Što se dobije ako nadrealno lijepoj Audrey Hepburn dodamo jednu kuglicu sladoleda, malo romanse, puno glamura, moć filma i Piazzu di Spagna? Lokaciju koja će privlačiti milijune turista iz čitavog svijeta.
Nevjerojatan je osjećaj hodati ulicama u kojima se još uvijek može osjetiti energija koju su crpili Bernini i Borromini rušeći načela jednostavnosti i simetričnosti renesanse. Ulicama u kojima je nastajala neka nova, razigrana umjetnost u kojoj je vrlo teško povući jasnu granicu između skulpture i arhitekture. Estetika te nove umjetnosti ne može se identificirati savršenstvom pravilnog bijelog bisera kao što je to bio slučaj kod umjetnosti renesanse, ali se itekako može identificirati s onim malo manje savršenim biserom, nepredvidivih i nepravilnih oblika – biserom koji se kao i ta nova umjetnost naziva barok.
No Rim nije samo grad renesanse i baroka. Rim je grad vjere, grad povijesti, grad hrane, grad fontana, grad muzeja … Jednostavno rečeno – Rim je grad s tisuću lica. U gradu koji se smatra kolijevkom zapadne civilizacije lica povijesti i umjetnosti su sveprisutna, ali bi se u ovoj etapi šetnje orijentirao i na neka druga lica Rima, prije svega na Rim mode i glamura.
Rim je već stoljećima upisan na turističku kartu svijeta i sve su četvrti Rima nalazile svoje poklonike, no globalizacijom i dolaskom novih medija Rim se otvara širokim masama. Rimski trgovi više nisu dostupni samo aristokraciji i umjetničkom miljeu već ih s čežnjom počinje gledati i običan čovjek. Tako su kuglica hvaljenog talijanskog sladoleda, svevremenska ljepota Audrey Hepburn i filmska kamera pretvorili jedan rimski trg u globalni fenomen. Nakon premijere Praznika u Rimu 1953. godine rijetko se koja žena nije mogla zamisliti u ulozi princeze Ann dok sa sladoledom u Ruci silazi niz stepenice na Piazzi di Spagna. Nažalost, rekreiranje te scene pedesetih godina prošlog stoljeća ipak si je mogla priuštiti samo elita.
Elitni turizam je zahtjevan. Gostima koji u životu imaju sve potrebno je pružiti stil života na koji su navikli i još malo više od toga. Ti gosti vole glamur, zabavu, modu – i to onu ekskluzivnu, običnim smrtnicima u potpunosti nedostupnu. Trgovci Rima to su brzo prepoznali i Piazza di Spagna počela se puniti trgovinama nakita i luksuzne odjeće. No trg nije toliko velik da bi mogao primiti sve one koji su željeli uzeti dio kolača i priča se počela prelijevati u susjednu ulicu Via dei Condotti. Ta je ulica danas mjesto koje okuplja vrh modne pozornice. Armani, Prada, Gucci, Chanel, Louis Vuitton, Dior, Cartier, … gotovo da ne postoji luksuzni modni brand koji se ne nalazi u Via dei Condotti. Tako je Rim ušao među svjetske prijestolnice mode.
U zadnjih dvadesetak godina, uvođenjem jeftinih avionskih letova i razvojem hostela putovanja su postala sastavni dio globalne kulture i svakodnevice običnog čovjeka. U Rim više ne dolaze samo umjetnici, bogataši i europski bonvivani, već pripadnici svih nacija i slojeva društva. Nekima je dovoljno samo prošetati Rimom, neki će obići svaki njegov kutak, neki slijede utabane turističke staze, a neki svoje specifične itinerere. No, svi će posjetiti Piazzu di Spagna, makar samo radi epohalne objave na društvenim mrežama.
Ipak, svesti Piazzu di Spagna samo na fotografski studio skoro da bi bio zločin. Trg je nastao prije pet stoljeća, a pet stoljeća povijesti garantira jako puno priča, pokojeg osebujnog stanovnika i značajan broj artefakata. Primjerice, zanimljivo je saznati na koji je to način trg povezan sa Španjolskom ili istražiti zašto je trg posebno zanimljiv pjesnicima iz svih krajeva svijeta.
Čini mi se da sam uvodu posvetio sasvim dovoljno prostora i da mogu krenuti. Nakon šalice (osrednjeg) rimskog kapučina i kraćeg odmora na Piazzi Barberini nastavljam ulicom Via del Tritone, spuštajući se niz padinu Kvirinala. Via del Tritone nastala je krajem 19. stoljeća kao važna spojnica gradskih četvrti Trevi i Colonna, a ime je dobila po Berninijevu tritonu sa fontane na Piazzi Barberini. Kako se radi o prometnoj ulici novijeg datuma, prepuna je različitih poslovnih zgrada, ali bez nekih značajnih atrakcija.
