scicli ne leži na glavnim prometnim pravcima te često nije odredište turističkih tura tako da u njemu nema gotovo nikakvih gužvi i bez ikakvih sam problema našao besplatno parkirno mjesto u samom centru starog grada na trgu Piazza Italia.
Grad se smjestio unutar uske doline što mu daje vrlo zanimljivu konfiguraciju. Počeci naseljavanja sežu još u pretpovijesno doba, a u okolici su brojna nalazišta s artefaktima drevnih Sikula koji su uz Elimljanje i Sikane živjeli na Siciliji u predantičko doba. Smatra se da je upravo po Sikulima grad i dobio ime. Sikuli su na Siciliju došli s Apeninskog poluotoka i naselili istočni dio otoka, istjeravši prema središtu starije Sikane. U arheološkim ostacima nalaze se i artefakti koji se povezuju s grčkim kolonijama, tragovi prisutnosti Feničana kao i artefakti iz doba rimske vlasti. Pretpostavlja se da u Scicliju nije nikad bila ni grčka ni rimska kolonija, već su starosjedioci postupno preuzimali najprije grčki, a potom i rimski stil života.
Sa sigurnošću se može reći da je ozbiljnija urbanizacija na mjestu današnjeg Sciclija počela u doba bizantske vlasti budući se na brdu iznad grada, kraj crkve Sv. Mateja još i danas mogu vidjeti ostaci dvorca iz tog razdoblja. O postajanju grada u 8. stoljeću svjedoče i arapski spisi. U 9. stoljeću grad zauzimaju Arapi i tad počinje njegov ozbiljniji ekonomski razvoj. U 11. stoljeću vlast preuzimaju Normani, a Scicli postaje grad u državnom vlasništvu. Između 14. i 16. stoljeća grad se s brda počinje širiti prema dolini i poprimati današnje obrise. 17. stoljeće za Scicli je bilo katastrofalno. 1626. godine kuga je pobila dvije trećine stanovništva, a potres iz 1693. godine uništio je praktički čitav grad. Grad se tijekom 18. stoljeća temeljito obnavlja i poprima današnji barokni izgled. U Scicliju se može vidjeti i stari spiljski grad, odnosno dio grada koji se naziva Chiafura, nastao u 12. stoljeću. Iako je danas uglavnom napušten, do sredine prošlog stoljeća ove spiljske kuće bile su domom brojnih obitelji. Ja sam se ipak odlučio koncentrirati na centar grada i baroknu arhitekturu.
Odmah na trgu na kojem sam parkirao nalazi se prva barokna palača vrijedna kratkog zaustavljanja – Palazzo Fava. Posebno se ističe njen bogato uređeni ulazni portal te balkoni sa skulpturama, a u vodičima se spominje balkon s grotesknim ukrasima koji gleda na ulicu Via San Bartolomeo.
Šetnju gradom nastavljam kroz ulicu Via Nazionale na čijem se početku nalazi glavna gradska crkva posvećena Sv. Ignaciju. Crkva je nastala još u 17. stoljeću kao isusovačka crkva, a glavnom crkvom grada postaje 1874. godine. U crkvi se nalaze posmrtni ostaci zaštitnika grada Sv. Vilima (San Guglielma) te od 1986. ona uz ime Sv. Ignacija nosi i njegovo ime.
Skrećem u jednu od najljepših gradskih ulica – ulicu Via Francesco Mormino Penna. U njoj se nalazi niz plemićkih palača iz 18. stoljeća i nekoliko baroknih crkava. Najzanimljivija je crkva Sv. Ivana Evanđelista koja predstavlja tipični primjer sicilijanskog baroknog stila. Ističe se bogato uređenim pročeljem s tri reda i konveksno-konkavnom površinom. Najatraktivnija palača u ulici je Palazzo Spadaro, posebno zanimljiva zbog kombinacije različitih arhitektonskih stilova gdje dominira zakrivljena vanjština s baroknim balkonima. U ulici se nalazi gradska vijećnica koja se često može vidjeti u seriji Inspektor Montalbano.
