Boja zlata često simbolizira ekstravaganciju i bogatstvo, a barokne fasade Nota kao da su prelivene zlatnim odsjajem. Upravo ta karakteristika arhitekture grada vjerojatno je razlog zbog kojeg se Noto često smatra sicilijanskom prijestolnicom baroka.
Nakon jutarnje šetnje Ragusom moja sicilijanska avantura nastavlja se još jednim baroknim draguljem – Notom. Mogu reći da je avantura počela i već sa samom vožnjom do Nota koja pruža neke tako tipične sicilijanske vizure. Tu su male neodržavane cestice koje presijecaju plodna polja, obiteljska imanja, životinje koje uživaju na travi, … Ragusa i Noto udaljeni su oko pedesetak kilometara, no što zbog relativno loše ceste, a što zbog zadivljujućih prizora vožnja je potrajala skoro devedeset minuta.
Urbani život Nota započeo je na oko 8 km udaljenom brdu na lokaciji koja je danas poznata kao Noto Antica, dok je suvremeni Noto u potpunosti sagrađen na današnjoj lokaciji nakon katastrofalnog potresa 1693. godine. Na širem području Nota, prema arheoloških nalazima naseljenost je prisutna još od brončanog doba, a postoje zapisi o urbanizaciji i za vrijeme vladavine Sikula. Legende spominju sikulskog vojskovođu Ducezija koji je živio u petom stoljeću prije Krista i uspješno branio grad od najezde Grka. Međutim helenizaciju nije bilo lako zaustaviti i ubrzo se stanovništvo prepušta grčkim običajima te se u zapisima iz trećeg stoljeća prije Krista Neas ili Neaton (kako se tada nazivao Noto) spominje kao kolonija obližnje Sirakuze koja je bila pod grčkom vlasti. 214. godine prije Krista grad mirnim putem dolazi pod vlast Rimljana.
Nakon rimskog razdoblja Noto dijeli povijest ostatka Sicilije. U 6. stoljeću zauzimaju ga bizantske legije, u 9. stoljeću vlast preuzimaju Arapi, a u 11. stoljeću Normani. Iz tog dijela povijesti zanimljiva je činjenica da je arapska vlast u Notu dugo odolijevala Normanima te je Noto praktički zadnje uporište arapske Sicilije. Svoju važnost Noto nije izgubio ni za vladavine Normana, a posebno je značajan bio za vrijeme vladavine Aragonaca.
Za Noto, kao i za sva okolna područja pogubna je bila 1693. godina kada se dogodio razorni potres koji je grad uništio do temelja. Tadašnja vlast procijenila je da obnova grada na postojećoj lokaciji nije optimalna te na padini brda Meti nastaje današnji Noto. Bez puno zadrške može se reći da je grad začet, rođen i odgojen na načelima i estetici baroka.
Za razliku od prvih dana na Siciliji gdje sam imao već spreman detaljan itinerer u Noto sam stigao potpuno nepripremljen i odmah naletio na problem traženja parkinga. Kako se radi o turistički značajnijem gradu parkiralište koje sam stavio u navigaciju bilo je popunjeno te sam gotovo pola sata kružio po uskim jednosmjernim ulicama dok nisam našao slobodno parkirno mjesto u Via Catania koja se nalazi na početku ulice Via Garibaldi odakle i krećem u razgled grada.
Prva atrakcija na koju sam naišao bila je barokna crkva do koje sam došao skrenuvši iz Via Garibaldi u Via Sergio Sallicano – Chiesa del Santissimo Crocifisso (crkva Sv. Križa) nastala početkom 18. stoljeća. Karakterizira ju nedovršena fasada koja odudara od barokne raskoši, ali pruža i pogled na jednu karakteristiku Nota – zlatnožutu boju lokalnog kamena kojim je sagrađena većina građevina. Upravo je ta raskošna zlatna boja fasada nešto što Noto izdvaja od ostalih gradova regije i vjerojatno razlog zbog kojeg je Noto nezaobilazna destinacija poklonika sicilijanskog baroka. Štoviše često ga se i naziva prijestolnicom baroka. Moram priznati da mi je obližnja Modica ipak ostavila daleko impresivniji dojam, no daleko hladniji kolorit je očito dovoljan da upadne u drugi plan – barem kod autora turističkih vodiča.