Na drugom raskrižju skrećem desno u ulicu Via dei Due Macelli, a to je otprilike i neka lokacija na kojoj završava Kvirinal i počinju tzv. Marsove poljane (Campus Martius), odnosno dio starog Rima koji ne leži na brežuljcima. Tu su se u antičko doba održavale vojne vježbe, a u prvom stoljeću prije Krista započela je značajna urbanizacija ovog područja.
U suprotnom smjeru od Via dei Due Macelli počinje Via del Traforo – ulica u kojoj se nalazi ulaz u tunel (traforo) ispod Kvirinala. Tunel je sagrađen 1902. godine, dugačak je 350 metara i za to vrijeme se radi o značajnom inženjerskom dostignuću. Iskapanjem tunela otkriveni su brojni arheološki artefakti, a nazvan je prema talijanskom kralju Umbertu I., ubijenom u atentatu 1900. godine. Ne mogu reći da me pretjerano fasciniraju tuneli, no portal ovog tunela ima neku posebnu estetiku.
Uvijek mi je zanimljivo saznati etimologiju naziva neke ulice kroz koju prolazim, ali u slučaju ulice Via dei Due Macelli bilo je bolje ostati u neznanju. Naime, talijanska riječ macelli doslovno se prevodi kao klaonica ili mesnica. Ispada da je ulica nekad bila poznata po prodaju svježeg mesa, a ime je dobila po dvjema klaonicama koje su se tu nalazile. Na sreću, novija povijest ulice ipak nema tako morbidan karakter.
Na početku ulice prolazim uz Palazzo Chauvet gdje je krajem 19. stoljeća počela djelovati redakcija časopisa Cronaca Bizantina. Časopis je bio aktivan svega nekoliko godina, ali je imao značajan utjecaj na društvo i privlačio je najveće intelektualce toga doba. Palazzo Chauvet nosi ime Costanza Chauveta, rimskog novinara s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće. Chauvet je djelovao kroz svoje vlastite novine Il Popolo Romano, čija je redakcija također bila smještena u ovoj palači. Vrlo je rano uočio i ukrotio moć medija, stvorivši tako sebi enormnu korist, a političkoj vrhuški dao je kvalitetan alat za oblikovanje javnog mijenja, ipak samo ograničena roka trajanja – 1922. godine Il Popolo Romano prestaje izlaziti.
Palača Chauvet zanimljiva je i sa stanovišta povijesti arhitekture, kao jedna od prvih zgrada temeljena na racionalizmu kao arhitektonskom stilu. Prisjetimo se da je osnovna premisa racionalizma funkcionalnost, odnosno estetska komponenta racionalizma uvijek u pozadini ima i neku praktičnu funkciju. Racionalizam se često prepoznaje po strogim pravokutnim formama i promišljenom dizajnu.
Na prvom raskrižju s lijeve strane u ulici Via di Capo le Case vide se kupola i zvonik bazilike Sant’Andrea delle Fratte. Sagrađena je u 12. stoljeću na mjestu koje je tada bilo sami rub grada po čemu je i dobila ime (fratte bi u prijevodu bi bile nekultivirane šume, odnosno šikare). Pročelje iz 19. stoljeća je neoklasicističko i meni daje prilično neugledan dojam koji itekako može zavarati. Naime, čim se uđe u crkvu biti će jasno da se radi o bogatoj baroknoj unutrašnjosti vrijednoj razgleda. Umjetnička bitka Borrominija i Berninija prisutna je i ovdje – Borromini je vodio njenu baroknu obnovu, a najpoznatije skulpture u crkvi stvorio je Bernini. Radi se o dvije monumentalne skulpture anđela koje su prvotno bile namijenjene dekoriranju mosta, no papa Clement IX. smatrao ih je prevrijednima za tu namjenu i smjestio ih je u baziliku.
Iako se na prvu može previdjeti, svakako treba obratiti pažnju na Borrominijev zvonik koji sa svojim anđeoskim karijatidama i drugim dekorativnim elementima na najbolji način ilustrira koliko je tanka granica između barokne arhitekture i skulpture.
