„U prirodi sve što je veliko, lijepo ili pak strašno usporedivo je s Etnom, ali Etna nije usporediva s ničim!“ – Dominique Vivand Denon, francuski pisac, umjetnik i diplomat
Drugog dana nove godine završavam svoje sedmodnevno putovanje Sicilijom i na redu je svojevrsni simbol Sicilije – Etna. Etna je najveći aktivni europski vulkan čije se erupcije javljaju otprilike jednom u pet do deset godina. Visok je 3323 m, promjer kratera mu je oko 32 km, a prostire se na površini od 1570 km². Koliko je ova planina monumentalna govori podatak da je za vedrih dana vidljiva i s udaljenosti od 250 km.
Etnu se može posjetiti na nekoliko načina, pri čemu se turisti uglavnom odlučuju za na neku od organiziranih tura iz Catanije ili Taormine. Oni hrabriji do planine dolaze u vlastitom aranžmanu te uz obveznog vodiča planinare njenim obroncima. Tu je i žičara u mjestu Refugio Sapienza udaljenom oko sat vremena od Catanije, te veliki džipovi kojima se može doći do prvih kratera. Sve te ture zahtijevaju vrijeme, barem dan ili dva, a ja imam svega nekoliko sati te se odlučujem za manje zahtjevan, brz i meni posebno zanimljiv način obilaska Etne – vlakom.
Circumetnea je uskotračna željeznička pruga sagrađena krajem 19. stoljeća i dužine oko 110 km koja započinje u Cataniji, a završava u Ripostu. Kako joj i samo ime kaže to je pruga koja okružuje vulkan. Prolazi kroz živopisne i ruralne krajolike, a vrh vulkana vidljiv je gotovo u svakom trenutku. Tu su nasadi agruma, maslina i kaktusa, doline i potoci, tokovi ohlađene lave, sela i mali gradovi – sve krajnosti i ljepote koje Etna pruža.
Nekad je Circumetnea počinjala na samoj obali mora, točnije na postaji Catania Porto, no početni dio pruge pretvoren je u gradski metro tako da je danas njena polazna stanica Catania Borgo, smještena na kraju ulice Via Etnea. Kako sam jutro htio iskoristiti za još kratak razgled grada nisam se koristio metroom već sam do postaje Borgo iz centra Catanie došao pješice. Na željezničku postaju stižem dvadesetak minuta prije polaska vlaka u 9.32 i imam taman dovoljno vremena za kupovinu željezničke karte i mali razgled. Od svih načina putovanja najviše volim željeznicu, a uskotračne željeznice danas se ne sreću često te su mi već sami minijaturni vlakovi i pruga iznimno zanimljivi.
Jako me iznenadila ljubaznost čitavog osoblja željeznice, od djelatnika koji prodaju karte do konduktera. Rado odgovaraju na sva pitanja putnika, a i nevjerojatno dobro se služe engleskim jezikom. U vlaku je društvo prilično šaroliko. Ima tu nekoliko lokalnih obitelji s djecom koji idu u posjete rođacima, nekoliko radnika koji idu na posao, par živopisnih bakica, ali i značajan broj turista. U vlaku je bilo i dosta ljubitelja fotografije koji su zaposjeli najbolja mjesta uz prozor. Sam vlak nije najmoderniji, no izuzetno je čist i dobro održavan.
Prvi kilometri pruge prolaze kroz predgrađe Catanije i nisu toliko zanimljivi, no nakon postaje Belpasso prizori su sve živopisniji. Tu su prvi nasadi agruma i maslina, jako puno kaktusa a tu i tamo se vidi pokoja nakupina davno ohlađene lave i u prvih 30 minuta krajolik se gotovo ne mijenja.
Prva dva grada kroz koja vlak prolazi su Paterno i Adrano. U oba grada nalaze se dobro očuvani normanski dvorci, no vozni red ne dozvoljava zaustavljanje iako su oba dvorca na oko pola sata šetnje od željezničkih postaja.