Vraćam se u Via Nazionalle i ulazim u ulicu Via Duca d’Aosta gdje je smještena palača Beneventano koju neki smatraju najljepšom baroknom palačom na Siciliji. Nedavno je uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Ono što na prvi pogled najviše impresionira kod ove palače su groteskni i blistavi ukrasi koji dominiraju na balkonima.
Šetnju nastavljam do trga Piazza Busacca gdje se nalazi crkva Madonna del Carmine (karmelićanski samostan), nekoliko lijepih palača i jedan veliki kaktus. Karmelićanskom crkvom dominira troslojna fasada napravljena u rokoko stilu s elegantnim portalom.
S trga se ulicom Via Santa Maria la Nova dolazi do istoimene crkve. Crkva Santa Maria la Nova sagrađena je u nekoliko arhitektonskih stilova. Krasi je ravna fasada napravljena u dva reda i ukrašena pilastrima. To je jedina crkva u Scicliju čiji je zvonik odvojen od zgrade crkve.
Na brdu iznad grada nalazi se velika crkva Sv. Mateja nastala još u 3. stoljeću poslije Krista. Više je puta preuređivana, a gotovo je uništena u već spomenutom potresu. U okolici crkve mogu se vidjeti ruševine starog grada. Iako je nakon potresa obnovljena, crkva Sv. Mateja se 1874. godine zatvara i sva su njena blaga raseljena u druge crkve po gradu. Danas se nalazi u ruševnom stanju iako se počelo raditi na njenoj restauraciji. Pretpostavljam da bi s platoa ispred crkve bio izvrstan pogled na grad, no kako si želim ostaviti dovoljno vremena za Modicu do nje se nisam penjao.
Vraćam se do auta i krećem dalje prema Modici. Cesta koja spaja Scicli i Modicu dobro je održavana, no uska je i puna serpentina te zahtjeva dobru koncentraciju.
Grad Modica smješten je u južnom području planine Iblean, a sastoji se od tri dijela: Modica Alta, Modica Bassa i Modica Sorda. Modica Alta najstariji je dio grada koji se smjestio na vrhu brežuljka koncentriran oko starog dvorca. U dolini, uz rijeku koja je tekla duž današnje glavne ulice Corso Umberto I., smjestila se Modica Bassa. Modica Alta i Modica Bassa povezane su nizom stubišta koja su nezaobilazni dio svakog turističkog posjeta Modici. Modica Sorda novi je dio grada koji se počeo razvijati šezdesetih godina prošlog stoljeća i danas je to područje trgovačkih centara, trgovina i modernih zgrada.
Modica je prava suprotnost Scicliju u smislu veličine i jednostavnosti navigacije. Već pri samom ulazu u grad nailazim na priličnu prometnu gužvu i samo zahvaljujući dobrom algoritmu u mojoj aplikaciji za navigaciju uspijevam se izvući iz prometne gužve u Modici Sordi i doći do glavne ulice Corso Umberto I. Koliko god je u Scicliju bilo jednostavno parkirati, u Modici je to problematično. Puna je turista, valjda svi imaju auto i samo sam pukom srećom uspio parkirati u obližnjoj ulici Via Marchesa Tedeschi.
Modicu ne mogu drugačije okarakterizirati nego kao čarobnu. Gužve koje vladaju i koje otežavaju dolazak u grad malo umanjuju opći dojam, no kad se jednom krene u razgledavanje vrlo se brzo zaboravi na sve neugodnosti. Monumentalnost je epitet koji definitivno krasi ovaj grad, neovisno radi li se o palačama, crkvama ili pak usponima i stepenicama koje je potrebno savladati da bi se do njih došlo.