Bazilika Sant’Andrea delle Fratte u 19. stoljeću bila je mjesto marijanskog ukazanja zbog čega se naziva i svetištem Madone del Miracolo. Bazilika ima status titularne crkve, a njom upravljaju pripadnici reda Sv. Franje Paolskog – Najmanja braća ili Minimi, poznati po neprestanom postu i stalnim odricanjima.
Vraćam se u Via dei Due Macelli i nakon nekih dvjestotinjak metara dolazim do zgrade kazališta Salone Margherita. Otvoreno je 1887. godine, a nazvano prema napuljskom kazalištu koje je po uzoru na pariški Moulin Rouge počelo djelovati nekoliko godina ranije i postalo poznato diljem Europe. Bilo je logično očekivati da će takva reputacija biti vjetar u leđa i rimskoj verziji, a nije mogla škoditi ni činjenica da se tadašnja talijanska kraljica zvala Margherita. Upravo se to dogodilo i Salone Margherita postaje najluksuznije kazalište u gradu. Smatra se da je ovo kazalište umjetnički oblikovalo rimski belle époque, a svoj je zvjezdani status održalo sve do pedesetih godina prošlog stoljeća. U današnje vrijeme vlasnici iznajmljuju prostor, ali Salone Margherita više nema svoj vlastiti umjetnički program.
Ako si želimo uljepšati dan jednim dobrim sarkazmom dovoljno je pogledati na drugu stranu ulice. S jedne strane ulice je kazalište koje je svoju slavu steklo liberalnim pogledom na zabavu, na kabaretima, glazbenim predstavama, tulumima i sličnim aktivnostima koje su nespojive s moralnim načelima Katoličke Crkve. S druge strane ulice nalazi se palača u ekstrateritorijalnom vlasništvu Vatikana u kojoj se nalazi sjedište Svete kongregacija za širenje vjere (lat. Sacra congregatio de propaganda fide). Na veliku sreću i jednih i drugih glavni ulaz u palaču kongregacije ne nalazi se u Via dei Due Macelli. Spomenimo samo da je ova kongregacija danas poznata pod novim nazivom Kongregacija za evangelizaciju naroda (lat. Congregatio pro gentium evangelisatione). Promjena naziva bila je nužna kako bi se izbjegle negativne konotacije koje se u današnje vrijeme vežu uz riječ propaganda u ranijem nazivu.
Sveta kongregacija za širenje vjere jedno je od najmoćnijih tijela unutar Katoličke Crkve, a o njenom utjecaju i važnosti dovoljno govori podatak da se kardinal prefekt ove kongregacije često nazivao crvenim papom. Osnovana je početkom 17. stoljeća, a tada je počela i gradnja ove monumentalne palače u kojoj se nalazi njeno sjedište. Svakako je važno spomenuti da je tadašnji papa Urban VIII. potekao iz ove kongregacije. Imajući na umu njegov izraženi nepotizam i snobovsko ponašanje, može se pretpostaviti da je značajnu pažnju posvetio uređivanju sjedišta organizacije iz koje je potekao. Naravno, radove na palači povjerio je svojem omiljenom arhitektu – Berniniju.
Palača kongregacije (Palazzo di Propaganda Fide) završena je sredinom 17. stoljeća, međutim nije ju završio Bernini. Naime, nakon smrti pape Urbana VIII. novi papa Inocent X. želio se u potpunosti riješiti ostavštine svog prethodnika te tako završetak palače prepušta Borrominiju, a Berninija skida s projekta. Treba se prisjetiti da je identično poniženje prije dvadeset godina doživio Borromini, kada ga je papa Urban VIII. skinuo s projekta završetka palače Barberini i posao prepustio Berniniju. Koliko je Borromini uživao u ovoj zamjeni uloga dovoljno govori anegdota da je na fasadi palače kongregacije među dekoracije uklopio magareće uši, i to baš na onoj strani palače koja je bila okrenuta prema susjednoj zgradi u kojoj je živio Bernini. Druga anegdota kaže da mu je Bernini žestoko uzvratio modeliranjem falusa na fasadi svoje kuće.
Borrominijevo pročelje palače kongregacije smatra se jednim od vrhunaca barokne arhitekture, pri čemu se posebno ističu moćni pilastri te igra konveksnih i konkavnih elementima na fasadi. Još jedna anegdota kaže da je Borromini inspiraciju za pročelje tražio u nadi da će se kuća njegova rivala morati srušiti kako bi se dobio prostor za uživanje u spektakularnom pročelju. Nažalost, sve to nije bilo dovoljno za smirivanje košmara u Borrominijevu umu i on ubrzo suicidom završava svoj životni put, ne dočekavši ni završetak izgradnje ove palače.
