Kad Venera s Marsom započne ljubavnu igru iz dubina Etne protutnji Vulkanova bol i tad se budi Lioutru – čarobni slon koji od pamtivijeka bdije nad svojim gradom, tim crnim biserom – neuništivom Catanijom.
Catania, crna Catania, crni biser Sicilije grad je koji osvaja na drugi pogled. Na prvi pogled to je samo jedan običan velegrad koji zbog svoje sivo-crne koprene ne djeluje toliko privlačno, međutim kada ga se počne upoznavati vrlo brzo se u njemu poželi ostati koji dan duže. Objasnimo najprije zašto crna Catania? Odmah treba reći da epitet crnila kod Catanije nema neke negativne konotacije. On je tu zbog česte sivo-crne boje fasada nastale korištenjem vulkanskog kamena s obronaka obližnje Etne. Štoviše, svi oni pozitivni epiteti koji se vežu uz crnu boju mogu se povezati s Catanijom. Catanija je moćna, jaka, sofisticirana, elegantna, … Često puta su je kroz povijest temeljito uzdrmali potresi i vulkanske erupcije, ali Catania se nikad nije dala već se svaki puta kao feniks izdigla još ljepša i moćnija. Stoljeće kojeg se grad zasigurno sa strepnjom sjeća je 17. stoljeće u kojem se dogodio i stravičan potres i jaka erupcija Etne, no iz ruševina i pepela rodio se barokni crni biser u čijim arhitektonskim ljepotama i danas možemo uživati.
Međutim, Catanija nije samo arhitektura. Ljepotu Catanije čine i njeni ljudi. Spomenimo samo jednog od najvećih skladatelja belkantističke opere – Vicenza Bellinija ili pak svjetski poznatog kipara Emilija Greca koji su ovdje rođeni. No tu su i tzv. mali ljudi, ljudi svakodnevice koji gradu daju dušu – ribari, prodavači, umjetnici, policajci … U Cataniji nema nervoze, sve je nekako opušteno, veselo, sigurno. Jednostavno rečeno tu se živi život i vrlo je teško taj osjećaj prenijeti na papir. Dovoljno je reći da svega nekoliko minuta provedenih na staroj ribarnici pokazuje svu bezbrižnost nekih minulih vremena koja su ovdje uspjela opstati.
Catania je nakon Palerma drugi grad po veličini na Siciliji te među deset najvećih gradova čitave Italije. Počela se razvijati kao grčka kolonija u 8. stoljeću prije Krista na mjestu starog sikulskog naselja Katane. Sikulska riječ „katane“ može se povezati s opisom konfiguracije okolnog terena što objašnjava etimologiju naziva grada. Grad se vrlo brzo počeo razvijati i nametnuo se kao važna izvozna luka. Smatra se da je Catania zadržala svoju neovisnost sve do vladavine despota Hierona iz Sirakuze, koji je 476. godine prije Krista protjerao sve stanovnike i zamjenio ih sebi odanim stanovništvom. Tada za grad nastupa prilično turbulentno razdoblje i na vlasti se izmjenjuju Atenjani i Feničani sve dok se 338. godine prije Krista Catania nije ponovno izborila za svoju nezavisnost. U prvom Punskom ratu 263. godine prije Krista grad se dobrovoljno predao rimskoj vlasti.
Unatoč povremenim razaranjima zbog erupcije Etne, pod vlašću Rimljana grad se nastavio razvijati te ga i poznati rimski govornik Ciceron u svojim zapisima spominje kao bogat i važan grad. Nakon Rimljana, kao i u ostatku Sicilije, u 5. stoljeću gradom su vladali Vandali, zatim u 6. stoljeću na vlast dolazi Bizant, pa Arapi i u 11. stoljeću Normani. Srednji vijek za čitavu Siciliju bio je obilježen ratovima dinastija od kojih je za Cataniju posebno značajna bila borba između Anžuvinaca i Aragonaca iz 13. stoljeća nakon koje je Catania postala prijestolnica kralja Frederika III. Status prijestolnice izgubila je početkom 15. stoljeća kad Sicilija postaje dio Španjolskog carstva pod Aragonskom krunom. Nakon toga za Cataniju u političkom smislu nastupa relativno mirno razdoblje uzdrmano jedino već spomenutim prirodnim katastrofama iz 17. stoljeća.
No vratimo se mi u sadašnjost, točnije u prvi dan drugog desetljeća 21. stoljeća. Iako se na prvi dan nove godine obično duže spava, ovaj puta za to nema vremena. Nakon brzog doručka u 8.30 već me čeka hotelski mini bus kojim ću doći do centra grada. Praznik je i neki alternativni načini prijevoza, posebice javnog tipa, praktički ne postoji. No cijena hotelskog prijevoza je u razini karte gradskog autobusa, a s druge strane direktna, pouzdana i brza te zaista nema potrebe za traženjem drugih rješenja. Tako sam već oko devet sati stigao u jednu od glavnih ulica središnje Catanije – Via Etnea.
Via Etnea je žila kucavica Catanije, dugačka oko 3 km i svojim je velikim dijelom pretvorena u pješačku zonu. Spaja glavni gradski trg Piazza Duomo s parkom Gioeni, a usmjerena je prema vulkanu Etni po kojem je i dobila ime. Ova je ulica danas glavna šoping ulica, prepuna različitih trgovina i poslovnih prostora, a njena povijest seže u 18. stoljeće u vrijeme kada se Catania obnavljala nakon razornog potresa. Stajalište hotelskog autobusa u Via Etnei nalazi se na trgu Largo del Rinazzo kojim dominira kip Giuseppea Garibaldija.
