Prema australskom arhitektu Harryju Seidleru doba baroka je vrhunac arhitekture zapadne civilizacije, a Ragusa nas poput vremenske kapsule vraća u to razdoblje razigranih zidnih masa obilježeno sinergijom arhitekture i skulpture.
Jugoistočni dio Sicilije na turističkoj se karti današnjice nametnuo kao riznica barokne arhitekture što možemo „zahvaliti“ potresu iz 1693. godine. Naime, potres je bio tolike razorne moći da se praktički nije imalo što obnavljati, a gradovi su većim dijelom ponovno izgrađeni u tada aktualnom stilu baroka. Upravo ta konzistentnost urbanog stila ovog područja često vodi na pogrešan zaključak da povijest ovdje započela tek u 17. stoljeću što je daleko od istine – povijest tu seže u daleko 20. stoljeće prije Krista.
Arheološka nalazišta pokazuju da su šire područje Raguse naseljavale drevne civilizacije Sikana i Sikula. Civilizacija Sikana prema današnjim spoznajama najstarija je na Siciliji no nije bila previše razvijena te napredniji došljaci s Apeninskog poluotoka – Sikuli protjeruju Sikane s istočnog dijela otoka. Sličnu su sudbinu Sikani doživjeli i na zapadnim obalama Sicilije gdje ih napadaju Elimljani.
Točna povijest sikanske i sikulske Raguse nije poznata no pretpostavlja se da je na mjestu današnjeg grada bio smješten sikulski grad Hybla poznat i pod nazivom Hybla Heraea. Točna lokacije Hyble do danas nije utvrđena, no prema povijesnim zapisima znamo da se radilo o važnoj i moćnoj urbanoj sredini koju su bezuspješno napadale okolne grčke kolonije. Pretpostavlja se da je Hybla uspjela održati svoju nezavisnost i identitet sve dolaska Vandala u 5. stoljeću koji grad razaraju do temelja.
U 6. stoljeću Bizant pobjeđuje Vandale i tada počinje nova povijest Raguse. Grad se obnavlja i dobiva današnje ime. Bizantu je sigurnost prioritet te grad u to vrijeme dobiva i fortifikaciju, no sve to nije bilo dovoljno za obranu od Arapa koji u 9. stoljeću preuzimaju vlast. Povijest Raguse nakon tog vremena u globalu se ne razlikuje od ostatka otoka, a započinje normanskim preuzimanjem Sicilije u 11. stoljeću. Prvi normanski vladar Grof Roger de Hauteville dodijelio je šire područje Raguse svojem sinu Geoffreyu i njegovim nasljednicima, no ta loza izumire 1195. godine i Ragusa potpada pod direktnu kraljevsku vlast.
U 13. stoljeću vlast na Siciliji preuzima dinastija Aragonaca koji Ragusu predaju na upravljanje obitelji Chiaramonte, grofovima od Modice. Nakon tog događaja Ragusa i Modica dijele svoju povijest i vladare.
Nakon potresa 1693. godine dogodila se svojevrsna podjela grada. Naime, odlučeno je da se na obližnjem brdu sagradi novi grad koji se nazvao Ragusa Superiore (Gornja Ragusa). Stari dio grada je također obnovljen, no dobio je novi naziv – Ragusa Ibla, a često je bio poznat i samo kao Ibla. Koliko je taj potres bio razoran govori i povijesni zapis da se nakon potresa broj stanovnika u Ragusi doslovce prepolovio.
Za modernu povijest Raguse značajan je početak 20. stoljeća kada u Ragusi počinje jačati fašistički pokret, daleko više nego u okolnim mjestima. Upravo ta odanost fašizmu učinila je 1927. godine Ragusu glavnim gradom provincije. Iste godine ujedinjuju se Ragusa Superiore i Ragusa Ibla te tako nastaje novi veliki grad Ragusa – najjužnija provincijska prijestolnica Italije.
Danas je Ragusa jedan od najrazvijenijih dijelova Sicilije, orijentiran na industriju i najveće izvozno područje Sicilije. Važno je za istaknuti da Ragusa nije na glavnim turističkim rutama što joj kao i obližnjem Scicliju daje posebnu draž.
U Ragusu sam stigao 30.12.2019. u večernjim satima, nakon cjelodnevnog razgleda Agrigenta, Sciclija i Modice, već poprilično umoran i detaljnijem se razgledu posvećujem tek iduće jutro.
