Heureka! Heureka! – uzvikivao je Arhimed trčeći ulicama grada kojeg je Ciceron nazvao najvećim i najljepšim grčkim gradom, ulicama grada koji je stvarao povijest Mediterana – drevne Sirakuze. Može li išta biti inspirativnije od lutanja tim istim ulicama?
Ako je neki grad Sicilije obilježio povijest Mediterana onda je to definitivno Sirakuza. Sirakuza je svoj urbani život započela prije gotovo tri tisuće godine kao grčka kolonija – kolonija koja je svojom moći i veličinom parirala Ateni. Kao i svaki drugi grad i Sirakuza je u teatru povijesti odigrala niz dobrih, ali i loših uloga. Za istaknuti je 6. stoljeće u kojem je Istanbulu nakratko preotela ulogu prijestolnice Bizantskog carstva, no nakon tog trijumfa počela se zadovoljavati sporednim ulogama te se u 11. stoljeću pozicionirala kao glavni grad istoimene sicilijanske provincije, a tu istu ulogu igra i danas. Iako Sirakuza u današnje vrijeme vodi miran život, njena nekadašnja moć ostavila je niz artefakata koji u velikom broju privlače turiste. Međutim, ono što je meni kao matematičaru bilo posebno privlačno jest činjenica da je u Sirakuzi živio i radio Arhimed – jedan od najvećih matematičara i znanstvenika svih vremena.
Sirakuza ipak nije Rim te je najprije treba staviti u određeni povijesni kontekst. Već sama činjenica da se grad uspio nametnuti kao prijestolnica Bizantskog carstva puno govori o kompleksnosti njegove povijesti u kojoj se može iščitati nekoliko bitnih razdoblja: doba drevnih sicilijanskih civilizacija, grčko doba, rimsko doba, bizantsko doba, arapsko doba te moderno doba koje započinje normanskim preuzimanjem vlasti na čitavoj Siciliji.
Arheološka nalazišta u okolici Sirakuze pokazuju naseljenost ovog područja još od brončanog doba, odnosno od vremena kad su tu živjeli drevni Sikani. U željeznom dobu na istoku Sicilije, pa tako i na širem području Sirakuze dominaciju preuzimaju Sikuli o čemu najbolje svjedoči obližnja nekropola Pantalica. Nažalost, o tom se pretpovijesnom razdoblju Sirakuze zna vrlo malo, ali se iz arheoloških nalaza može naslutiti važnost šireg geografskog područja Sirakuze. Također postoje i dokazi da su postojali određeni odnosi s civilizacijama koje su živjele na obalama Egejskog mora.
Druga, tzv. grčka etapa povijesti Sirakuze započinje u 8. stoljeću prije Krista kada su korintski Grci ovdje osnovali koloniju Syrakousai koja se brzo razvila u metropolu. Podrijetlo imena Syrakousai nije u potpunosti razjašnjeno, ali se pretpostavlja da se radi o izvedenici sikulske riječi syraco za koju se smatra da opisuje močvarni teren. Gradom su ispočetka vladali Gamoroi – potomci prvih doseljenika, a 485. godine prije Krista vlast u gradu preuzima Gelone – tiranin iz Gele, kojeg je na vlasti naslijedio brat Gerone (Hieron) I.
Tiranija se u današnjem kontekstu smatra negativnim oblikom vlasti, a za tu negativnu konotaciju zaslužni su baš tirani sa područja Sicilije i njihov okrutan stil vladanja. Međutim, tiranija kao koncept vladanja označava vlast jedne osobe koja se nametnula za preuzimanje uloge vladara te u teoriji taj koncept vladanja ne mora biti loš. Upravo se uspostava tiranije u Sirakuzi pokazala ključnom za razvoj grada i vizionarske ideje nekih tirana Sirakuzu su lansirale u vrh međunarodne politike tog vremena.
Hieron I ostao je poznat kao nasilni tiranin koji je pokrenuo ekspanzionističku politiku grada i držao ga pod strogim vojničkim režimom, ali i vladar koji je iznimno cijenio i poticao umjetnost. Njega je naslijedio brat Trasibulo koji je nažalost vjerovao u još nasilnije metode vladanja. Trasibulova okrutnost izazvala je pobunu stanovništva te u gradu 465. godine prije Krista započinje pedesetogodišnja demokracija koja se u Sirakuzi nije pokazala kao optimalan stil vladanja. Naime, to je razdoblje obilježio rat s Kartagom u kojem se pokazala slabost demokratskog vodstva. Tu je činjenicu iskoristio sin sirakuškog generala Dionisio i nametnuo se kao novi tiranin koji je na vlasti bio, za to vrijeme nevjerojatnih 40 godina.