Nastavljam kroz Via Sergio Sallicano na čijem se kraju nalazi se impozantna palača plemićke obitelji Impellizzeri u kojoj je danas smješten državni arhiv. Fasada palače ističe se brojnim neoklasicističkim dekorativnim elementima, a zanimljiva je činjenica da u jednom krilu palače još uvijek živi obitelj Impellizzeri. Ova je obitelj odigrala značajnu ulogu u povijesti Nota, a posebno su značajni kao žestoki protivnici ideje seljenja grada na novu lokaciju nakon potresa 1693. godine. Usprkos njihovim nastojanjima počeo se graditi novi Noto, gdje obitelj bira ovu dominantu lokaciju te se s balkona palače pruža vjerojatno najljepši pogled u gradu.
Preko puta palače Impellizzeri nalazi se stepenište u Via Fratelli Bandiera kojim nastavljam razgled, a već pri prvom koraku otvara se predivan pogled na glavnu atrakciju Nota – kupolu katedrale.
Šetnju nastavljam kroz Via Conte di Cavour te skrećem u Via Vincenzo Gioberti i dolazim do samostanskog kompleksa Svetog Spasitelja (Santissimo Salvatore). Ovaj samostan iz 18. stoljeća ujedno je i najveća barokna građevina u Notu, a sastoji se od crkve posvećene Svetom Spasitelju, sjemeništa biskupije Noto te nekadašnjeg benediktinskog samostana. Na samostanu se mogu uočiti zanimljivi reljefi te graciozni prozori i balkoni s umjetnički oblikovanim ogradama od kovanog željeza.
Skrećem u ulicu Via Dogali e Saati i mogu reći da postupno počinjem uočavati ljepotu grada. Ulice su sve sređenije i sređenije, fasade sve bogatije, a taj zlatni preljev kamena daje nevjerojatan kolorit. U principu mogu reći a da je esencijalna ljepota grada koncentrirana oko glavne ulice Corso Vittorio Emanuelle u koju upravo ulazim.
Na raskrižju ulica Corso Vittorio Emanuelle i Via Dogali e Saati nalazi se crkva Sv. Franje Asiškog i samostana Male Braće. Gradnja crkve započela je 1705. godine, a završena je 1745. godine te se smatra jednom od najvažnijih sakralnih građevina u Notu. Crkva je smještena na vrhu impresivnog stubišta sa tri nivoa, a odmah u oči upada ulazni portal ukrašen baroknim stupovima. Unutrašnjost crvke prepuna je vrijednih slika i pogrebnih spomenika.
Odmah na početku glavne ulice nalazi se crkva Sv. Klare sagrađena sredinom 18. stoljeća. Crkva je eliptičnog oblika i njenom fasadom dominiraju toskanski stupovi te zvonik s dva kapitela. Unutrašnjost je bogato ukrašena polikromnim štukaturama, a ističe se i barokni oltar sa skulpturom Madone s djetetom iz 16. stoljeća.
Stotinjak metara od crkve Sv. Klare niz Corso Vittorio Emanuelle dolazim do najljepšeg prizora Nota – trg Piazza Municipio na kojem se s donje strane nalazi Palazzo Ducezio, a s gornje glavna atrakcija Nota – katedrala.