Via dei Due Macelli na svojem se kraju otvara prema dva trga, s lijeve strane počinje Piazza di Spagna, a na desnoj je nešto manji trg Piazza Mignanelli. Odmah s lijeve strane može se uočiti jedna tipična renesansna palača, relativno jednostavnog, ali lijepo održavanog pročelja i s nešto većim brojem neoklasicističkih dekorativnih elemenata. No jedan je detalj pročelja na ovoj palači bitan, a taj je detalj heraldičke, a ne arhitektonske prirode. Iznad glavnog balkona mogu se vidjeti dva velika grba – s desne strane grb Vatikana, a s lijeve grb Kraljevine Španjolske. Važnost palače dodatno naglašava i španjolska zastava izvješena na balkonu. Ne treba puno razmišljati da bi se zaključilo kako se radi o zgradi veleposlanstva Kraljevine Španjolske, ali ne u Italiji, već u Vatikanu. Ovo veleposlanstvo ima izrazit povijesni značaj budući je počelo djelovati još 1480. godine te se smatra najstarijim veleposlanstvom u svijetu. Palaču je veleposlanstvo počelo koristiti sredinom 17. stoljeća, a kako je prije toga pripadala obitelji Monaldeschi poznata je pod nazivom Palazzo Monaldeschi. Ovo nam govori da su Španjolska i trg ispred palače Monaldeschi povezani skoro pa četiri stoljeća, a ta je veza zapečaćena i u samom nazivu trga – Piazza di Spagna (Španjolski trg).
Prostorom ispred španjolskog veleposlanstva dominira Stup bezgrešnog začeća (Colonna dell ‘Immacolata) podignut 1857. godine kako bi se obilježilo proglašavanje dogme da je Blažena Djevica Marija bezgrešno začeta. Lokacija spomenika nije slučajna, naime upravo su španjolski svećenici stoljećima zagovarali ovu dogmu te im je ovime na neki način odano priznanje. Skulptura koju je projektirao arhitekt Luigi Poletti organizirana je u više dijelova. Na vrhu drevnog rimskog stupa postavljen je brončani kip Giuseppea Obicija. Kip prikazuje Blaženu Djevicu Mariju s krunom od dvanaest zvijezda kako nogom gnječi zmiju – simbol istočnog grijeha. U podnožju stupa nalaze se kipovi četiriju proroka koji su predvidjeli Marijino rođenje, a između njih su postavljena četiri reljefa koji prikazuju događaje iz Marijina života i proglašenje papinske dogme.
Točno nasuprot španjolskog veleposlanstva nalazi se palača na čijem se ulaznom portalu može učiti logotip modnog branda Valentino i to ne bez razloga. Radi se o palači Mignanelli u kojoj Valentino ima sjedište, a po toj palači je i čitav trg dobio ime. Valentino se 2015. godine proširio i na susjednu zgradu, u staru poslovnicu American Expressa gdje je otvorena njihova najveća i najluksuznija prodavaonica. Valentino Garavani, utemeljitelj modne kuće Valentino jako je vezan za palaču Mignanelli i često ju je izdvajao kao izvor inspiracije. Zanimljivo je da se 1986. godine vrlo glasno pobunio protiv otvaranja prvog rimskog McDonaldsa u susjedstvu, tvrdeći da ga miris brze hrane ometa u kreativnom radu, no u toj bici ipak nije izvojevao pobjedu.
Već se ispred palače španjolskog veleposlanstva nazire jedan od zaštitnih znakova trga – Berninijeva Fontana della Barcaccia. Prezime Bernini u kontekstu skulpture i arhitekture obično se povezuje s Gian Lorenzom Berninijem, ali dizajn ove fontane pripada njegovu ocu Pietru. Mlađi Bernini sudjelovao je u završnim radovima na fontani, ali u manjem obimu. Fontana je završena 1629. godine, a naručio ju je Berninijev nevjerniji klijent – papa Urban VIII. Zbog toga se i na jednom dijelu fontane mogu vidjeti pčele – heraldički znakovi Urbana VIII. Motiv čamca kod fontane nije prečesta pojava, a legenda kaže da je ideja potekla od starog čamca kojeg je tridesetak godina prije na trg donijela poplava Tibera. Kako je Bernini trebao riješiti problem niskog pritiska vode, ova fontana nije samo kiparski već i inženjerski poduhvat. Taj je problem riješen postavljanjem fontane ispod razine ceste.