Dionisio je prije svega bio poznat po ideji ujedinjavanja Grka što je bilo u kontrastu s tada modernom autonomijom pojedinih polisa. Za to su možda zaslužne i ideje filozofa Platona koji je u to vrijeme često boravio u Sirakuzi.
Nakon smrti Dionisia na vlasti se izmijenilo više tirana, dok vlast nije povratio njegov sin Dionisio II. Međutim, stanovnici ga nisu prihvatili te ga uz podršku Korinta i vojskovođe Timoleontea 347. godine prije Krista svrgavaju s vlasti. Sirakuza je tada opustošena te je Timoleont naseljava novim stanovništvom iz svih dijelova Grčke, ponajviše iz Korinta. Iako se nikad nije proglasio tiraninom već je zagovarao demokratsku vlast, njegov je politički utjecaj bio značajan i uspio je grad okrenuti ka miru i umjetnosti. Poslije Timoleontove smrti 335. godine prije Krista republika nije prestala postojati, ali su se ponavljali sukobi između pristaša demokracije i oligarhije, a te su borbe odvukle Sirakuzu u nešto što bi se moglo nazvati svojevrsnim građanskim ratom koji je završio tako što je zapovjednik demokratske vojske Agatokle postao novi tiranin.
Za vrijeme vladavine Agatoklea Sirakuza se ponovno nameće kao jedna od vodećih sila regije, što je osim surovim ratovima s Kartagom Agatokle postigao i brojnim diplomatskim manevrima i strateški planiranim brakovima. Nakon Agatokleove smrti Sirakuza ponovno kratko postaje republika čime slabi njen položaj, a ni ponovna uspostava tiranije 288. godine prije Krista nije joj uspjela vratiti staru slavu. Sirakuza u tom razdoblju ulazi u brojne vanjske i unutarnje sukobe te diplomatske manevre koji su završili 212. godine prije Krista kada Sirakuza konačno pada u ruke Rimljana. Ovaj period je posebno obilježen i djelovanjem Arhimeda koji je svojim izumima pomagao obrani grada.
U doba rimske vlasti Sirakuza postaje glavni grad provincije Sicilije, a i dolazak kršćanske religije imao je na grad značajan utjecaj o čemu svjedoče katakombe koje su po veličini usporedive s rimskima. Rano doba rimskog razdoblja poznato je i po tome što se vojskovođa Scipion u Sirakuzi pripremao za sukob s Hanibalom iz kojeg je Rim izašao kao pobjednik u Drugom punskom ratu. Za vrijeme rimske vlasti u Sirakuzi je sagrađen i jedan od najvećih amfiteatara u carstvu.
Rimsko doba Sirakuze potrajala je do 468. godine kada vlast preuzimaju Vandali, no njihova vladavina potrajala je svega stotinjak godina i već 535. godine Sirakuza postaje dio Bizantskog carstva, a 663. godine za vrijeme vladavine cara Konstantina II. kratko je bila i prijestolnica Bizanta.
827. godine Sirakuzu po prvi put zauzimaju Arapi, no zahvaljujući vanjskim utjecajima opsada je trajala svega godinu dana. Međutim 878. godine Arapi ponovno dolaze u Sirakuzu i nakon višemjesečne bitke uništavaju grad te porobljuju preživjelo stanovništvo. Sirakuza je tada temeljito opljačkana i njeno bogatstvo razneseno je po raznim arapskim prijestolnicama. Arapi su vrlo brzo prepoznali stratešku važnost Sirakuze te je obnavljaju i proglašavaju prijestolnicom jedne od triju administrativnih pokrajina. Ipak, Sirakuza za vrijeme arapske vladavine nije imala neku pretjeranu važnost te iz tog povijesnog razdoblja gotovo da nema sačuvanih ostataka. 1040. godine bizantski vojskovođa Giorgio Maniace nakratko je zauzeo Sirakuzu, no Arapi brzo vraćaju vlast.