Na trgu Largo del Rinazzo nalazi se i ulaz u glavno zeleno plućno krilo povijesne jezgre – park Villa Bellini. Povijest ovog parka počinje još u 18. stoljeća kroz privatni vrtove plemića Ignazia Paternò Castello di Biscarija koji ih je oformio kao zeleni labirint s brojnim kipovima i fontanama. Nakon njegove smrti 1786. godine vrtovi počinju propadati sve dok ih sredinom 19. stoljeća nije otkupio grad i 1875. preuređene otvorio za javnu upotrebu. 1932. godine napravljen je i ovaj monumentalni ulaz iz Via Etneae. U parku je postavljena i bista Vincenza Bellinija po kojemu je park i dobio ime.
Parkom dominira kineski paviljon koji se nalazi na jednom od brežuljaka, a tu je i niz mostića i stubišta, kao i avenija slavnih koji parku daju nevjerojatnu estetsku vrijednost. U sklopu parka održavaju se i brojne umjetničke izvedbe. Moram priznati da mi je žao da nisam imao više vremena za detaljnije razgledavanje parka i to će mi zasigurno biti jedna od prvih stvari u idućoj posjeti gradu, jer Siciliji se definitivno planiram vratiti.
Poslije kratkog razgleda Ville Bellini krenuo sam pješice kroz Via Etneu prema katedrali i nakon 500 metara dolazim do monumentalnog trga Piazza Stesicoro, nazvanog prema starogrčkom pjesniku Stesihoru. Stesihor je poznat i pod imenom Tizija, a zadnji dio svojeg života proveo u Cataniji te se vjeruje da mu je na mjestu ovog trga bio grob. Povjesničari književnosti smatraju ga tvorcem junačke himne i pripisuju mu značajan utjecaj na pjesnike renesanse i baroka. Via Etnea dijeli Piazzu Stesicoro na dva dijela i svaki dio ima povijesno različita obilježja.
Istočnim dijelom trga dominira kip posvećen skladatelju Vincenzu Belliniju iz 1882. godine. Autor kipa, kipar Giulio Monteverde osmislio je djelo koje svojom veličinom i sofisticiranošću u potpunosti reflektira Bellinijev maestralni opus. Visok je petnaest metara i u potpunosti napravljen od bijelog mramora. Na piramidalnoj bazi postavljen je stup četvrtastog oblika na čijem se vrhu nalazi kip skladatelja koji sjedi na stolici. Sa svake strane stupa nalaze se četiri alegorijska kipa koji simboliziraju Bellinijeve najpoznatije opere: Norma, I puritani, La sonnambula i Il pirata. Kip okružuje niska ograda od kovanog željeza.
Vincenzo Bellini jedno je od najvećih imena operne povijesti devetnaestog stoljeća, ali i opere uopće. Živio je svega 34 godine, no i u tom kratkom životnom putu napisao je deset opera koje se i danas često izvode, a sve karakterizira belkantistički stil (karakterističan talijanski operni stil koji naglasak stavlja na ljepoti tona i kvaliteti izvedbe, a ne na dramatičnost). Njegova najpoznatija opera je opera Norma čija se glavna arija Casta diva smatra jednom od najtežih sopranističkih arija uopće. U gastronomskoj kulturi Sicilije opera Norma dala je i ime jelu od tjestenine baziranom na patlidžanima i rajčici u kojem sam i ovu večer ponovno uživao.
Na istočnom dijelu trg se otvara prema Corso Sicilia, modernoj ulici širokoj više od 20 m sagrađenoj pedesetih godina prošlog stoljeća. Gradnja ove ulice koja trg povezuje s željezničkom stanicom uključivala je djelomično rušenje povijesne četvrti San Berillo, a okružena je nizom zgrada nove generacije, uglavnom namijenjenih bankama i osiguravajućim društvima.
Na zapadnom dijelu trga nalazi se dio rimskog amfiteatra koji je otkriven u ranom dvadesetom stoljeću, a smatra se da je nastao u drugom stoljeću poslije Krista. Amfiteatar je uglavnom bio izgrađen od vulkanskog kamena što mu daje karakterističnu boju, dok su neki dijelovi građeni crvenom opekom te kombinacijom vapnenca i mramora. Arena amfiteatra je bila eliptičnog oblika veličine 70 x 50 metara, a sama zgrada bila je bogato ukrašena stupovima, kipovima i bareljefima. Ovo je bio najveći amfiteatar na Siciliji i jedan od najvećih na području čitave Italije, a mogao je primiti više od 15 000 posjetitelja. U petom stoljeću poslije Krista u Cataniji su na vlasti bili Vandali koji su dozvolili rušenje amfiteatra te iskorištavanje njegova materijala za građenje i ta je praksa kroz povijest nastavljena zbog čega je danas sačuvan samo maleni dio izvorne građevine. Veliki dio amfiteatra ugrađen je u katedralu Sv. Agate.
Sa zapadne strane trg obrubljuje crkva San Biagio poznata i pod nazivom Sant’Agata alla Fornace. Crkva je sagrađena u 18. stoljeću na lokaciji na kojoj je bila peć u kojoj je mučena zaštitnica grada Sv. Agata ali i na mjestu crkve San Biagio koja je u potpunosti uništena u potresu iz 1693. godine. Fasadu današnje crkve izradio je arhitekt Antonino Battaglia u neoklasicističkom stilu s uparenim stupovima koji podupiru trokutasti timpan, a na krovu crkve nalazi se nekoliko kipova svetaca. Iz ove crkve kreće i poznata procesija Sv. Agate koja se održava svake godine 3. veljače u kojoj se nose velike svijeća u pozlaćenim baroknim čahurama. Te se svijeće nazivaju Cannalori, a svaka simbolizira jedan od srednjovjekovnih cehova.