Zasićeni raskošnim kiparskim bravurama po fontanama na većini rimskih trgovima, turisti vrlo često budu zavedeni njenom jednostavnošću i ne uspijevaju uočiti estetsku vrijednost. Tako se često na turističkim forumima ova fontana opisuje kao ružna, s čime se osobno ne bih složio. Svakako treba uzeti u obzir da je fontana u doba svojeg nastanka prije svega trebala biti funkcionalna, a tek onda lijepa. A kad kažemo funkcionalna, mislimo na uzimanje vode za potrebe kućanstva. Jednostavnost oblika barke svakako ispunjava taj cilj.
Fontana je u zadnjih dvadesetak godina nekoliko puta značajnije oštećena huliganskim ispadima pijanih turista. Ti nemili događaji rezultirali su odlukom gradskih vlasti kojom se zabranjuje kupanje u fontanama, ali i sjedenje na rubovima fontana te konzumacija hrane i pića u njihovoj blizini. Kazne za prekršitelje nisu male, a gradska policija izrazito predano kontrolira pridržavanje ove zabrane, u što sam se i sam uvjerio. Već pri pretjeranom približavanju fontani čut će se zviždaljka, a zanemarivanje iste rezultira ekspresnom kaznom, a ponekad i uhićenjem bez pretjerane diskusije. O tome je li ta odluka gradske vlasti uništila dušu Rima dalo bi se diskutirati, ali je činjenica da turisti ponekad imaju stvarno suludo kreativne ideje, vrlo često bez imalo pijeteta prema gradu domaćinu, njegovoj povijesti i utjecaju te povijesti na stil života koji danas imamo.
Na putu između zgrade veleposlanstva i Fontane della Barcaccia na kućnom broju 31 nalazi se muzej posvećen Giorgiu de Chiricu. Giorgio de Chirico talijanski je slikar grčkog podrijetla, poznat po izrazitom utjecaju na umjetnost nadrealizma u cjelini. U ovoj je kući proveo trideset zadnjih godina života, a 1998. godine tu je otvoren muzej posvećen njegovu životu i radu. Muzej je zanimljiv i po tome što osim Chiricova umjetničkog opusa prikazuje i stil stanovanja pedesetih godina prošlog stoljeća.
Piazza di Spagna u 17. stoljeću završavala je upravo negdje oko područja Fontane della Barcaccia i tu je počinjao prostor drugog trga koji se tada zvao Piazza di Francia. Već samo ime tog drugog trga sugerira da se radi o lokaciji koja je na neki način povezana s Francuskom. Veza postoji, no nije toliko egzaktna kao ona između Španjolske i Piazze di Spagna. Priča počinje početkom 16. stoljeća kada francuski kralj Luj XII. naručuje izgradnju crkve Trinità dei Monti kako bi obilježio pobjedu u bitci oko suvereniteta nad Napuljem. Za lokaciju je odabran upravo prostor iznad područja koje je kasnije postalo Piazza di Francia. Crkva je završena 1585. godine, a francuski kraljevi bili su njeni patroni iduća dva stoljeća. Upravo je ta prisutnost „francuske“ crkve sve više počela privlačiti zajednicu Francuza koji naseljavaju okolna područja i ovaj se dio grada sve češće prepoznaje kao svojevrsna francuska četvrt. To objašnjava naziv Piazza di Francia.
Francuski došljaci uglavnom su otvarali krčme, te se krajem 17. stoljeća područje oko Piazze di Francia sve više počelo povezivati s aktivnostima koje nisu baš u suglasju s propisanim normama ponašanja države kojom upravlja poglavar Katoličke Crkve. Nije poznato jesu li se različiti pape angažirali oko preodgoja Francuza što se njima nije jako dopadalo ili se zbog narušenih diplomatskih odnosa Francuzi više nisu osjećali toliko dobrodošli u Rimu, ali je poznato da Francuza pri kraju 18. stoljeća na području Piazze di Francia gotovo da više nije ni bilo. Tako se nitko nije puno osvrtao kada su Španjolci „asimilirali“ Piazzu di Franca te od 19. stoljeća prostor koji su dijelili Piazza di Francia i Piazza di Spagna ostaje poznat samo kao Piazza di Spagna.
Kako je crkva Sv. Trojstva (Chiesa della Santissima Trinità dei Monti) odigrala značajnu ulogu u formiranju ovog dijela grada svakako joj treba posvetiti malo prostora. Naručio ju je francuski kralj koji je preferirao estetiku gotike te je ovo jedna od rijetkih srednjovjekovnih crkava u Rimu kod koje renesansa i barok nisu dominantni stilovi. Od umjetničkih djela u unutrašnjosti crkve Sv. Trojstva posebno se ističe serija fresaka Danielea da Volterre, Michelangelova učenika.