Katedrala posvećena Sv. Nikoli bila je glavna gradska crkva do 1844. godine kada utemeljenjem biskupije postaje katedralom. Njena je gradnja započela 1693. godine, ali je kroz povijest doživjela brojne arhitektonske modifikacije i konačno je završena tek u 19. stoljeću. Kupola katedrale nekoliko se puta tijekom povijesti urušila, a zadnji puta 1996. godine. Crkva je ponovno otvorena 2007., a 2012. dobiva status bazilike. Fasada je okružena bočnim kulama i pripada stilu kasnog baroka s izrazitim neoklasicističkim elementima, a neodoljivo podsjeća na pročelje crkve Notre-Dame u Versaillesu. Unutrašnjost crkve bila je bogato ukrašena freskama koje su uništene prilikom zadnjeg urušavanja, a danas obiluje bijelim prostorima s brojnim slikama i kipovima. Na trgu ispred katedrale nalazi se i zanimljiv spomenik palim borcima u prvom svjetskom ratu.
Palazzo Ducezio palača je u kojoj je smještena gradska vijećnica. Palača je dobila ime po drevnom sikulskom vođi Duceziju kojeg se često smatra i osnivačem Nota. Palača je dizajnirana sredinom 18. stoljeća po uzoru na francuske dvorce, a njena gradnja je završena je sredinom 19. stoljeća. U prvoj polovici 20. stoljeća dodan joj je još jedan kat. Konveksnu fasadu karakterizira dvadeset lukova potpomognutih stupovima s jonskim kapitelima u donjem dijelu, te trinaest pravokutnih prozora u gornjem dijelu. Arhitektonski stil palače izdvaja se iz uobičajenog sicilijanskog stila tog vremena, a za njega je zaslužan Vincenzo Sinatra. Posebno se ističe dvorana zrcala eliptičkog oblika kao najreprezentativnija soba u gradskoj vijećnici u kojoj su se održali brojni događaji od značajne državne važnosti.
Uz Palazzo Ducezio smještena je crkva Sv. Karla. Crkva je sagrađena u 18. stoljeću, a uz nju je smješten i isusovački samostan. Konkavno pročelje ima tri reda, a posebno se ističu stupovi dorskih, jonskih i korintskih kapitela. Zvono i oltar potječu iz stare isusovačke crkve koja je na ovom mjestu bila prije velikog potresa. Unutrašnjoj je bogato uređena, a tu je i niz umjetničkih slika na platnu te mramornih skulptura.
Nakon još malo šetnje dolazim do predivnog trga Piazza XVI Maggio na kojem se nalazi fontana d’Ercole iznad koje je i Dominikanska crkva. Dominikanska crkva sagrađena je na početku 18. stoljeća i smatra se najtipičnijim i najcjelovitijim primjerom sicilijanske barokne arhitekture. Impresivna konveksna fasada sastoji se od dva reda – donji red karakteriziraju dorski, a drugi jonski stupovi. Crkva ima pet kupola, a ističe se i njen barokni oltar napravljen od crvenog i bijelog mramora kao i nekoliko značajnih slika sakralne tematike. Do ulaza u crkvu vodi zanimljivo stubište.
Trg Piazza XVI Maggio posvećen je Garibaldijevu ustanku koji je prethodio ponovnom ujedinjenu Italije u državu kakvu danas poznajemo. 16. svibnja 1860. godine Garibaldijevi pristaše na fontanu koja se nalazi na ovom trgu izvjesili su trobojnicu s natpisom o cjelovitoj Italiji. Starijim stanovnicima Nota ovaj trg je poznat kao Piazza Ercole prema spomenutoj fontani. Fontanu je sagradio 1757. godine kipar Orlando. Na fontani se odmah mogu uočiti tritoni (ljudi s ribljim repom) koji podržavaju bazen u kojem se nalaze lica zmajeva i mramorni kip Herkula po kojem je i fontana dobila ime. Herkul je prikazan u trenutku odmora nakon što je ubio nemejskog lava.
U parku u čijem je središtu fontana nalaze se mramorni kip pjesnikinje Mariannine Coffa te brončani kip pravnika i političara Mattea Raelija. S druge strane trga nalazi se gradsko kazalište otvoreno 1870. godine.