Dok s južne strane trga nema nekih povijesno značajnih građevina, na sjevernoj strani trga smještene su četiri velike i povijesno zanimljive palače. Od zapadnoj prema istoku to su Palazzo Borsa, Palazzo Tezzano, Pallazo del Toscano i Palazzo Benvetano.
Palazzo Borsa sagrađena 1930-ih kao sjedište Burze na mjestu nekadašnje crkve Santa Maria della Speranza i kapucinskog samostana stradalih u požaru 1921. godine. Nakon ukidanja burze zgrada postaje sjedište Gospodarske komore. Palaču je dizajnirao arhitekt Vincenzo Patane, a posebno je zanimljivo njeno pročelje koje gleda na Piazza Stesicoro. Pristupno stubište napravljeno je od vulkanskog kamena, a glavno pročelje je u potpunosti prekriveno lokalnim bijelim kamenom i ukrašeno arhitektonskim dekorativnim elementima. Glavni ulaz okružen je s dva stupa koji podupiru balkon na prvom katu, a svi otvori u prizemlju zaštićeni su umjetničkim kovanim ogradama.
Gradnja Palazzo Tezzano započela je 1709. godine na zemljištu grofa Tezzana koji ju je kasnije darovao gradu za potrebe smještaja bolnice San Marco. U 19. stoljeću nakon što bolnica zapada u financijske poteškoće dijelovi zgrade se iznajmljuju za potrebe arhiva i suda. Krajem 19. stoljeća bolnica se u potpunosti iseljava iz zgrade i palača postaje sjedište suda. 1953. godine sjedište suda seli se u novu zgradu, a Palazzo Tezzano postaje keramografski arhiv Sveučilišta u Cataniji. Arhitektonski gledano, Palazzo Tezzano je velika palača četverokutnog oblika s unutrašnjim dvorištem. Pristupa joj se s Piazze Stesicoro kroz velika vrata, smještena u središtu glavnog pročelja kojim dominira monumentalni balkon iznad kojeg se nadvija sat. Fasada je simetrična, razdijeljena lažnim stupovima od svijetlog kamena koji su u kontrastu s bazaltno sivim tonom žbuke.
Palazzo del Toscano izgrađena je oko 1870. godine kao gradska rezidencija markize Paternò del Toscano projektu milanskog arhitekta Errica Alvina iako se njena gradnja započela početkom 18. stoljeća prema projektu slavnog arhitekta Vaccarinija. Alvini je stvorio kompaktnu i ozbiljnu neorenesansnu arhitekturu s jakim utjecajem eklekticizma tipičnim za napuljske palače. Alvinov projekt ubrzo je postao inspiracija za druge zgrade u Cataniji. Unutrašnjosti palače dominira grandiozno stubište s brojim freskama i mramornim premazima i taj dio palače ostao je netaknut te ga je danas moguće iznajmiti za različite evente. Ostatak palače podijeljen je u niz neovisnih privatnih stanova.
Palazzo Beneventano della Corte izgrađena je između sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stoljeća, u stilu nadahnutim susjednom Palazzo del Toscano. 1950. godine kupila ju Banco di Sicilia, a 1983. vraćena je u privatno vlasništvo i danas se u njoj nalazi niz stanova i apartmana s originalnim namještajem koji se mogu unajmiti.
Šetnju nastavljam kroz ulicu Via Etnea i nakon stotinjak metara dolazim do palače Palazzo Minoriti sa crkvom Chiesa di San Michele Arcangelo ai Minoriti. Palazzo Minoriti je bivši samostan minoritskog reda iz 18. stoljeća, sagrađen u kasnobaroknom stilu pod vodstvom arhitekta Francesca Battaglie. Pročelje koje gleda na ulicu Via Etnea krase lukovi i stupovi. 1866. godine samostan je oduzet redovnicima te zgrada postaje središte uprave provincije i kraljevske prefekture. Osim ureda regionalne uprave, povijesnog arhiva i knjižnice u palači se danas nalaze i brojni izložbeni prostori koji se posebno koriste u božićno doba.
Chiesa di San Michele Arcangelo ai Minoriti sagrađena je krajem 18. stoljeća i pripadala je minoritskom samostanu. Arhitektonski se radi o trobrodnoj bazilici s kupolom, a karakterizira ju ravna nedekorativna fasada od bijelog vapnenca što pruža kontrast ulici popločenoj vulkanskim kamenom. Unutrašnjost crkve krasi nekoliko vrijednih umjetničkih dijela sakralne tematike. U crkvi se nalaze i predivne potpuno funkcionalne orgulje iz 1858. godine.
Malo južnije od Palazzo Minoriti nalazi se još jedan značajan trg koji presjeca Via Etnea, a to je Piazza dei Quattro Canti. Trg je smješten na raskrižja ulica Via Etnea i Via Antonino di Sangiuliano, a karakteriziraju ga četiri barokne palače plemićkih obitelji sličnog arhitektonskog stila, zaobljenih uglova, stvarajući tako čistinu osmerokutnog oblika. S balkona jugoistočne palače u ljeto 1862. godine, nakon što je zauzeo Siciliju tijekom kampanje za ujedinjenje Italije, Giuseppe Garibaldi izgovorio je poznati usklik “O Roma o morte!”