Nakon Adrana vizura se dramatično mijenja. Zelenilo zamjenjuju stabla pistacija, a nakon što prođemo grad Bronte uspon je sve strmiji i sve je češći zastrašujući krajolik opustošen tokovima lave. Na mjestima izgleda kao da se vozimo po površini mjeseca. Naprosto je nevjerojatan taj kontrast bogatstva i plodnosti kojima je putovanje započelo te mrtvila i pustoši nastalim nakon prolaska lave koji sada dominiraju horizontom.
Gledao sam dosta dokumentaraca o vulkanima, djelovali su zastrašujuće, ali ta televizijska distanciranost ipak umanjuje dojam i nisam bio spreman na ove prizore. Ta pustoš koju iza sebe ostavljaju potoci lave naprosto je zastrašujuća i uklanja svaku trunku sumnje u dominaciju prirode nad čovjekom. Iako bi moć prirode trebala biti aksiom našeg postojanja – nešto u što ne treba sumnjati, ljudi naprosto čeznu za opomenama koje će nas tu i tamo podsjetiti gdje nam je mjesto. Ako nas priroda ponekad i pusti da se malo zaigramo, to je najčešće samo ispit na kojem čovječanstvo kao vječiti student uporno pada. Definitivno ne bih volio osobno svjedočiti bijesu prirode kada ona počne vrištati i iz svojih najtamnijih dubina izbacivati dim, pepeo i lavu.
Prva zabilježena erupcija Etne bila je 475. godine prije Krista i od tada je bilo najmanje 250 erupcija, pri čemu ih je oko 90 bilo razornih. Grad Bronte je često puta u povijesti bio žrtvom Etne, no uvijek se iznova obnavljao. Danas Etna gotovo uvijek plamti i njen prepoznatljivi koronet dima stalna je opomena koja se vidi iz većeg dijela Sicilije.
Iz vlaka ne izlazim niti u Bronetu koji je najpoznatiji po festivalu pistacija koji počinje početkom listopada. No kad bi i imao vremena za kraći razgled, nisam siguran koliko me ti prizori pustoši i mrtvila koji vladaju okolicom grada uopće privlače.
Najednom se u vagonu čuju uzdasi i svi se pogledi usmjeravaju na desnu stranu gdje se ukazuje Etnina zastrašujuća dimna kruna. Turisti naoružani fotoaparatima i mobitelima bore se za mjesta uz prozore i kao da se natječu tko će uhvatiti bolji motiv.
Nakon oko 90 minuta vožnje priroda završava svoju lekciju i vulkansku pustoš polako zamjenjuju više zemaljski krajolici. Međutim, krater ne nestaje iz horizonta, dapače postaje sve bliži i bliži, a u vagonu kao da je ovladalo neko kolektivno strahopoštovanje. Mobiteli se spremaju i svi se prepuštaju svojim mislima, sve dok vlak malo iza 11.30 ne stane na postaji Randazzo gdje završava prva etapa vožnje.
Randazzo je grad najbliži vrhu Etne, na 765 m nadmorske visine. Moglo bi se reći da je time i najugroženiji grad, no Etna nagrađuje njegovu vjernost i niti jedna erupcija u povijesti nije mu naštetila. Često se naziva crni grad budući se kod izgradnje većine zgrada koristio crni vulkanski kamen.
Povijest grada, prema arheološkim nalazištima seže još u 6. stoljeće prije Krista, no svoju važnost dobiva tijekom bizantske i arapske dominacije krajem prvog tisućljeća kada se počinje značajnije razvijati. Geografski stratešku poziciju grada uočili su Normani i koriste ga kao uporište za borbu protiv Arapa početkom drugog tisućljeća. Za grad je posebno značajno 14. stoljeće kada je Frederik II Aragonski Randazzo izabrao za svoju ljetnu rezidenciju.