Modica ima oko 55 tisuća stanovnika i trinaesti je grad po veličini na Siciliji, a 124. u čitavoj Italiji. Geografski se smjestila na obroncima dvaju brda što joj daje zanimljivu konfiguraciju. Posljedica takve konfiguracije je i jedna zanimljivost – crkve u Modici rijetko gledaju na trgove već gotovo uvijek na više ili manje impozantne stepenice. Konfiguracija terena nalazi se i u korijenu imena grada koje pažljivom analizom drevnih jezika koji su se na ovom području koristili sugerira značenje „grad na više brda.“
Uz nastanak Modice vezan je mit koji govori da je grad osnovao Zeusov sin Heraklo i nazvao ga Motya u čast nimfe istog imena. No mit je jedno, a povijest nešto drugo. Prema arheološkim nalazima, na mjestu današnje Modice naseljenost je prisutna od 23. stoljeća prije Krista. Prvi stanovnici bili su Sikani, a u 13. stoljeću prije Krista tu dolaze Sikuli. Nekoliko stoljeća kasnije započinje proces grčke i feničanske kolonizacije koji nije zaobišao ni područje Modice sto je vidljivo iz niza arheoloških artefakata na širem području grada. Međutim, nema dokaza da je Modica bila pod direktnom vlašću niti Grka niti Feničana već se jednostavno zbog intenzivnijih kontakata grad polako helenizirao. Prema nekim dokazima nakon Punskih ratova u 3. stoljeću prije Krista vlast u gradu preuzimaju Rimljani, a raspadom Rimskog carstva potpada pod Bizant. 845. godine Modicu zauzimaju Arapi i tad ujedno počinje i značajan gospodarski razvoj grada. U 11. stoljeću, kao i u ostatku Sicilije vlast preuzimaju Normani.
Za povijest Modice značajna je 1282. godina kada se na Siciliji dogodila pobuna lokalnog stanovništava protiv vladajućih Anžuvinaca pod nazivom „Sicilijanska večernja.“ Naziv večernja tu je zbog vremena početka pobune koja se dogodila tijekom večernje mise na uskrsni ponedjeljak. Pobuna je uspjela i vlast na Siciliji preuzimaju Aragonci. Značajnu ulogu u toj pobuni imao je Federico Mosca kojeg u znak zahvalnosti kralj proglašava grofom od Modice (Conte di Modica) i daje mu na upravljanje šire područje grada. Tako nastaje grofovija Modica koja je obuhvaćala i susjedne gradove Scicli i Ragusu, ali i relativno udaljen otok Maltu. U 14. stoljeću grofovija Modica naglo je napredovala i postala najvažniji i najmoćniji feud na Siciliji koji se polako odvajao od centralne vlasti. Naravno da se takvo ponašanje nije svidjelo kralju i grof od Modice biva pogubljen 1394. godine te time za Modicu završava period vladavine dinastije Chiaramonte, izvornih potomaka Federica Mosce. Nakon obitelji Chiaramonte grofovijom počinje vladati obitelj Cabrera u koju je kralj imao jako veliko povjerenje. Novi grof od Modice dobiva praktički sve ovlasti kralja, a sama grofovija nastavlja se širiti i razvijati. Modica je do početka 18. stoljeća ostala u rukama obitelji Cabrera, odnosno Enriquez de Cabrera kako su se počeli zvati zbog nasljednih prava. Grofovi Cabrera od 15. stoljeća više ne žive u Modici već u Španjolskoj, no nastavljaju vladati grofovijom i ubirati porez. 1705. godine grof Enriquez de Cabrera sukobljava se kraljem koji mu oduzima Modicu, te se na vlasti u grofoviji do ukidanja feudalizima 1812. godine izmjenjuje nekoliko obitelji. U tom razdoblju Modica počinje značajno gubiti na značaju i kao grad i kao grofovija. Naslov grofa od Modice i danas je u upotrebi, a na njega imaju pravo španjolski vojvode od Albe. Ukidanjem grofovije na početku 19. stoljeća Modica postaje glavni grad okruga, a početkom 20. stoljeća gubi i taj naslov te postaje samo jedan od gradova u provinciji čiji glavni grad postaje Ragusa.