Još stotinjak metara šetnje kroz Via Etnea dijeli me od velikog trga Piazza Universita koji je ime dobio po palači Palazzo Università u kojoj je danas smješten rektorat Sveučilišta. Izvorna zgrada sagrađena je još u 15. stoljeću no potresi iz 1693. i 1818. potpuno su je uništili tako da danas gledamo arhitektonsko remek-djelo iz 19. stoljeća. Osim predivnog pročelja ističe se i unutarnje dvorište, a u nekim prostorijama mogu se naći freske i tapiserije iz 18. stoljeća. U zgradi djeluje i bogata sveučilišna knjižnica osnovana sredinom osamnaestog stoljeća.
Uz zgradu rektorata, u ulici Via La Piana smjestila se Basilica della Collegiata sagrađena 1768. godine i jedna je od najljepših crkava kasnog baroka u Cataniji. Predivna konveksno-konkavna fasada organizirana je u dvije razine. Prvom razinom dominira šest kamenih stupova, a drugom veliki centralni prozor te četiri kipa svetaca. Iznad druge razine pročelja smješten je prostor za zvono. Ulaznom portalu pristupa se velikim stubištem koje je od ulice odijeljeno metalnom ogradom. Unutrašnjost crkve krase brojne freske te niz bogato ukrašenih grobnica plemića. Na mjestu današnje crkve bila je crkva poznata kao Kraljevska kapela koju je često posjećivala aragonska kraljevska obitelj, no ona je u potpunosti uništena u potresu 1693. godine. U predkršćansko doba na ovom je mjestu bio poganski hram posvećen božici Proserpini, a u bizantsko doba crkvica posvećena Djevici Mariji. 1446. tu je osnovan koledž kanonika prema čemu je i dobila današnje ime.
Nasuprot rektoratu nalazi se palača San Giuliano iz 18. stoljeća koju i danas krasi izvorno pročelje. Iako je sagrađena kao plemićka palača za obitelj Paterno, kroz povijest se u potpunosti komercijalizirala. Početkom dvadesetog stoljeća u njenim podrumima djelovalo je kazalište Machiavelli dok je u samoj palači bio smješten hotel Bristol. Danas su u palači smješteni neki od ureda sveučilišta te niz komercijalnih sadržaja. Arhitektonski se zgrada ističe portalom napravljenim od višebojnog mramora, a vrijedno posjeta je i unutarnje dvorište.
Na sjevernom dijelu trga smještena je Palazzo Gioeni iz 1743. godine u kojoj je danas smještena robna kuća, a arhitektonski je zanimljiv njen bogati portal od bijelog kamena. Zanimljivost ovog trga su i četiri brončane svjetiljke koje prikazuju četiri lika iz popularnih priča o Cataniji. Piazza Universita središte je noćnog života Catanije i tu se, posebice ljeti organiziraju brojne manifestacije. Za vrijeme mojeg posjeta na trgu je bio i jedan šareni slon – dio umjetničke instalacije koju je osmislio sicilijanski umjetnik Ligama.
Via Etnea prolaz je do susjednog monumentalnog trga – Piazza Duomo. Već iz samog imena se može naslutiti da je to trg na kojem je smještena katedrala, no prije same katedrale u oči upada simbol grada – Fontana dell’Elefante (Slonova fontana) smještena u središtu trga. Posebnost ove fontane je kip crnog slona ukrašen bijelim obeliskom koji počiva na postolju od bijelog mramora točno nasred fontane. Ovaj je kip ili Lioutru – kako ga nazivaju mještani – službeni simbol Catanije još od 1239. godine. Ne postoje povijesni dokazi o tome tko je sagradio Liotru ili kada. Neki tvrde da je izgrađena u znak sjećanja na rat između Feničana i Libijaca, drugi kažu da je to nekad bio vjerski idol, čarobni kip koji je štitio Cataniju od erupcija Etne. Jedna od legendi kaže da su u podnožju Etne nekad živjeli patuljasti slonovi te da ovaj kip prikazuje jednog od njih. Druga legenda pak govori da je ovo magični slon koji je pripadao čarobnjaku Eliodoru kojeg je on koristio za dulja putovanja. Bilo kako bilo – Lioutru je nešto s čime se Catanija povezuje stoljećima i nedopustivo bi bilo doći u Cataniju, a ne posjetiti ga.
Na sjevernoj strani trga nalazi se Palazzo degli Elefanti, nekada Palazzo del Senato, u kojoj je danas smještena gradska vijećnica. Počela se graditi 1696. godine na mjestu srednjovjekovne Lođe, uništene potresom. Na fasadi se ističe središnji balkon poduprt s četiri granitna stupa. Neki od prozora ukrašeni su kipovima slonova zbog kojih je palača i dobila ime – Palača Slonova. Palazzo degli Elefanti kakav sada vidimo djelo je baroknog genija Giovannija Battista Vaccarinija, a Vaccarinijevo djelo je i Fontana dell’Elefante.
Nasuprot gradskoj vijećnici nalazi se još jedna lijepa barokna palača – nekadašnje sjemenište – Palazzo dei Chierici. Posebno je zanimljiva crno-bijela fasada, pri čemu se crna boja dobila od žbuke rađene s vulkanskim pijeskom što je u Cataniji čest slučaj. U palači su danas smješteni općinski uredi, a u njenom unutarnjem dvorištu često se održavaju različiti kulturni događaji.
S desne strane Palazzo dei Chierici nalazi se još jedan simbol grada – fontana Amenano. Fontana je dobila ime po rijeci Amenano koja teče pod zemljom. Izgrađena je u mramoru 1837. godine, a figurativno predstavlja rijeku kao mladića koji vodu iz roga ulijeva u posudu iz koje je vraćaju dva tritona. Uz samu fontanu nalaze se stepenice koje vode do stare ribarnice koju ću posjetiti sutradan.