Vraćam se do Via Rocco Pirri pa preko stepeništa u Via Dante Alighieri ulazim Via Raffaele Trigona gdje prolazim uz dvije crkve prva je Chiesa dell’Annunziata, a druga crkva Sv. Agate. Šetnja ovim ulicama je zanimljiva i zbog niza malih umjetničkih radnji i restorana u starim palačama. S vrha stepeništa pruža se još jedan impresivan pogled na katedralu.
Via Dante AlighieriChiesa dell’Annunziata nije neke impresivne arhitekture i praktički se jedva uočava. Na fasadi se ističe portal okružen elegantnim stupovima, a kad se pogleda prema krovu uočava se neuobičajeno masivan zvonik s kupolastim ogradama od kovanog željeza. S druge strane ceste nalazi se puno impresivnija crkva Sv. Agate koja je integrirana u nekadašnji benediktinski samostan. Krasi je ravno barokno pročelje u dva reda i portal okružen stupovima do kojeg vodi stubište u tri nivoa. Jednobrodna unutrašnjost ispunjena je brojnim slikama i štukaturama.
Iz ulice Via Raffaele Trigona šetnju nastavljam kroz ulicu Via Garibaldi gdje mi je parkiran auto.
Već je 13 sati i moram se polako požuriti budući me čeka stotinjak kilometara vožnje do Catanie. Vožnja po Cataniji se u svim turističkim vodičima opisuje kao prilično izazovna te se odlučujem na dužu varijantu puta kojim ću zaobići centar grada i doći do hotela Four Points by Sheraton koji je smješten u predgrađu Catanije na samoj obali mora.
Nakon tjedan dana nezavisnih hotela konačno dolazim do Marriottovog lanca i moram priznati da mi je nedostajao njihov standard usluge. U hotelu su nevjerojatno ljubazni i odmah sam dobio upgrade u jako lijepu sobu s malom terasom i pogledom na more te niz korisnih informacija o razgledu grada i okolice. Iako sam prema recenzijama na Tripadvisoru bio malo rezerviran prema ovom hotelu, za sada sam oduševljen.
Prva aktivnost koja mi slijedi je vratiti auto na aerodrom. U hotelu su mi dali vozni red autobusa za povrtak, no odmah su me upozorili da vozni red autobusa nije nešto čega se treba pretjerano držati.
Navigacija mi pokazuje da je put kroz centar grada neusporedivo kraći, a trebam kupiti i benzina te se tako odlučujem na avanturu sicilijanske gradske vožnje. Iskreno, ništa strašno i stvarno ne vidim što je tim vozačima koji kukaju po forumima, meni je to bila prilično svakodnevna vožnja i moram priznati da sam čak i uživao u malo sicilijanske opuštenosti.
Usput stajem na jednoj maloj benzinskoj pumpi. Prodavač je jako ljubazan i strašno mu je uzbudljivo upoznati nekog iz Hrvatske i ispada da mu je san doći na neki od naših ljetnih festivala.
Vraćanje automobila prošlo je prilično jednostavno i bez nekih većih problema našao sam autobus koji me doveo do željezničke stanice u gradu. E sad počinje mala avantura. Lokalni autobus koji me trebao dovesti do hotela nikako ne dolazi i već sam razmišljao hoću se morati upustiti u pregovore s nekim od taksista kad sam se sjetio da sam na karti relativno blizu hotela vidio željezničku postaju. Kako sam na željezničkoj postaji, nakon kraćeg istraživanja brzo sam našao lokalni vlak kojim se vraćam u hotel. Taj je vlak nevjerojatno koristan i uopće mi nije jasno zašto ga u hotelu ne spominju.
Po povratku u hotel najprije sam se pozabavio večerom. Silvesterska je večer i hotel ima posebnu ponudu autohtonih jela. Započinjem s prokušanom caponatom, nastavljam sa paštom s crnim tartufima, a završavam s također već dobro poznatim tradicionalnim cannolom.
Još malo vremena provodim u hotelskom baru i dolaskom novog desetljeća odlazim na spavanje. Iduće jutro u planu je razgled Catanije te izlet vlakom u Siracuzu.