Noć sam proveo u prilično zanimljivom hotelu San Giorgio Palace – hotelu koji definitivno ima svoj karakter, no nažalost doručak nije imao nikakav karakter. Čitava ponuda doručka bila je industrijska i komotno bi se mogla smjestiti u bilo koji prosječni srednjoeuropski hotel. Čak su i palačinke bile prethodno smrznute. Posebno mi je komična bila rasprava s konobaricom koja me pokušavala uvjeriti da su pržena jaja u biti poširana, ali samo slučajno podsjećaju na pržena. Išla je toliko daleko da ih je napravila ponovno na isti način i po drugi put me uvjeravala da se radi o poširanim jajima, koja iz samo njoj poznatog razloga plivaju u ulju. Ovakav doručak u jednom sicilijanskom hotelu ne mogu drugačije nazvati nego tragedijom. No što je tu je, put ide dalje i krećem u razgledavanje Raguse.
Hotel je smješten svega nekoliko minuta šetnje od glavnog trga Raguse Ible – Piazza Duomo. Ovaj monumentalni trg okružen je brojnim kafićima i trgovinama, uglavnom lokalnih proizvoda – od suvenira do odjeće, no trgom ipak dominira prekrasna baroka katedrala – Duomo di San Giorgio.
Katedrala je sagrađena u 18. stoljeću na ostacima stare crkve uništene u već spomenutom potresu. Unutrašnjost nisam uspio vidjeti, no prema turističkim vodičima nisam previše propustio. Ono što ovu katedralu čini impresivnom je njeno pročelje koje se često smatra najljepšim baroknim pročeljem na čitavoj Siciliji. Dramatičnost cijele vizualne kompozicije dodatno podiže stepenište ograđeno visokom crnom ogradom od kovanog željeza. Pročelje je bogato ukrašeno korintskim stupovima i kipovima, a sastoji se od tri paralelna dijela. Gornjim dijelom dominiraju zvono i sat, sredinom prozor, a donjim dijelom monumentalna vrata.
Glavni arhitekt ove katedrale bio je Rosario Gagliardi iz obližnjeg Nota i njemu se može zahvaliti maestralna igra perspektivom. Gagliardi je naime usmjerio crkvu malo više lijevo od trga, tako da kupola bude vidljiva iza pročelja zvonika. Upravo taj efekt, zajedno s pristupnim stepeništem ovu katedralu čini posebnom. Ta posebna estetika ovjekovječena je u nizu talijanskih filmova i serija od kojih se najviše ističe iznimno popularna serija Inspektor Montalbano koja je imala neprocjenjivi utjecaj na turizam ovog kraja.
Razgled nastavljam kroz ulice Via Conte Cabrera, Largo Camerina i Via Chiaramonte te tako dolazim do malog simpatičnog trga na kojem se nalazi restoran Cucina e Vino u kojem sam večer prije pojeo fantastičnu večeru. Na trgu se nalazi i barokna palača obitelji Battaglia obnovljena u 18. stoljeću.
Nastavljam šetnju do trga Piazza Chiaramonte kojim dominira veliki franjevački samostan i crkva San Francesco all’Immacolata. Prisutnost Franjevaca u Ragusi značajna je od 13. stoljeća kada se uočilo da je arapski utjecaj još uvijek prisutan u gradu i to se pokušalo iskorijeniti dolaskom većeg broja redovnika. Crkva je izvorno građena u gotičkom stilu, no iz tog vremena je ostao samo portal i baza zvonika. Sadašnji samostan sagrađen je početkom 18. stoljeća na ruševinama starog samostana. Lokacija franjevačkog samostana na periferiji Raguse Ible bila je idealna za ispunjavanje franjevačke zadaće pomaganja siromašnima, a pružala je i određenu izolaciju koja je pogodovala molitvi.
Kroz ulicu Via Tenente la Rocca dolazim do gradskog parka Giardino Ibleo sagrađenog 1858. godine na inicijativu lokalnih plemića i velikog broja ljudi koji su besplatno radili na njegovoj izgradnji. Stoji na stijeni s pogledom na dolinu Irminio, a na ulazu je avenija okružena brojnim palmama, klupama, stupovima s kamenim vazama isklesanim u različitim oblicima i elegantnom kamenom ogradom. Unutar parka nalaze se crkve San Vincenzo Ferreri, San Giacomo i kapucinska crkva, a tu je i mali arheološki park.