Sada je na redu i ono po čemu je trg dobio ime – predivna crno bijela katedrala Sv. Agate. Katedrala je prvotno sagrađena u 11. stoljeću po nalogu normanskog kralja Rogera I na ruševinama drevnih rimskih Ahilijevih kupališta. 4. veljače 1169. godine katastrofalni potres srušio je strop, usmrtivši tako većinu građana okupljenih u katedrali zbog proslave blagdana Sv. Agate. Nesretna povijest crkve nastavila se i 1194. kada ju je dodatno oštetio veliki požar. Crkva se kroz povijest obnavljala, a veliki potres koji je pogodio Val di Noto 1693. opet ju je gotovo u potpunosti uništio, ostavivši samo apsidalni dio i fasadu. Svoj današnji izgled katedrala duguje Vaccariniju koji je radio na njenoj obnovi između 1733. i 1761. godine. Unutar katedrale nalaze se i stari rimski stupovi iz obližnjeg amfiteatra. Ono što odmah upada u oči su kontrasti između sivog i bijelog mramora korištenog za dekoraciju te između sive žbuke i bijelog vapnenca što joj daje gotovo pa jedinstveni izgled. U katedrali se nalaze brojna umjetnička dijela, grobnice nekoliko aragonskih kraljeva te grob skladatelja Vincenza Bellinija.
Šetnju nastavljam kroz ulicu Via Giuseppe Garibaldi i prvo nailazim na šarenu ulicu Via Pardo koja me privukla zbog svojih šarenih kišobrana. Ideja ukrašavanja ulica grada pomoću šarenih visećih kišobrana rođena je 2012. godine u Portugalu povodom umjetničkog festivala Agitagueda. Od tada se upotreba proširila po cijeloj Europi, pa tako i po Italiji. Kišobrani daju hlad i ispunjavaju mjesta bojom i veseljem, a često se može naići i na zanimljive igre sijena. Ovima u ulici Pardo dobro bi došla obnova, ali je osnovni koncept tu.
Nakon kraće šetnje ispod kišobrana nastavljam put kroz Via Garibaldi do trga Piazza Giuseppe Mazzini čiji dizajn seže u 18. stoljeće. Nakon potresa 1693. godine gradska vlast odlučila je na ovom mjestu napraviti tržnicu. Arhitektonsko rješenje ogleda se u četiri identične lođe s osam mramornih stupova. Stupovi su izvađeni iz rimskih ruševina i postavljeni na elegantnim kubičnim postoljima od lava kamena i na njima su razvijeni okrugli lukovi koji podupiru terase plemićkih palača. Nažalost, danas se na ovom lijepom mjestu nalazi tek pokoji štand.
Skrećem udesno u Via Santa Maria della Lettera i dolazim do trga Piazza San Francesco d’Assisi. Trgom dominira kip kardinala Giuseppea Benedetta Dusmeta iz 1932. godine te predivna crkva Sv. Franje Asiškog. Crkvu je na mjestu starog Minervinog hrama dala je sagraditi kraljica Eleonora 1329. godine u znak zahvale za uspješan bijeg pred erupcijom vulkana. Originalna crkva u potpunosti je uništena u potresu iz 1693. godine, a današnju vizuru dobiva 1854. godine. Do ulaza vodi stubište od vulkanskog kamena. Ulazom dominiraju monumentalna vrata od kovanog željeza i impozantna ograda s četiri kipa svetaca. Fasadom dominira 16 polustupova koji stvaraju zanimljivu igru svijetla i sjene te još tri kipa svetaca. Centralni kip iznad ulaza simbolizira bezgrešno začeće i nalazi se unutar metalne ograde sa svjetiljkama. U zabat su uklesane insignije Sv. Franje, a na bočnim stranama su dva četvrtasta tornja s kupolama, a sjeverni služi kao zvonik. Unutrašnjost crkve podijeljena je u tri broda i bogato je dekorirana, a tu je i niz sakralnih slika i kipova sicilijanskih majstora.
Nasuprot crkve nalazi se elegantna palača Palazzo Gravina Cruyllas, u kojoj je rođen Vincenzo Bellini. U palači su danas smještena dva muzeja – jedan je posvećen upravo Belliniju, a drugi Emiliu Grecu. Nažalost, oba muzeja su u vrijeme moje posjete bila zatvorena. U Bellinijevu muzeju prikazan je njegov život od samih početaka do opernih uspjeha. Tu se nalazi niz artefakata iz njegovog glazbenog opusa, ali i originalni stan u kojem je živio.
Emilio Greco suvremeni je kipar svjetskoga glasa rođen u Cataniji. Njegova se djela nalaze u najpoznatijim muzejima svijeta (npr. Hermitage u Saint Petersburgu ili Tate Modern u Londodu). Grecova najpoznatija skulptura prikazuje Pinokija i vilu, a nalazi se u Pinkijevom parku u Collodi u Toskani u mjestu u kojem je i živio autor ove svevremenske dječje priče. U Grecovom muzeju izloženo je oko 150 njegovih originalnih grafika koje uglavnom prikazuju ženske aktove.
Na trgu je smještena još jedna plemićka palača iz 19. stoljeća – Palazzo Platania. Ova palača blokira pogled na ruševine rimskog kazališta kojeg tako nisam uspio zamijetiti pa tako niti posjetiti. Radi se kazalištu iz prvog stoljeća koje je nastalo na ruševinama starog grčkog kazališta. U 6. stoljeću kazalište je počelo propadati i na njemu su počele nicati zgrade. Prva arheološka iskapanja na ovoj lokaciji započela su u 18. stoljeću, a u 20. stoljeću uklonjene su zgrade koje su bile na njemu sagrađene. Kazalište je bilo kapaciteta 7000 mjesta, a dobar dio mramora i kamena iz ovog kazališta ugrađeno je u katedralu Sv. Agate. Podzemne vode često poplavljuju ostatke kazališta tako da se ono danas ne može koristiti. Međutim, u susjednom odeonu iz 2. stoljeća (starogrčka verzija koncertne dvorane) i danas se izvode predstave u ljetnim mjesecima. Odeon je bio kapaciteta 1500 mjesta.