Mnogi će reći da je Francuska u temeljima ove crkve i pritom neće misliti na nikakvo preneseno značenje. Naime, na izričitu želju kralja Luja XII. sagrađena je kamenjem iz francuskog grada Narbone, a sat na jednom od zvonika prikazuje vrijeme u Parizu. U kontekstu toga bitno je reći da je crkva Sv. Trojstva titularna crkva i to francuskih kardinala. Ipak postoji jedno razdoblje u povijesti u kojem je crkve i Francuske bio daleko od idiličnog. Nakon što su 1798. godine francuski revolucionari okupirali Rim, crkvu su pretvorili u izložbeni prostor, a pripadni samostan u umjetničku koloniju. Nakon povratka Rima pod papinsku vlast, umjetnici su deložirani, a crkvi i samostanu vraća se stara namjena.
Svakako treba spomenuti i obelisk postavljen ispred crkve 1789. godine čime je dodatno naglašena simetrija zvonika. Radi se o obelisku od crvenog granita koji nije donesen iz Egipta, već je isklesan u Rimu. Bio je podignut u starim Salustovim vrtovima u sjeveroistočnom dijelu Rima, odakle je prenesen na ovu lokaciju. Zbog svoje originalne lokacije često se naziva Salutskm obeliskom (Obelisco Sallustiano).
Konačno dolazimo do zvjezdane atrakcije trga – Španjolskih stuba ili Stepenica do crkve Sv. Trojstva (La Scalinata di Trinità dei Monti), što je njihov službeni status. Već početkom 19. stoljeća stepenice su prepoznali umjetnici svih profila i na njima se rado okupljaju. Globalnu slavu su dobile kada su na njima princeza Ann (Audrey Hepburn) i novinar Joe Bradley (Gregory Peck) započeli svoju popodnevnu romansu u već spomenutom filmskom klasiku Praznik u Rimu. Nakon ovog filma Španjolske stube počele su se ubrajati među najromantičnija mjesta svijeta. Pojavile su se ove stepenice u još nekoliko značajnih filmskih ostvarenja, primjerice u filmu Talentirani gospodin Ripley iz 1999. ili pak filmu Jedi, moli, voli iz 2010. Spomenimo da i pjesma Boba Dylana, When I Paint My Masterpiece govori o Španjolskim stubama. Novu popularnost stekle su razvitkom društvenih mreža, posebice Instagrama. Tako se story sa Španjolskih stuba vinuo u vodeće suvenire Rima, po mogućnosti s nekim filmskim detaljem kao što je kuglica sladoleda u kojem je uživala princeza Ann spuštajući se niz stepenice. Stepenice su posebno fotogenične od sredine travnja do sredine svibnja kada se ukrašavaju ružičastim azilejama.
Potreba za stepenicama koje spajaju crkvu sv. Trojstva i tadašnju Piazzu di Francia nastala je vrlo brzo nakon izgradnje same crkve. Naime crkvu i trg spajala je samo jedna nepraktična i izrazito strma zemljana cesta, a veliki broj stanovnika trga gravitirao je crkvi. Njihova se izgradanja često spominjala i u kontekstu obilježavanja mirnih razdoblja u turbulentnim odnosima Francuske i Španjolske, u smislu da bi spajanje španjolskog veleposlanstva u podnožju s francuskom crkvom na vrhu stepenica simboliziralo njihovu povezanost. Na kraju je njihovu izgradnju financirao samostan uz crkvu sv. Trojstva, većim dijelom iz ostavštine jednog francuskog diplomata. Motivi redovnika bili su čisto praktični i orijentirani na povezivanje samostana sa cestama u podnožju koje vode do Tibera i Vatikana.
Kako se radilo o francuskom financiranju izgradnje na prostoru Rima projekt su kontrolirali papa Aleksandar VII. i francuski kralj Luj XIV., a oni se nikako nisu uspijevali dogovoriti oko dizajna. Navodno je kamen smutnje bio bizaran zahtjev francuskog kralja koji je zahtijevao da se na sredinu stepenica postavi njegov zlatni kip. No prisjetimo li se raskoši Versaillesa, potpuno je jasno da taj zahtjev Luju XIV. nije djelovao niti poseban, niti problematičan. Smrću Luja XIV. 1715. godine problem zlatnog kipa nestaje, no Francuska tada upada u malu krizu vlasti i trebalo je pričekati nekoliko godina kako bi izgradnja stepenica ponovno postala aktualna. Konačno su izgrađene 1726. godine i to prema projektu do tada gotovo anonimnog rimskog arhitekta Francesca de Sanctisa. U srži de Sanctisova arhitektonskog koncepta bilo je do tada još nepoznato igranje sa konvencijama terasastih vrtnih stepenica. Dobro je istaknuti da se Španjolske stube sastoje od oko 135 stepenica o čemu trebaju voditi ljudi lošije tjelesne kondicije.