Strateška pozicija grada došla je do izražaja i u 2. svjetskom ratu kada je ovdje bilo smješteno sjedište njemačkog vojnog zapovjedništva. Iako ga je Etna stoljećima pošteđivala, grad je u drugom svjetskom ratu bio česta meta bombardiranja i tada je praktički bio razoren. Kroz godine se obnovio, a na mjestima je još uvijek prisutan njegov srednjovjekovni ugođaj.
Direktnog vlaka koji vozi čitavom prugom bez pauze u voznom redu nema, već je potrebno presjesti u Randazzu. Ne znam je li to namjerno ili slučajno, ali vozni red dopušta četrdesetak minuta pauze – dovoljno za kratko upoznavanje grada u koje krećem kroz Via Vittorio Veneto. Kratko se zaustavljam na novouređenom trgu Piazza Loreto gdje se nalazi zanimljiva skulptura podignuta u čast poginulim vojnicima svih ratova. Na trgu se nalazi i crkva Navještenja, izvorno nastala u normansko doba i temeljito obnovljena u 19. stoljeću. U ovoj je crkvi bilo sjedište isusovačke bratovštine osnovane 1686. godine.
Sa trga Loreto nastavljam jednom od glavnih gradskih Via Umberto i dolazim do glavne gradske crkve – bazilike Santa Maria Assunta, na koju se koncentrira većina turističkih posjeta gradu. Gradnja ove crkve započela je 1214. godine, a ozbiljni i mračni gotički stil u 16. je stoljeću omekšan renesansnim linijama. Izvana je u potpunosti izrađena od crnog lava kamena, a pročelje je oživljeno ružičastim prozorima, lukovima i skulpturama od bijelog pješčenjaka. Južni portal isklesan je s apsidama, bareljefima i bitnicama, a na vrhu se vidi mramorni grb grada, dok je u gornjoj luneti smješten je mramorni kip Madone. Zaštitni znak crkve je visok i bogato dekoriran dvobojni zvonik.
Prema legendi ova je crkva sagrađena na mjestu špilje u kojoj je više od stotinu godina gorio plamen ispred slike Madone del Pileri. Činjenica da grad nikad nije ozbiljnije stradao od erupcije Etne često se pripisuje njenoj zaštiti. Unutrašnjost bazilike obiluje vrijednim primjercima lokalne sakralne umjetnosti.
Kolorit grada je jedinstven, crn, mračan, ali istovremeno dekorativan i otmjen te ga stvarno vrijedi posjetiti i na puno više od ovih pola sata koje sam mu ja posvetio. Žao mi je da nisam otišao stotinjak metara niz ulicu Via Duca degli Abruzzi kako bi posjetio i impresivnu crkvu San Nicolo. Crkva San Nicolo najveća je crkva u gradu, no bila je značajno oštećena bombardiranjem u drugom svjetskom ratu. Još uvijek se može vidjeti njen izvorni normansko-gotički stil gradnje iz 13. stoljeća, a i čest je motiv turističkih fotografija Randazza. U blizini crkve nalazi se Via degli Archi – uska fotogenična ulica nad kojom se uzvisuju četiri monumentalna luka. U blizini Via degli Archi je glavni gradski trg Piazza del Municipio s gradskom vijećnicom smještenom u nekadašnjem franjevačkom samostanu. Na Via Duca degli Abruzzi nastavlja se Via Umberto na čijem je kraju smještena crkva San Martino – gotovo identične vanjštine i starosti kao i crkva San Nicolo.
Upravo ove tri crkve definiraju i tri glavna dijela grada. Santa Maria središte je najstarije latinske četvrti, San Nicolo grčke, a San Martino langobardske. Početkom tisućljeća ove su četvrti bile jasno razdvojene, i u svakoj od njih se njegovao vlastiti jezik. No granice se vremenom brišu i nastaje povijesni centar grada kakav vidimo i danas. Latinska četvrt zanimljiva je zbog niza plemićkih palača, grčka zbog ostataka renesansne arhitekture, a lombardska zbog karakterističnih uskih ulica. Simbol ujedinjenja gradskih četvrti je stari kip diva smješten ispred crkve San Nicolo.