Nova etapa u povijesti grada započinje u 11. stoljeću kada na Siciliju dolaze normanski osvajači pod čijom vlašću Sirakuza postaje sjedište istoimene grofovije, no nikada se više nije približila značaju kojeg je imala ranije kroz povijest. U drugom tisućljeću povijest Sirakuze praktički se ne razlikuje od ostatka Sicilije, a obilježena je sukobima dinastija oko prava na vlast te razornim potresima i epidemijama. Od važnijih događaja modernog doba ističe se 15. stoljeće i vladavina Karla V. koji ponovno prepoznaje njenu stratešku važnost u borbi s Osmanskim carstvom te je dodatno utvrđuje.
Danas je Sirakuza administrativno sjedište istoimene pokrajine i broji oko 120 000 stanovnika, a od 2005. godine uvrštena je na listu svjetske baštine UNESCO-a. Povijesni centar s glavnim znamenitostima smještena je na otočiću Ortigia koji je s ostatkom grada povezan mostovima, dok se na kopnenom dijelu nalaze veliki arheološki spomenici kao što su rimski amfiteatar i grčko kazalište.
U Sirakuzu stižem na prvi dan 2020. godine vlakom iz Catanie oko 12 sati i na raspolaganju imam oko 3 i pol sata za razgledavanje. Naime, ovisan sam o javnom prijevozu, a kako je praznik željezničke veze su prilično rijetke i morao sam se njima prilagoditi. No što je tu je – pokušat ću u to malo vremena barem steći neki osnovni dojam o gradu.
Željeznička postaja smještena je u južnom dijelu grada, blizu povijesnog središta, tj. otočića Ortigije do kojeg se lako može doći pješice. Ovo je terminalna postaja magistralne željezničke pruge na kojoj obično završava putovanje vlakova koji stižu iz Rima. Na taj sam način prvotno i mislio doći na Siciliju budući me posebno zanimao doživljaj prelaska vlaka na trajekt, međutim kasno sam reagirao i vlak je u meni zanimljive dane već bio rasprodan. Iz Sirakuze polaze i lokalni vlakovi prema Ragusi koristeći se neelektrificiranom prugom no iznimno su rijetki i spori te bi na taj način bilo vrlo teško posjetiti gradove koje sam dan prije zahvaljujući rent-a-caru razgledao.
Od željezničke stanice u razgledavanje krećem ulicom Via Francesco Crispi koja me vodi do malog zanimljivog trga Piazzale Guglielmo Marconi. Na trgu se nalazi moderna fontana te kontroverzni kip korintskog konja čija je groteskna stražnjica česta tema lokalnih diskusija o estetici. Iako na prvu izgleda da se radi o ultramodernom kipu, posebno je zanimljiva činjenica da se radi o uvećanoj replici brončanog artefakta iz 8. stoljeća prije Krista.
Nastavljam kroz Corso Umberto I koja presijeca veliki park. Na mjestu ovog parka u rimsko je doba bio forum (glavni gradski trg) zbog čega se park zove Parco del Foro Siracusano. Na jednom kraju parka smješten je trg Pantheon sa crkvom San Tommaso al Pantheon sagrađenom početkom prošlog stoljeća u kojoj počivaju ostaci sirakuških vojnika stradalih u Prvom svjetskom ratu. Crkva je arhitektonski zanimljiva zbog svojeg kružnog oblika, masivnog brončanog portala te velikih stupova koji podupiru terasu između kojih su smješteni prozori.
Razgled grada nastavljam kroz Corso Umberto I i dolazim do mosta Ponte Umbertino. Ovaj je most povijesna veza između stare jezgre grada smještene na otočiću Ortigia i novih gradskih četvrti nastalih u drugoj polovici 19. stoljeća, a i nosi ime tadašnjeg kralja Umberta I. U cijelosti je izgrađen u kamenu i povezan je sa središnjim otočićem na kojem se nalazi meni najbitnija atrakcija – kip Arhimeda.
Kip je nastao 2016. godine i otkriven je 14.3. na tzv. PI dan. Kip su kreirali sirakuški kipar Marchese i genovski arhitekt Rossello u sklopu velikog projekta grada Sirakuze čiji je cilj osvješćivanje važnosti Arhimedova lika i djela. Skulptura nije usmjerena samo na prikaz Arhimedova lika već velikom dijelom i na njegov znanstveni opus. Sam kip organiziran je u vidu matematičke slagalice koja je poznata pod nazivom Arhimedova kutija. U svakom od 14 dijelova od kojih se sastoji slagalica nalazi se simbol jednog od Arhimedovih izuma. U najvišem dijelu slagalice postavljen je veliki Arhimedov kip koji u desnoj ruci drži zrcalo, a u lijevoj kompas.