Neposredno uz ulaz u Giardino Ibleo nalazi se i stari portal crkve San Giorgio. Ovaj gotički crkveni portal sagrađen je u prvoj polovici 12. stoljeća i danas se smatra svojevrsnim simbolom Raguse Ible. Portalom dominira luneta s reljefom koji prikazuje Sv. Jurja koji ubija zmaja. Crkva San Giorgio još je od normanskog doba imala je veliki značaj za grad, no u potresu 1693. godine bila je toliko oštećena da su je odlučili srušiti i Sv. Jurju posvetiti novu katedralu Raguse Ible. Od stare crkve ostao je samo ovaj portal.
Šetnju nastavljam kroz ulicu Via dei Normani iz koje se vidi mala crkva Santissimo Trovato sagrađena početkom 19. stoljeća i to je jedna od najnovijih crkva u gradu. Sama crkva nije toliko zanimljiva koliko njen smještaj budući je naslonjena na rijetke ostatke stare bizantinske fortifikacije.
Skrećem u ulicu Via Porte Modica te tako dolazim do crkve San Giuseppe koja se nalazi na trgu Piazza Pola. Ova crkva jako sliči katedrali San Giorgio te se pretpostavlja da su je gradili isti majstori. Posebno se ističe njena bogato ukrašena fasada konveksnog oblika. Nastavljam kroz ulicu Corso XXV Aprile gdje se nalazi nekoliko palača: Palazzo Arezzo di Donnafugata, Palazzo Arezzo di Trifiletti te palača Circolo di Conversazione. Prve dvije barokne palače su privatne palače koji pripadaju dvjema obiteljima Arezzo, a treća palača je sagrađena u neoklasicističkom stilu 19. stoljeća kao aristokratski „razgovorni“ klub po uzoru na britanske klubove. Klub djeluje još i danas, a zanimljivo je da od 1974. godine klub prima i ženske članove.
Nastavljam ulicama Via del Convento i Via Torrenuova u kojoj prolazim uz stara gradska vrata Porta Vattiri. Ova vrata predstavljaju jedan od rijetkih ostataka drevne gradske fortifikacije. Uz Porta Vattiri smješten je i monumentalni kompleks samostana i crkve Santa Maria del Gesu koji se trenutno obnavlja..
Stotinjak metara dalje u ulici Via Torrenuova nalazi se moj hotel te ovime završavam razgled Raguse Ible. Odjavljujem se iz hotela te autom odlazim do drugog dijela Raguse – Raguse Superiore gdje bi htio pogledati drugu gradsku katedralu – San Giovanni.
Sama vožnja kroz uske ulice Raguse Ible te strmi zavojiti uspon kroz Corso Mazzini dodatno je istančao moje vozačke vještine i po ne znam koji puta sam bio zahvalan na minijaturnosti Fiata 500 kojeg mi je rent-a-car agencija namijenila. U ovom dijelu Raguse velika je gužva i već sam se pobojao da neću uspjeti naći parkirno mjesto, no imao sam priličnu sreću i uspio parkirati neposredno uz samu katedralu.
Ragusu srednjeg vijeka obilježila je podjela na dva grada – Ragusu Superiore i Ragusu Iblu. No pravi uzrok te podjele nije katastrofalni potres, već kulturološki sukob između dviju župa. Prvi su pripadnici župe San Giorgio – stara garda gradskog plemstva vezana za drevne običaje, a drugi su pripadnici župe San Giovanni – nova buržoaska klasa, poduzetnija i manje konzervativna. Sangiovannari su pametno iskoristili situaciju oko potresa i uspjeli dobiti svoj vlastiti grad Ragusu Superiore i već 15. travnja 1694. položen je temeljni kamen crkve San Giovanni. Koliko je ta crkva bila željena govori i podatak da je bila sagrađena nakon samo četiri mjeseca. Ragusa Superiore brzo se razvijala i nova crkva je vrlo brzo postala premala pa 1718. godine na istom mjestu započinje gradnja nove velike crkve koju vidimo i danas, a čija je gradnja trajala pedesetak godina. Crkvu karakteriziraju rustificirani pilastri i monumentalni portal. 1783. podignuta je kupola, izvana prekrivena bakrenim folijama tijekom 20. stoljeća. Ispred se otvara veliko dvorište, uzdignuto iznad trga ispod i okruženo ogradom.
Katedralom San Giovanni zaključujem razgled Raguse i navigaciju namještam prema obližnjem Notu. Ragusa je posebno mjesto, u dijelovima mistično, mirno bez previše turista i stvarno sam zadovoljan što sam je izabrao za mjesto u kojem ću noćiti. Naravno tu ostaje još veliki broj stvari koje nisam uspio posjetiti, kao što su unutrašnjosti crkava, muzeji, restoranska ponuda, … No ima vremena – u Ragusu se svakako u budućnosti želim vratiti.