Razgledavanje Modice započinjem u ulici Via Marchesa Tedeschi, gdje sam i parkirao neposredno uz crkvu Santa Maria di Betlem. Ovo je jedna od najstarijih crkava u gradu, sagrađena u 15. stoljeću i vrlo jednostavne fasade napravljene u renesansnom i neoklasicističkom stilu. Upravo me ta jednostavnost fasade zavela te sam bio uvjeren da se ne radi o nekoj spektakularnoj crkvi. Tek sam kasnije doznao da ova crkva ima jednu od najraskošnijih unutrašnjosti te vrijedna sakralna blaga kao što je primjerice pramen kose Djevice Marije.
Stotinjak metara niz ulicu, na Piazza Principe di Napoli, nalazi se Dominikanska crkva poznata i pod nazivom Santa Maria del Rosario. Sagrađena je u 15. stoljeću, a obnavljana u 17. i 18. stoljeću. Veliki potres 1693. godine preživjela je bez značajnijih oštećenja te je to jedna od rijetkih građevina na kojoj možemo vidjeti izvorni stil gradnje 17. stoljeća. Barokne rekonstrukcije iz 18. stoljeća vidljive su samo na gornjem dijelu pročelja, kojeg krase četiri niše s kipovima, a iznad portala s okruglim lukom veliki je dominikanski grb. U zgradi pripadnog samostana nekad je djelovao inkvizicijski sud, a od 1869. godine u njoj je smješteno sjedište općine.
Sa trga Piazza Principe di Napoli skrećem u glavnu gradsku ulicu Corso Umberto I. Odmah na raskrižju nalazi se palača obitelji Grimaldi, danjih rođaka današnjih vladara Monaka. Obitelj Grimaldi u Modicu je došla u 16. stoljeću i nametnula se kao jedna od najutjecajnijih plemićkih obitelji. Zadnji potomak obitelji Grimaldi iz Modice bio je poznati fizičar Giovan Pietro Grimaldi koji je bez nasljednika umro 1918. godine. Svu je svoju imovinu, uključujući i ovu palaču ostavio na upravljanje zakladi, čija je prvenstvena namjena stipendirane siromašnih studenata. Spomenimo da je i njegov mlađi brat Clemente bio uspješan znanstvenik, točnije jedan od najpoznatijih agronoma svoga vremena. Sama palača Grimaldi predstavlja jedan od najljepših primjeraka zgrada neorenesansnog stila u Modici. U palači je danas smješteno središte zaklade Grimaldi, mali muzej i galerija moderne umjetnosti.
Uz palaču Grimaldi nalazi se crkva Sv. Petra. Crkva je prvotno sagrađena u 14. stoljeću, no kako je u potresu 1693. godine pretrpjela značajna oštećenja u obnovi je praktički ponovno sagrađena. Obnovljena crkva slijedi elemente kasnog baroka s nekim elementima rokoko stila i konačno je završena u 19. stoljeću. Ovu crkvu obilježava impresivno stepenište ukrašeno kipovima apostola, a završeno 1876. godine. Fasada je relativno jednostavna i ukrašena pilastrima, dok pročeljem dominira središnji portal. Unutrašnjost je podijeljena u tri broda i ukrašena slikama Starog Zavjeta. Sve u svemu radi se o jednoj vizualno impresivnoj crkvi, ponajviše zbog monumentalnog pristupnog stubišta.