Za Arhimeda često kažu da je uz Newtona i Gaussa jedan od najznačajnijih matematičara svih vremena i upravo me činjenica da je Arhimed u Sirakuzi živio i stvarao privukla ovome gradu. Veza Arhimeda i Sirakuze iznimno je jaka te je značajan dio njegovih svevremenskih otkrića nastao upravo motiviran željom da pomogne svojem gradu, bilo u obrani, bilo u nekim svakodnevnim stvarima. Tako je čitava hidrostatika nastala je upravo na Arhimedovu dokazu da je Hieronova kruna zaista napravljena od zlata. Izumio je katapult te koristio sunčeve zrake i ogledala kao oružje u obrani grada.
Iako svjestan da stojim ispred kipa, moram priznati da me je činjenica da stojim uz Arhimeda u njegovu gradu malo opila i dragocjenih pola sata proveo sam u nekoj kontemplaciji svojeg znanstvenog rada, ali i slanju novogodišnjih čestitki na kojima je u pozadini upravo bio Arhimedov kip. Razmišljao sam posjetiti i njegov grob u nekropoli na drugom dijelu grada, no kako nema jasnih znanstvenih dokaza da tamo leže Arhimedovi posmrtni ostaci te zbog nedostatka vremena od te sam ideje odustao i koncentrirao se na otočić Ortigiju koji se nalazi se druge strane mosta.
Odmah po prelasku mosta dolazim na veliki trg Piazza Emanuele Pancali na kojem se nalazi prvi svjedok starogrčke povijesti grada – Apolonov hram. Može se datirati na početak 6. stoljeća pr. Kr. i to je vjerojatno najstariji dorski hram na Siciliji. Hram je pretrpio nekoliko transformacija: bio je bizantska crkva, zatim džamija pa normanska crkva. U 16. stoljeću je na mjestu hrama sagrađena španjolska vojarna te samo neki arhitektonski elementi ostaju vidljivi. Arheološka iskapanja s početka 20. stoljeća dodatno su otkrila ostatke hrama koji se danas mogu razgledati.
Neposredno uz Apolonov hram, na početku Via Resalibera nalazi se crkva Sv. Pavla Apostola. Izgrađena je na drevnoj ranokršćanskoj bazilici u 17. stoljeću. Arhitektonski se radi o maloj crkvici skromnog pročelja kojim dominira kružni prozor koji prikazuje sv. Pavla i više je zanimljiva kao podsjetnik na kratki boravak sv. Pavla u Sirakuzi o čemu svjedoči natpis na zabatu.
Nastavljam ulicom Via Resalibera – tipičnom uskom pješačkom ulicom staroga grada koja neodoljivo podsjeća na arapsku medinu bez nekih posebnih atrakcija. Moja nepripremljenost za razgled grada uzrokovala ja da nisam odabrao daleko zanimljiviju paralelnu ulicu Via Vicenzo Mirabella. U toj se ulici nalazi bogata sakralna baština, između ostalog i crkva Sv. Petra sagrađena još 326. godine u bizantskom stilu i najstarija crkva u Sirakuzi. Malo dalje je i samostan Retiro u kojem je danas smješten muzej posvećen Leonardu Da Vinciju i Arhimedu za koji mi je posebno žao da ga nisam uspio razgledati.
Na kraju ulice Via Resalibera skrećem desno u nešto širu ulicu Via Vittorio Veneto gdje se može vidjeti pokoja zanimljiva srednjevjekovna vila. Via Vittorio Veneto vodi me do ulice Largo Bastione Santa Croce koja je otvorena prema predivnoj šetnici Lungomare di Levante. Ova šetnica prati obalu mora i zaista pruža nevjerojatne poglede na stjenovitu obalu otoka i široko plavetnilo Sredozemnog mora.
Nastavljam uz obalu kroz Via dei Tolomei, Belvedere San Giacomo i Via Nizza te dolazim do vidikovca koji je uređen na ostacima fortifikacije iz španjolskog doba, točnije na tvrđavi Forte Vigliena. Ispod tvrđave nalazi se i plaža na kojoj ima kupača iako se radi o prvom danu siječnja.
Moja nepripremljenost ponovno me lišila razgleda jedne od najstarijih i najzanimljivijih ulica Ortigije – Via della Maestranza do koje vode i Via Nizza i Via Vittorio Veneto. Ta je ulica poznata po baroknim palačama smjele i originalne arhitekture, pri čemu se najčešće spominje Palazzo Impellizzeri kojom dominira jedinstveni okvir grotesknih lica. Palazzo Impellizzeri danas je sjedište Arhitektonskog fakulteta.