Nastavljam kroz predivnu ulicu Via Crocifieri koju neki smatraju najatraktivnijom ulicom u Cataniji čiji naziv potječe od crkve San Camillo dei Crociferi. Jedan od glavnih elemenata koji je izdvajaju je luk Sv. Benedikta iz 1704. godine, a koji je prema legendi napravljen u svega jednoj noći. Uz sami luk koji spada dva dijela samostana Sv. Benedikta vezane su brojne priče. Jedna tako govori o duhu bezglavog konja koji je navodno često prolazio ispod luka, a ta je priča krenula od ondašnjih plemića koji su zastrašujućim pričama udaljavali znatiželjnike od mjesta kojeg su često koristili za ljubavne sastanke.
Kompleks benediktinskog samostana nastao je u 14. stoljeću, a obnavljan je kroz stoljeća posebice nakon razornih potresa. Današnju formu dobio je u 18. stoljeću. Tijekom stoljeća samostan održava benediktinsko načelo ora et labora (moli i radi) te skroviti život u šutnji i molitvi što je nadahnulo brojne pisce i filmske redatelje. Ovo mjesto i ulica tako su opisani u romanu Storia di una capinera, kojeg je napisao eminentni talijanski pisac Giovanni Verga, te istoimenom film režisera Franca Zeffirellija. U dijelu samostana danas je smješten i muzej suvremene umjetnosti.
Pripadna crkva svetog Benedikta jedna je od najvažnijih sicilijanskih baroknih crkava, a neki će reći i jedna od najljepših u Europi. Crkva je dekorirana predivnim freskama koje prikazuju život Sv. Benedikta, a čiju ljepotu izdiže igra svijetla i sjene. Ističe se i oltar u cijelosti napravljen od riječnog kamena jaspisa s brojim pozlatama. Do glavnog ulaza u crkvu vodi stepenište, a upečatljive su i rešetke koje karakteriziraju povijest ovog mjesta i svetu intimu redovnica. Impresivna fasada ukrašena nizom polustupova i kipovima anđela djelo je poznatog sicilijanskog baroknog kipara i arhitekta Francesca Battaglie.
Uz susjedstvu crkve Sv. Benedikta nalazi se još dvije barokne crkve. Odmah uz nju je crkva San Francesco Borgia, a preko puta nje je crkva San Giuliano.
San Francesco Borgia sagrađena je u 18. stoljeću a karakterizira je izraziti linearni neoklasicistički stil s dva reda mramornih stupova na fasadi. Unutrašnjost je bogato ukrašena freskama i kipovima svetaca, a posebno se ističe kupola oslikana prizorima vezanim iz isusovački red. Na crkvu se naslanja zgrada nekadašnjeg isusovačkog koledža sa zanimljivom baroknom fasadom od vulkanskog kamena i portalom do kojeg vodi lijepo stubište. Zgrada se počela graditi još u 16. stoljeću, a današnji izgled rezultat je obnove iz 18. stoljeća. Isusovački koledž u ovoj je palači prestao djelovati još 1767. godine kada su Burboni protjerali Isusovce sa Sicilije, a u zgradi koledža 1779. počinje djelovati svojevrsna obrtnička škola. U 19. stoljeću u zgradi je počeo djelovati hospicij, pa sjedište suda, da bi se u 20. stoljeću tu smjestio Umjetnički institut. Danas je zgrada prazna i u postupku je temeljite restauracije.
Crkva San Giuliano dio je istoimenog ženskog samostanskog kompleksa benediktinaca koji se danas koristi u poslovne svrhe. Današnji izgled crkve također potječe iz 18. stoljeća i za njega je zaslužan isti arhitekt koji je obnovio katedralu – Vaccarini. Karakterizira je konveksna fasada i jednostavne linije te osmerokutni oblik unutrašnjosti s polikromnim mramornim oltarima. Na fasadi se ističu masivna vrata od kovanog željeza i dvije alegorijske figure žene koje predstavljaju vjeru i nadu. U vrijeme mojeg posjeta crkva je nažalost bila zatvorena, a prema informaciji iz vodiča, s njene kupole pruža se predivan pogleda na grad i Etnu te bi svakako bila vrijedna posjeta. Spominje se i poligonalni trijem kojeg su u povijesti redovnice koristile kao gledalište za procesiju Sv. Agate.
Govoriti o Cataniji, a ne spomenuti slavlje Sv. Agate bilo bi nedopustivo. Svake godine, od 3. do 5. veljače, Catania posveti svojoj zaštitnici svetoj Agati veliki blagdan. To je mješavina vjere i folklora, koja uključuje nekoliko tisuća vjernika koji sudjeluju u višednevnoj procesiji, a redovito privlači tisuće turista. Uz ovaj se blagdan vežu i različite gastronomske delicije.
Nastavljam kroz Via Crocifieri do luka koji vodi u dvorište Ville Cerami iz 18. stoljeća. Ovaj predivni kompleks nekad je bio u vlasništvu obitelji Rosso di Cerami, a danas je tu smještena uprava Pravnog fakulteta. U dvorištu se ističe monumentalno stepenište i fontana sa Grecovom skulpturom.