Zanimljivo je spomenuti da je de Sanctisov projekt pobijedio na javnom natječaju, što je za Rim toga vremena bila česta praksa. Natječaju su na umjetnike djelovali motivirajuće, a često bi iznjedrili i ponekog anonimnog genija, što je ovdje bio slučaj. No za samog de Sanctisa ovo je s jedne strane projekt koji mu je osigurao vječnu slavu, ali s druge strane i projekt koji ga je uništio. Naime, 1728. dio stepenica se urušio, uglavnom zbog greške zidara, ali je sva krivica pala na de Sanctisa. Optužen je za nemar i morao je osigurati popravak. Međutim puno mu je gora stvar bio negativni publicitet koji mu je doslovno uništio karijeru, a svega tri godine nakon tog skandala umire sa samo 52 godine.
Važno je istaknuti da zabrane koje vrijede za fontanu u podnožju vrijede i za stepenice, pa osim zabrane konzumacije jela i pića, od 2019. nije dozvoljeno ni sjedenje na stepenicama što je bila omiljena turistička aktivnost. Drugim riječima, klasični fotografski motivi zagrljenih parova koji se odmaraju na stepenicama ili pak spuštanje stepenicama sa sladoledom u ruci prelaze u sferu zabranjenog grožđa. S druge strane, ako se prisjetim svojeg prvog posjeta Rimu pred desetak godina, dan nakon novogodišnjeg slavlja i prizora Španjolskih stupa po kojima je bilo gotovo nemoguće hodati koliko su bile ljepljive od enormne količine izlivenog pića i tjelesnih izlučevina, moram reći da ta pravila u potpunosti podržavam. No bilo je tu i ekstremnijih problema. Primjerice, poznata su dva slučaja kada su se pripiti vozači provezli stepenicama u svojim automobilima i time ih značajno oštetili.
Pogledamo li prema stepenicama možemo uočiti da ih okružuju dvije gotovo identične zgrade. Zgrade nisu nešto posebno arhitektonski zanimljive, no obje su odigrale određenu ulogu u društvenom životu Rima i obje su povezane s britanskom kulturom. Tako je u zgradi s desne strane umro poznati engleski pjesnik John Keats i u njoj je danas smješten njegov memorijalni muzej. John Keats bio je jedan od najznačajnijih pjesnika engleskog romantizma. Iako je živio svega 26 godina opus mu je relativno opsežan, a njegova je lirika snažno utjecala na brojne, pa čak i suvremene engleske pjesnike. Umro je od tuberkuloze 23. veljače 1821. u ovoj kući u kojoj je proveo zadnju godinu života. Mnogi pjesnici 19. stoljeća u traženju inspiracije posjećivali su obitelj koja je kasnije tu živjela. To je potaklo skupinu pjesnika na osnivanje memorijalnog društva s namjerom kupovine nekadašnjeg Keatsovog stana i uređivanja muzeja. Uspjeli su skupiti sredstva i 1906. kupiti kuću te u njoj tri godine kasnije otvoriti muzej.
Uz Keatsa vodeća je pjesnička figura engleskog romantizma bio i Percy Bysshe Shelley koji se utopio na talijanskoj obali, svega jednu godinu nakon smrti Johna Keatsa. Duboko potresen Keatsovom smrću Shelley je napisao elegiju Adonais, a prema nekim teorijama Keatsov odlazak značajno je utjecao i na Shelleyevu preranu smrt. Zbog te njihove povezanosti muzej je posvećen liku i djelu obaju pjesnika, a na neki način to je i muzej engleske književnosti romantizma na koju je Italija imala velik utjecaj. Muzej obiluje artefaktima iz života pjesnika, premda od rimskog razdoblja Johna Keatsa nije ostalo praktički ništa. Naime, kako je umro od tuberkuloze sve iz njegova stana se prema tadašnjim zakonima o zaštiti zdravlja moralo spaliti.