Šetnica uz obalu mora je zaista vrhunska atrakcija, no svakako se isplati skrenuti pogled i na drugu stranu ulice gdje se svako toliko pojavi pokoja zanimljiva vila – uglavnom pretvorena u hotel ili restoran. Ponuda restorana zaista je bogata, no uglavnom se nude riblji specijaliteti koji meni nisu zanimljivi a i vremenski okvir mi ne dozvoljava duže zadržavanje.
Na ulicu Via Nizza nastavlja se Lungomare d’Ortigia kojim dolazim do jedne od glavnih atrakcija Sirakuze – dvorca Castelo Maniace smještenog na najisturenijem dijelu otoka. Izgradnju utvrde na ovom je mjestu inicirao 1038. godine bizantinski vojskovođa Giorgio Maniace prema kojem utvrda i dobiva ime, no ostaci te prvotne utvrde ne mogu se pronaći. Gradnja dvorca u današnjim gabaritima započela je za vladavine cara Fridricha II., nakon čega je 1266. prepušten Anžuvincima. Kroz povijest je ovaj dvorac imao različite uloge, prije svega to je bila obrambena utvrda, pa zatvor, ali i rezidencija kraljevske obitelji i lokalnih baruna. U 19. stoljeću dvorac se počeo koristiti isključivo u vojne svrhe i tu je namjenu imao sve do početka 21. stoljeća kada se vratio u javnu upotrebu te se može razgledati kao muzej. Iz novije povijesti dvorca zanimljiva je činjenica da je 2008. godine u dvorcu održan sastanak skupine G8 – skupine industrijski najrazvijenijih i gospodarski najmoćnijih zemalja svijeta.
Arhitektonski je dvorac Maniace tipična obrambena utvrda četvrtastog oblika s četiri cilindrične kule na uglovima. Posebno je zanimljiv zbog svojeg smještaja na ispupčenom dijelu otoka tako da je praktički okružen morem, a pristupa mu se preko kamenog mosta kroz nekadašnju vojarnu i veliko dvorište.
Šetnju nastavljam kroz Via Castelo Maniace u kojoj smješteno nekoliko restorana ponovno s naglaskom na riblja jela, ali i čitav niz kuća u kojima se nudi usluga smještaja. Skrećem u Lungomare Alfeo – šetnicu prepunu malih lokala s pogledom na sirakuški zaljev. Lovila me snažna želja za malo opuštanja uz kavu i kakvu sicilijansku slasticu no trosatni itinerer ne dozvoljava takve luksuze te nastavljam do meni posebno zanimljivog trga Largo Aretusa.
Kada sam planirao put na Siciliju uopće nisam bio svjestan da ću naletjeti na toliko puno povijesti, a još manje da ću naići na toliko veza s grčkom mitologijom. Prije samo dva dana bio sam u Agrigentu – mjestu na koje su u svojem letu uputili Ikar i Dedal, nekoliko dana prije toga šetao sam ruševinama drevnog Venerina svetišta u mjestu Erice, a sada stojim na mjestu na kojem se nimfa Aretusa pretvorila u izvor bježeći od ljubavnih nasrtaja boga Alfeja. Aretusin izvor je danas obilježen kipom koji simbolizira nimfu te malim ribnjakom okruženom stablima papirusa koja čitav trg pretvaraju u malu zelenu oazu.
Na trgu se nalazi i jedna umjetnička instalacija iz 2016. godine koja veliča Arhimedov znanstveni opus. Naime, te su godine studenti Više arhitektonske škole iz Sirakuze na velikom otvorenom prostoru trga nacrtali spiralnu krivulju koja se u matematici naziva Arhimedova spirala. Tu je i mala plaža te izvrsno održavan park Gardino Aretusa sa stoljetnim stablima fikusa zanimljivih oblika.
Moram priznati da mi je ovo mjesto jedno od najčarobnijih lokacija u Sirakuzi. Kao da je čitava esencija grada koncentrirana na tom drevnom mjestu – tu je simbol Arhimeda, grčka nimfa, pogled na more, drevna stabla – mjesto na koje se zasigurno želim vratiti.
Sa Largo Aretusa nastavljam kroz Via Pompeo Picheralli i dolazim do malog trga Piazzeta San Roco na kojem je smještena renesansna palača Palazzo Migliaccio. Ova je palača jedan od rijetkih primjera renesansne arhitekture jugoistoka Sicilije koji je preživio razorni potres iz 1693. godine. Na palači su posebno zanimljivi ulazni portali, lučni prozori i bareljefi, a danas se u njoj nalazi hotel.