Ovaj dio Catanije me zaista oduševljava, no vrijeme je neumoljivo i u 10.45 me čeka vlak za Siracuzu tako da se vraćam kroz Via Crocifieri sve do ulice Via Vittorio Emanuele II kako bi čim prije stigao do glavnog željezničkog kolodvora.
Via Vittorio Emanuele II prepuna je arhitektonskih remek dijela baroka. Preko puta katedrale nalazi se Chiesa della Badia St. Agatha, tj. crkva nekadašnjeg samostana Sv. Agate koji je pripadao benediktinskom redu. Ovu je crkvu u 18. stoljeću projektirao poznati sicilijanski arhitekt Giovanni Battista Vaccarini, a posebno se ističe svojom razigranom konveksno-konkavnom fasadom te bogato ukrašenim portalom s malim stubištem, željeznom ogradom i stupovima. Unutrašnjosti dominiraju dramatični mramorni ukrasi, a posebno se ističe pogled s njene kupole. Važno je napomenuti da se odmah uz crkvu nalazi i središnji turistički informativni ured.
Nakon turističkog ureda prolazim uz zgradu državnog arhiva i dolazim do simpatičnog trga San Placido na kojem je smještena i istoimena crkva. Na mjestu ove crkve u doba starih Rimljana nalazila se poganska građevina posvećena Bacchusu, bogu vina i berbe grožđa. Pretpostavlja se da je prva kršćanska crkva nastala u 15. stoljeću, a legenda kaže da je na ovom mjestu rođena i zaštitnica grada Sv. Agata. U potresu iz 1693. crkva je u potpunosti razorena, a njena obnova povjerena je arhitektu Stefanu Ittaru. Crkva je ponovno otvorena u 18. stoljeću te se smatra jednim od remek-djela kasnog sicilijanskog baroka. Crkvu karakterizira konkavno pročelje napravljeno od bijelog kamena na čijem je vrhu zvonik s tri zvona. Crkva je opremljena velikim prozorima s rešetkama, a na stranama ulaznih vrata nalaze se kipovi sv. Placida i sv. Benedikta. Fasada je omeđena konveksnom rešetkom od kovanog željeza koja u sredini nosi grb Sv. Benedikta. Unutrašnjost crkve bogato je ukrašena mramornim i zlatnim štukaturama.
Na crkvu sv. Pacida nastavlja se palača Platamone prvotno sagrađena u 15. stoljeću, a obitelj ju je vrlo brzo darovala redovnicama. Od prvobitne građevine ostala je samo lođa prekrivena balkonom koja se nalazi u dvorištu samostana. Danas je taj nekadašnji samostan “Palača kulture” i ugošćuje izložbe, koncerte i kazališne predstave.
Nastavljam kroz Via Vittorio Emanuele i dolazim do zanimljivog trga Piazza Cutelli u čijem se središtu nalazi fontana Conchiglie sagrađena pedesetih godina prošlog stoljeća. Sastoji se od kružnog bazena s obeliskom četvrtastog presjeka. Na trgu se nalazi i kazalište iz 19. stoljeća u kojem je danas smještena jedna od najvećih džamija u Italiji.
Na trgu Piazza Cutelli nalazi se još jedna impozantna građevina – Palazzo Pedagaggi iz 19. stoljeća u kojoj je danas smješten Odjel za političke i društvene znanosti Sveučilišta u Cataniji. Stotinjak metara niz ulicu nalazi se i Palazzo Reburdone iz 18. stoljeća. Obje palače pripadale su obitelji Guttadauro, a temeljna ideja izgradnje palače Reburdone bilo je dokazivanje moći i obiteljskog bogatstva te se smatra da je to arhitektonski jedna od najimpresivnijih plemićkih palača nastala u 18. stoljeću. Kako se dvojica braće, nasljednika palače Reburdone nisu mogli dogovoriti oko njene podjele, mlađi brat znan i kao Barone di Pedagaggi sebi je sagradio Palazzo Pedagaggi. Palazzo Reburdone krasi dvobojna fasada od vulkanskog i bijelog kamena, a u njoj je danas smješten Fakultet političkih znanosti.
I dalje nastavljam kroz Via Vittorio Emanuele i dolazim do velikog otvorenog prostora i kružnog toka na trgu Piazza Martiri gdje prelazim na šetalište Passeggiata alla Marina koje me uz prugu vodi do željezničke postaje Catania Centrale odakle krećem vlakom za Siracuzu.
U Cataniju se vraćam oko 17 sati, no nemam više vremena za razgledavanje jer u 18 sati trebam uloviti hotelski autobus u Via Etnea. U skladu s time odlučujem se za najbrži put koji vodi kroz ne previše zanimljivu ulicu Via Antonino Di Sangiuliano.
Oko 18.30 dolazim u hotel. Prilično sam umoran te se odlučujem na posjet wellness centru i sat vremena provodim odmarajući se u jacuzziju i saunama. Moram priznati da sam od wellness centra očekivao ipak malo više – prostor je dosta skučen i teško se je opustiti, ali nakon cjelodnevne šetnje i saune i jacuzzi na moje mišiće nogu imaju izrazito blagotvoran utjecaj.
Nakon opuštanja na redu je večera u hotelskom restoranu gdje se ponovno prepuštam sicilijanskim specijaliteta ponovno uživajući u tjestenini alla Norma. Zaista bi bio zločin ne pojesti taj specijalitet u gradu u kojem je on izvorno nastao. Okus me ponovno oduševljava i zaista mi je nevjerojatno kako malo patlidžana i rajčice može stvoriti toliko ukusnu kompoziciju.
Dan je bio dugačak, a za sutradan mi je u planu posjeta vulkanu Etni i gradiću Taormini tako da nakon večere odmah odlazim na spavanje.