Nakon razgleda crkve Sv. Petra kroz ulicu Strada Castello započinjem uspon do starog dvorca Castello dei Conti (grofovski dvorac). Odmah na početku ulice nalazi se muzej i rodna kuća još jednog poznatog stanovnika Modice – Salvatorea Quasimoda, dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1959. godine. Za ovog književnika sam čuo, no ne mogu se sjetiti niti jednog njegovog djela tako da se tu nisam previše zadržavao. Dvorac, koji je od 8. do 19. stoljeća nekoliko puta modificiran i dograđivan, bio je sjedište političke i administrativne moći. Pored vojnog garnizona, u njemu se nalazila i rezidencija grofova Modica, a tu je bio smješten sud i zatvor. Nakon ukidanja grofovije u dvorcu su bili državni uredi. Najimpresivniji arhitektonski detalj dvorca je poligonalna kula iz 14. stoljeća, a kula sa satom jedna je od ikona grada. U ostacima dvorca danas je smješten muzej, a dijelovi su uređeni za održavanje evenata.
Šetnju nastavljam ulicom Corso San Giorgio kako bi došao do istoimene katedrale i vjerojatno najveće turističke atrakcije u Modici – katedrale San Giorgio. Prema nekim izvorima na ovom mjestu crkva postoji još od predarapskog doba, a današnji je barokni izgled nastao nakon obnove poslije potresa iz 1963. godine. Konačno je završena početkom 20. stoljeća. Ovu crkvu karakterizira strateška pozicija na uzvisini i teatralnost dodatno naglašena s monumentalnim stepeništem od skoro 300 stepenica. Samo stepenište je atrakcija za sebe – krasi ga elegancija i mali vrtovi koji ga okružuju. Fasada katedrale je predivna – sastoji se od nekoliko stupova te konveksno-konkavnih oblika koji joj daju dinamiku. Pročeljem dominira središnji portal, a posebno je impresivna i 36 metara visoka kupola. Unutrašnjost crkve krasi već broj slika sakralne tematike te monumentalne orgulje iz 18. stoljeća. Ljepoti ove crkve pridonio je i jedan matematičar. Naime, na mramornom podu ispred visokog oltara nalazi se eliptični sunčani sat koji je 1895. godine dizajnirao matematičar Armando Perini.
S lijeve strane katedrale San Giorgio nalazi se Palazzo Polara. Ova je barokna palača sagrađena krajem osamnaestog stoljeća, a na njezinu je pedimentu obiteljski grb s polarnom zvijezdom. Sama palača s monumentalnim stubištem koje vodi do katedrale San Giorgio, jedan je od karakterističnih motiva Modice i često se može vidjeti u seriji Inspektor Montalbano. Obitelj Polara je 1983. godine palaču donirala gradu i u njoj je danas smješten muzej moderne umjetnosti.
Nakon što sam se spustio niz tristotinjak stepenica od katedrale San Giorgio, vraćajući se prema autu u ulici Corso Umberto I. vidio sam puno malih radnji koje se bave proizvodnjom i prodajom čokolade. Tek sam kasnije saznao da je Modica čuvar 400-godišnje tradicije sicilijanske proizvodnje čokolade. Morao sam priznati da sam ostao malo začuđen odakle sad u Modici čokolada, ali sam ubrzo našao logično povijesno objašnjenje. Grofovija Modica bila je u vrijeme španjolskog kraljevanja praktički najmoćnija grofovija i ne čudi da je među prvima dobila pristup novim namirnicama donesenim iz Južne Amerike kao što je kakao. Modica se specijalizirala za pravljenje granulirane čokolade, često aromatizirane čili paprom, cimetom ili vanilijom, a temelji se na aztečkim metodama i receptima. Tijekom travnja u Modici se održava i festival čokolade. Čokolada iz Modice karakteristična je po svojoj zrnatoj, mrvljivoj i gruboj, gotovo sirovoj teksturi, koja čuva sva obilježja kakaa. I danas se čokolada u Modici ne proizvodi industrijski već tradicionalnom metodom kod koje se zrna kakaa zagrijavaju, melju pa miješaju sa šećerom i začinima. Dobivena masa lagano se zagrijava, tako da se ne otope kristali šećera što daje karakterističnu zrnastu teksturu i izvorne karakteristike kakaa.