Nastavljam kroz Via delle Vergini i prolazim uz nekadašnji benediktinski samostan i crkvu Santa Maria di Montevergini iz 17. stoljeća. Od 1866. godine crkva se više nije koristila za bogoslužja, a od izvorne arhitekture ostalo je vidljivo još samo barokno pročelje crkve. 1997. godine u ovom je kompleksu otvorena Galerija suvremene umjetnosti. U galeriji je bila postavljena izložba Archimede in Syracuse, no nažalost kako je bio neradni dan nisam je uspio razgledati.
Skrećem u ulicu Via Santa Lucia alla Badia u kojoj se odmah uz galeriju Montevergini nalazi i istoimena crkva – posvećena zaštitnici grada. Izvorno je crkva sagrađena u 15. stoljeću, dok današnja verzija potječe iz 18. stoljeća. Ravnim pročeljem dominira barokni portal ukrašen uvijenim stupovima koji podupiru dekorativnih pediment. Fasada je dodatno ukrašena pseudojonskim pilastrima i reljefima kraljevskih grbova. Unutrašnjost crkve je jednobrodna i ukrašena s četiri barokna oltara iz 1705. godine. Od umjetničkih djela u crkvi ističu se svodne freske te veliko Caravaggijevo platno s motivom pokopa Sv. Lucije.
Via Santa Lucia alla Badia otvara se na veliki trg Piazza Duomo. Na trgu, nasuprot crkve sv. Lucije odmah u oko upada crvena fasada palače Palazzo Borgia del Casale. Palača je sagrađena krajem 18. stoljeća pri čemu se miješaju arhitektonski elementi građevine koja se već nalazila na ovom mjestu te nove dekorativne tekovine baroka i rokoko stila. Posebno se ističu balkoni s ogradom od kovanog željeza nadvijeni polukružnim zabatima ukrašenim geometrijskim bareljefima. Palača je izvorno pripadala sicilijanskom ogranku kontroverzne talijanske plemićke obitelji Borgia, a u njoj je 1770. rođena i Lucia Migliaccio koja je s napuljskim kraljem Ferdinandom I stupila u morganatski brak. U prizemlju palače danas je smješten restoran, dok se na prvom katu nalaze saloni za luksuzne domjenke, a mogu se razgledati uz kupnju ulaznice. Uz umjetnička djela i malu izložbu odjeće 18. stoljeća u tim su salonima posebno zanimljive stropne freske.
Na Piazzi Duomo na desnoj strani stoji nadbiskupska palača ispod čijih vrtova se nalazi hipogej, tj. sustav podzemnih cisterni i hodnika koji je moguće razgledati. Hipogej je za vrijeme Drugog svjetskog rata služio kao sklonište. Nadbiskupska palača naravno nije otvorena za javnost, no može se uživati u njenoj baroknoj fasadi s elementima neoklasicizma. S lijeve strane trga nalazi se niz privatnih baroknih palača, kao što su Palazzo Bonanno Toscano, Palazzo Gaetani i Palazzo Beneventano del Bosco. Palače nisu otvorene za javnost, no neke od njih mogu se razgledati uz prethodni dogovor s vlasnicima.
Zaštitni znakovi Piazze Duomo su bjelina vapnenca okolnih palača, polukružni oblik trga te veličanstvena katedrala posvećena Marijinu Rođenju. U sedmom stoljeću katedrala je bila hram posvećen božici Ateni a dolaskom kršćanstva pretvoren je u crkvu. Za vrijeme arapske vladavine bila je džamija, a dolaskom Normana u 11. stoljeću ponovno se pretvara u katoličku crkvu. Barokne elemente katedrala je dobila nakon obnove poslije potresa u 18. stoljeću i danas je pod zaštitom UNESCO-a. Vanjština katedrale uglavnom se može okarakterizirati kao barokna ili rokoko, dok je unutrašnjost mješavina čitave plejade stilova – od ostataka Atenina hrama, preko elemenata normanske arhitekture do dekorativnih baroknih intervencija. Ono što ovo mjesto čini jedinstvenim je činjenica da je u svakom povijesnom trenutku, neovisno o tome tko je držao vlast i koja je religija bila dominantna ovo mjesto bilo glavna religijska točka grada. Pročelje katedrale je zaista monumentalno – u donjem dijelu dominira 6 masivnih korintskih stupova od kojih četiri podupiru dijelove timpana iznad ulaznog portala. Gornji dio pročelja kao da je umanjena slika donjeg gdje središnji dio ispod pedimenta s križem od kovanog željeza također okružuju četiri korintska stupa, a njime dominira središnji kip Madone smješten u nišu. Na pročelju su smještene i četiri skulpture svetaca palermskog kipara Ignazija Marabittija te niz manjih skulptura anđela. Skulpture svetaca povezane su s poviješću sirakuške vjere. S lijeve strane donjeg dijela je kip Sv. Petra čijom je zaslugom ovo mjesto postalo jednom od prvih kršćanskih crkava na Zapadu. S desne je strane kip Sv. Pavla koji je tri dana boravio u Sirakuzi. Na gornjem dijelu s lijeve strane je kip Sv. Marciana – prvog biskupa Sirakuze, a s desne strane kip Sv. Lucije – zaštitnice grada.