U gradu djeluju i tri muzeja. U staroj normanskoj palači, na trgu ispred crkve San Martino smješteni su arheološki i etnološki muzej. U ulici Via Umberto između crkava Santa Maria i San Nicolo smješten je muzej prirodnih znanosti, posebno poznat po svojoj ornitološkoj zbirci. U gradu postoje i još dva mala specijalizirana muzeja – muzej srednjovjekovnih glazbala i muzej lutaka. Definitivno dovoljno materijala za malo detaljniji razgled grada.
Siromašan vozni red ne dopušta kašnjenje te razgled brzo završavam i istim se putem vraćam do željezničke stanice. Međutim, ipak si uzimam nekoliko minuta kako bi uživao u direktnom pogledu na moćan krater Etne koji izaziva strahopoštovanje prema tom moćnom vulkanu te osjećaj divljenja prema hrabrosti lokalnog stanovništva koje stoljećima živi u stalnoj strepnji od smrtonosnih nanosa užarene lave.
Po povratku na željezničku stanicu još nekoliko minuta čekam vlak i oko 12.10 krećem prema obalnom gradiću Riposto. Pruga se od Randazza do Riposta spušta kroz zelena polja i doline sjevernih obronaka Etne. Iako je nesumnjivo zanimljiva, sušta je suprotnost dramatičnim prizorima s prve etape puta između Brontea i Randazza. Tek na ponekim mjestima može se vidjeti pustoš uzrokovana potocima lave, najizraženije između postaja Rovittello i Linguaglossa. Grad Linguaglosa nastao je u 16. stoljeću na nanosu lave što mu daje svojevrsnu dramatičnost i da imam više vremena zasigurno bi njime prošetao. Od željezničke stanice svega je desetak minuta šetnje do glavnog gradskog trga Piazza Matrice na kojem se nalazi i barokna crkva Santa Maria delle Grazie. Od Linguaglosse do Riposta krajolici su mirni te obiluju zelenilom i plodnim nasadima.
U prvi mah sam namjeravao otići u centar Riposta, prošetati obalom Jonskoga mora te razgledati bogato uređenu baroknu baziliku Sv. Petra, što bi bilo oko pola sata šetnje od zadnje stanice željeznice Circumetnea. Igrom slučaja u tom mi je momentu stigla poruka prijatelja koji je bio u obližnjoj Taormini i toplo mi je preporučio, tako da odustajem od prvotne namjere te oko 13.30 izlazim na postaji u gradu Girare gdje se nalazi najbliža postaja državne željeznice koja vozi do Taormine – moje posljednje destinaciju ovog posjeta Siciliji. Oko desetak minuta šetnje od postaje Girare nalazi se monumentalna neoklasicistička katedrala Sv. Izidora, no ovaj puta za nju nije bilo vremena.
Ovih nekoliko sati na mene je ostavilo iznimno snažan dojam. Ne mogu reći što me više fascinira – pustoš koju ostavlja lava, hrabrost stanovnika koji žive na obroncima Etne u stalnom strahu od nove erupcije ili pak plodnost vulkanskog tla koje nastane nakon što se erupcija smiri. Suputnici u vlaku rekli su mi da su prizori u okolici kratera još dramatičniji, a trenutak erupcije kojem su neki svjedočili opisali istim riječima kao Denon – događaj koji se s ničime ne može usporediti. Siciliji se definitivno mislim vratiti, pa tako i Etni. Malo više vremena ostavio bih za crni Randazzo, a možda steknem hrabrosti i odlučim se na planinarenje do prvih kratera.