U glavnoj ulici naišao sam na još jednu zanimljivu crkvu – Santa Maria del Soccorso, koja se nalazi blizu crkve sv. Petra. Radi se o staroj isusovačkoj crkvi iz 17. stoljeća, među prvima obnovljenom nakon potresa 1693. godine koju neki povjesničari umjetnosti nazivaju najzanimljivijom isusovačkom baroknom crkvom na Siciliji. Fasadu karakterizira konveksni oblik, crvenkasta boja i korintski pilastri. Uz crkvu Santa Maria del Soccorso nalazi se Palazzo degli Studi iz 17. stoljeća koji je u svojim počecima bio samostan isusovaca, a kasnije isusovački kolegij. Ovo je jedna od rijetkih palača koja je preživjela potres iz 1693. godine. Kroz povijest su ovdje bile smještene brojne obrazovne institucije, a i danas u njoj djeluje klasična gimnazija.
Ovom crkvom polako završavam svoj razgled Modice i vraćam se do auta koji je pakiran u blizini te krećem ka Ragusi gdje ću i noćiti. Cesta između Modice i Raguse je jednako zavojita i brdovita kao i ona između Sciclija i Modice i moram se prilično koncentrirati da ne napravim kakvu glupost, no nakon pola sata bez nekih problema stižem u Ragusu. Nažalost, iz hotela su mi poslali prilično komplicirane upute za dolazak do hotela upozoravajući da navigacija često griješi, no u mom je slučaju ispalo sasvim obratno – navigacija bi me dovela točno pred hotel, a zbog uputa hotela više od pola sata sam se gubio po gradu. No taman sam prije mraka uspio parkirati ispred hotela.
Odlučio sam se za jedan zanimljiv hotel u starom dijelu Raguse koji se zove San Giorgio Palace. Hotel je smješten u zgradi starog samostana, no od starine je ostala samo zgrada. Potpuno je moderniziran sa svim resursima koje suvremeni hotel treba imati. Soba koju sam dobio nije bila unutar glavne zgrade već se nalazila u maloj depadansi koja je praktički iskopana u stijeni što je bilo prilično zanimljivo.
Hotel San Giorgio PalaceDanašnji dan je što se razgledavanja tiče bio prilično zgusnut tako da ću Ragusu razgledati ujutro, a sad samo još trebam naći dobro mjesto za večeru. U hotelu su mi preporučili jedan mali obiteljski restoran čiji su specijaliteti jela od magarećeg mesa – malo me iznenadilo, no zašto ne probati. Restoran se zove Cucina e Vino i nalazi se stotinjak metara od glavnog trga, odnosno nekih desetak minuta šetnje od hotela.
Kao amouse bouche restoran je poslužio tikvice u maslinovu ulju s domaćim kruhom – ništa spektakularno no preukusno u svojoj jednostavnosti. Kod ovog jela naglasak je stavljen na kvalitetu namirnica. Za predjelo sam dobio tradicionalno sicilijansko jelo – caponatu posluženu s lokalnim sirom. Nakon toga je na red došao ragu s magarećim mesom, pa souffle od sira s pekmezom od smokava što je bilo izuzetno zanimljivo te za kraj sladoled od badema preliven čokoladom iz Modice. Uz to je bilo posluženo lokalno crno vino. Sve u svemu izvrsna i ne preskupa večera – mjesto kamo bi se definitivno vratio.
Nakon večere vraćam se u hotel i zaista više nemam snage za ništa nego za spavanje. Sljedeće jutro mi je u planu razgledati Ragusu i obližnji Noto, dovesti se do Catanie, smjestiti se u novi hotel u kojem ću provesti tri noći, vratiti automobil i dočekati novu godinu.