S bočne strane katedrale mogu se vidjeti masivni dorski stupovi. Unutrašnjost katedrale jednostavna je izgleda koji je rezultat prilagodbe drevnog hrama te dominiraju masivni zidovi s malo otvorenog prostora. Kroz bočne strane unutrašnjosti postavljen je niz iznimno dekorativnih kapela posvećen različitim svecima. U katedrali se čuvaju brojne relikvije i posmrtni ostaci svetaca, mučenika i sirakuških plemića.
S lijeve strane katedrale stoji Palazzo Senatorio, odnosno gradska vijećnica koju je sagradio Andrea Vermexio između 1629. i 1633. te se prema njemu često zove i Palazzo Vermexio. Izvorno je bila savršena kocka, podijeljena uzdužno dugačkim balkonom koji dijeli renesansni donji od baroknog gornjeg dijela. Na donjem su dijelu klasični uzorci: veliki prozori na zabatima, rustikani toskanski pilastri i svečana entablatura. U gornjem se dijelu jonski pilastri s prozorima izmjenjuju s nišama dizajniranim da sadrže kipove španjolske kraljevske obitelji. U lijevom kutu vijenca zgrade arhitekt Vermexio ostavio je svoj potpis – tu je naime isklesao malog guštera što je bio njegov nadimak. Unutar atrija parkirana je kočija iz osamnaestog stoljeća, dok se u dvije velike prostorije u prizemlju nalazi izložba koja dokumentira rezultate različitih iskapanja provedenih unutar jonskog hrama iz 6. st. pr. Kr., čiji se ostaci nalaze ispod palače. Nažalost, izvorna ravnoteža proporcija kojoj je Vermexio težio kroz povijest je narušena brojnim intervencijama i dogradnjama čija je zadaća bila povećanje funkcionalnosti zgrade kao administrativnog sjedišta.
Između katedrale i gradske vijećnice smjestio se trg Piazza Minerva na koji se nastavlja pješačka ulica Via Roma prepuna trgovina i restorana. I ovdje me koštala moja nepripremljenost te se nisam spustio stotinjak metara niz ulicu do trga Piazza San Giussepe na kojem se nalazi Teatro Massimo Comunale –kazalište koje je dugo godina bilo zatvoreno i uz koje se veže legenda da je svako njegovo otvaranje popraćeno problemima budući je sagrađeno na crkvenom zemljištu, a u izgradnji je korišten materijal srušene crkve.
Nisam prošao ni paralelnom ulicom Via Saverio Landolina u kojoj se nalaze se dvije značajne znamenitosti – jedna je palača Palazzo Francica Nava, a druga je crkva isusovačkog samostana. Palazzo Francica Nava izvorno je sagrađena u 15. stoljeću, a zanimljiva je zbog različitih arhitektonskih stilova – u donjem dijelu dominira gotičko-katalonski stil s arapskim utjecajima, a u gornjem barokni stil. Isusovačka crkva ima iznimno dekorativno barokno pročeljem i smatra ju se jednom od najljepših u Sirakuzi.
Kroz ulicu Via Roma dolazim do središnjeg dijela otoka – velikog trga trapezoidnog oblika nazvanog prema Arhimedu, a sama lokacija je još jedan dokaz koji pokazuje koliko Sirakuza cijeni veličinu Arhimedova svevremenskog uma. Naime, još od starogrčkog doba ova lokacija topografski predstavlja križanje glavnih ulica Ortigije iako je sam trg relativno novijeg datuma. Trg je poprimio svoj današnji izgled između 1872. i 1878. godine na prostoru koji se dobio rušenjem crkve sv. Andrije. Piazza Archimede bilo je mjesto okupljanja plemića i obrtnika, mjesto za velike skupove i političke bitke, a i danas je to centar života Ortigije.