Drugo jutro ustajem rano i na doručku sam već nešto prije 7 sati. Nemam puno vremena jer danas u centar Catanije idem vlakom koji polazi za 45 minuta, a željeznička stanica je od hotela udaljena dvadesetak minuta hoda. Iako švedski stol nije još do kraja iznesen – klasični sicilijanski specijaliteti kao što su cannoli i brioši s granitom su bili tamo, što mi je uz malo kave sasvim dovoljno.
Kad sam izašao ih hotela bio je još polumrak i taman sam uspio uhvatiti predivan izlazak sunca. Nažalost, vlak me neće čekati i ne stignem mu se previše posvetiti, ipak do željezničke stanice Cannizzaro stižem na vrijeme, vlak ne kasni i tako već u 8.00 stižem na postaju Catania Centrale.
Danas mi je osnovni plan provoziti se željeznicom oko vulkana Etna. To je mala uskotračna željeznica čija se polazna stanica nalazi na vrhu ulice Via Etnea i do polaska vlaka imam nekih 90 minuta što mi je taman dovoljno vremena za posjetiti dvije atrakcije koje prethodni dan nisam uspio posjetiti. Jedna je zgrada opere, a druga stara ribarnica.
Kako se ne bi gubio, odlučujem se na direktnu i poznatu rutu kroz Via Antonino Di Sangiuliano iz koje skrećem u Via Michele Rapisardi. Tako dolazim do monumentalno trga Piazza Vicenzo Bellini na kojem je smještena zgrada opere koja također nosi Bellinijevo ime. Putem sam naletio na jedan jako zanimljiv kip pjesnika Giovannija Formisana koji se nalazi na križanju Via Antonino Di Sangiuliano i Via Monsignor Ventimiglia.
Teatro Massimo Bellini smatra se jednim od arhitektonskih dragulja Catanije. Projekt izgradnje teatra započeo je 1870. godine, a gradnja je završena 1887. dok je inagurirana prigodno Bellinijevom operom Norma. Zgrada odmah privlači svojom predivnom neo-baroknom fasadom. Nažalost nisam uspio razgledati unutrašnjost zgrade za koju turistički vodiči kažu da je prekrasna, a posebno se ističe i njena nevjerojatna akustika. Nadam se da ću u nekom sljedećem posjetu Cataniji uspjeti pogledati i koju operu te se u to i osobno uvjeriti. Potrebno je objasniti i naziv Massimo – to nije ničije ime već bi se moglo prevesti kao najbolji ili glavni teatar u gradu.
Zgrada teatra urbanistički je fenomenalno uklopljena u okružje što se prije svega može zahvaliti fasadi koja imitira barokni stil susjednih palača. Monumentalni trg ispred kazališta također nosi Bellinijevo ime, a na sredini trga nalazi se zanimljiva Vaccarinijeva fontana dei Delfini iz 18. stoljeća koja je ovdje prenesena iz klaustra crkve Badia St. Agatha.
Nakon teatra šetnju nastavljam kroz Via Leonardi i Via Vittorio Emanuele do Piazze del Duomo te uz fontanu Amenano dolazim možda do najživopisnije atrakcije Catanije – stare ribarnice.
La Pescheria (Piscarìa na lokalnom dijalektu) – drevna ribarnica u Cataniji nevjerojatna je atrakcija. U gastronomskom smislu riba mi osobno ne znači ništa i ne volim ju jesti, ali ova ribarnica nije tolika atrakcija za nepce koliko za oči. Toliko bogatstvo boja na očigled svježe ribe i morskim plodova nešto je što se rijetko može vidjeti, a bome ne zaostaju ni s bogatstvom vrsta koje se ovdje prodaju. Prostor je toliko živ s masom lokalnih stanovnika koji pregovaraju o hrani koju će kupiti, svi su nasmijani, veseli, trgovci na sav glas reklamiraju svoje proizvode – jednostavno doživljaj koji se ne može propustiti. Naravno tu je i nezaobilazan miris ribe – no kako je sve izuzetno svježe, taj miris uopće nije neugodan. Jedina stvar na koju treba paziti je prostor kuda se hoda – naime velika je šansa da ćete ugaziti u riblje iznutrice. Osim svježe ribe ovdje se može kupiti riblji street food, a tu je i nekoliko štandova s voćem i povrćem. Bez imalo zadrške mogao bi reći da ovo mjesto otvara vrata u neka druga, jednostavnija i sretnija vremena. Vremena u kojima je najveća briga bio recept za ručak, vremena kojih se nažalost samo s nostalgijom možemo sjećati.
Nakon posjeta ribarnici vraćam se natrag do Piazze del Duomo i Via Etnea šećući se prema postaji uskotračne željeznice Ferrovia Circumetnea kojom ću i završiti razgled Catanije. Međutim, dok se šećem kroz Via Etnea naletio sam na još jednu meni zanimljivu atrakciju – botanički vrt iz 1858. godine koji je i danas sačuvao svoju izvornu strukturu. Sastoji se od dva velika dijela – jedan je dio tzv. opći vrt, dok je drugi dio posvećen autohtonim sicilijanskim biljnim vrstama. Vrtom dominira veliki staklenik, a posebno je značajna zbirka sukulenata, kao i zbirka palmi koja broji više od 80 vrsta. Nažalost vremena nisam imao puno tako da sam ovom predivnom mjestu posvetio svega nekoliko brzih pogleda.
Ubrzo dolazim do svojeg cilja – željeznice kojom nastavljam svoje razgledavanje Sicilije vozeći se kroz zadivljujuće krajolike padina vulkana Etne polako planirajući ponovni posjet crnoj Cataniji.