U središtu trga stoji fontana s kipom Diane kipara Corrada Giulianoa Moschettija iz 1906. godine, koja priča legendu o nimfi Arethusi. Nimfa je prikazana u činu bijega od Alfeja koji je, raširenih ruku pokušava zgrabiti, dok je božica Diana štiti. U drugom redu, unutar spremnika nalazimo četiri Tritona koja jašu dva morska konja te dva morska čudovišta koja lebde na valovima.
Osim zaista impozantne fontane svakako se treba osvrnuti i pogledati palače koje okružuju trg. Plejada stilova koja se našla na ovome trgu je nevjerojatna. Mogu se vidjeti elementi romanike i renesanse na Palazzo Lanza Bucceri koja se nalazi na kraju ulice Via Amalfitania. Do nje se nalazi impozantna palača talijanske banke temeljito obnovljena u 19. stoljeću, ali se na njoj još uvijek mogu vidjeti elementi renesansne arhitekture. Zbog gradskog sata koji je na nju postavljen često se naziva i palačom sata, a vrijedi pogledati i njeno unutarnje dvorište. Nastavimo li pogledom u smjeru kazaljke na satu dolazimo do još jednog sjedišta banke – Palazzo del Banco di Sicilia sagrađene 1928. godine. Odmah upada u oči njen portal uokviren stupovima te gornji kat ukrašen jonskim pilastrima i dekoracijama iznad prozora. Zatim je tu Palazzo Pupillo iz druge polovice 18. stoljeća koja se ističe blago konveksnim pročeljem u kasnobaroknom stilu, sa svojih deset balkona. Na nju je naslonjena jedna moderna zgrada, a u Via Roma se nazire Palazzo Interlandi Pizzuti obogaćena secesijskim ukrasnim elementima. Zatim slijedi Palazzo Gargallo, sagrađena u sedamnaestom stoljeću. Ova je palača ozbiljno oštećena potresom 1693. godine i kroz povijest je više puta obnavljana, a danas je krase raskošni ukrasi od štukature. U prizemlju Palazzo Gargallo smješten je lokal koji obiluje sicilijanskim specijalitetima brze hrane i slastica, vjerojatno jako dobar jer na moju žalost (ili sreću) nisam uspio naći slobodan stol.
Na Arhimedovu trgu polako završavam aktivno razgledavanje grada. Bilo bi tu još puno stvari za vidjeti -nisam pogledao niti jedan muzej, dosta je tu zanimljivih ulica kojima nisam stigao prošetati, a o ponudi restorana neću ni govoriti. No treba biti realan, praznik je, vlakovi su rijetki i ako se mislim vratiti u Cataniju nema mi druge nego se direktno uputiti na željezničku stanicu.
Trg napuštam kroz Corso Matteotti, još koju minutu kontempliram kraj Arhimedova kipa te se istim putem kojim sam i došao do Ortigie vraćam na željezničku stanicu i lovim popodnevni vlak kojim se vraćam u Cataniju.
Što reći na kraju posjeta gradu nego da me Sirakuza oduševila. Da nije Arhimeda vjerojatno bi je bio i zaobišao ali me intrigiralo vidjeti grad u kojem je on živio. No tek sada, kada sam upoznao povijest Sirakuze postao sam svjestan važnosti grada i osjećam određeni ponos što sam posjetio mjesto koje je bilo jedna od prijestolnica rane povijesti naše civilizacije, mjesto povezano s mitskim bićima kao što su nimfe i stara božanstva, mjesto koje je inspiriralo Arhimeda da udari temelje znanstvenim disciplinama kojima se bavim.
Treba još reći da sam uspio vidjeti samo povijesnu jezgru grada, odnosno otočić Ortigiju. Sirakuza je velik grad i trebalo bi objektivno u njemu provesti barem dva dana za potpuno razgledavanje. Na sasvim drugom kraju grada nalazi se arheološki park s rimskim amfiteatrom i grčkim kazalištem, arheološki muzej, katakombe, bazilika Sv. Lucije, svetište Madonne delle Lacrime, neki zanimljivi muzeji, … Definitvno i više nego dovoljno materijala za barem još jedan posjet.