Ispričajmo sada priču i o zgradi s lijeve strane stepenica. 1893. godine u Rim su došle dvije mlade poduzetne Engleskinje i uočile da Rim nema osnovni element engleske kulture – čajanu. U tome su prepoznale poslovnu priliku, uložile svu svoju ušteđevinu te u Via dei Due Macelli otvorile prvu rimsku čajanu i nazvale je The Babingtons, prema prezimenu jedne od njih. Kako je Rim bio nezaobilazna destinacija Grand Toura, obveznog putovanja Europom mlade engleske aristokracije koja je žudjela za dobrom šalicom čaja – lokal je počeo poslovati izvan svih očekivanja. Godinu danas kasnije sele se u novi prostor pokraj Španjolskih stuba u kojem se čajana i danas nalazi. Pedesetih godina prošlog stoljeća Babingtons su prepoznale brojne filmske zvijezde što ga je vinulo među vodeće rimske lokale. Važno je istaknuti da je Babingtons i danas obiteljski posao potomaka njegovih osnivačica.
Specifičnost Babingtonsa je iznimna kvaliteta hrane i usluge te vjernost tradicionalnim engleskim receptima u njihovom izvornom obliku. Nažalost, sve se to reflektira na cijene koje zaista odgovaraju novčanicima engleske aristokracije. U prva dva posjeta Rimu nisam imao ni izbliza dovoljan budžet za Babingtons, u trećem posjetu nisu imali slobodnih mjesta, a u četvrtom se njihovo radno vrijeme nije moglo uklopiti u moj itinerer. Iskreno se nadam se da ću pri sljedećem posjetu Rimu konačno uspjeti doručkovati u Babingtonsu – slika njihovih jaja Benedict koja sam vidio kada sam tražio slobodan stol čvrsto mi se urezala u pamćenje.
Već smo rekli da je Piazza di Spagna bila magnet za umjetnike svih profila, a često su se umjetnička druženja odvijala u salonima palača koje okružuju trg. Jedna od poznatijih palača po umjetničkim druženjima bila je Palazzo Pierret koja se nalazi odmah uz Babingtons. Palača je sagrađena u 16. stoljeću, a obitelj Pierret je kupuje u 19. stoljeću i temeljito je obnavlja inspirirana neoklasicizmom. Članovi obitelji Pierret i danas su vlasnici palače, a u njoj su nedavno otvorili ekskluzivni apartmanski hotel dok prizemlje iznajmljuju kao poslovne prostore. Na fasadi je još uvijek vidljiv stari znak Ernesta Pierreta.
Sljedeća je po redu zgrada u kojoj se danas nalazi prodavaonica modnog branda Versace. Zgrada je inicijalno sagrađena u 16. stoljeću, a u 19. se stoljeću koristila kao hotel pod imenom Hôtel de Londres (Hotel London). Hotel je bio prilično poznat i znao je ugošćavati goste plave krvi, a spomenuo ga je i književnik Alexandre Dumas u svom djelu Grof Monte Cristo. Hotel prestaje s radom 1931. godine, a zgrada počinje mijenjati vlasnike i parcijalno se iznajmljivati.
Kao matematičaru mi je nemoguće ne uočiti da Piazza di Spagna ima oblik gotovo savršena pravokutnog trokuta. Do sada smo opisali najzanimljiviji dio na kojem se nalaze stepenice, a to bi bila duža kateta tog trokuta. Kraća kateta nije nešto posebno zanimljiva, tu se nalazi nekoliko obnovljenih zgrada s različitim prodavaonicama u prizemlju te apartmanima i sobama za iznajmljivanje na višim katovima. Slična je priča i sa hipotenuzom trokuta. Tu se također nalazi niz preuređenih palača, a na nekima od njih su memorijalne ploče koje podsjećaju na bivše stanare, uglavnom rimske umjetnike. Ova strana trga biti će zanimljiva ljubiteljima prêt-à-porter kolekcija najpoznatijih svjetskih brandova. Primjerice, na ovoj strani trga svoje prodavaonice imaju modne kuće Dolce & Gabbana i Chanel. Svakako treba spomenuti da su te trgovine atrakcije same za sebe, neovisno o tome jesmo li ljubitelji mode ili ne. Sve su te modne kuće jako puno uložile u uređenje ovih reprezentativnih prostora i svaki je malo remek djelo suvremenog dizajna interijera.
Do sada smo već spomenuli nekoliko najpoznatijih modnih kuća s trgovinama na Španjolskom trgu što govori o popularnosti ove lokacije u modnom miljeu. No vrhunskih modnih brandova ima podosta i nisu se svi mogli smjestiti na trg. Luksuzne trgovine počele su se stoga prelijevati u okolne ulice u čemu prednjači Via Condotti kojom ću nastaviti šetnju.
Via Condotti se otvara trgovinama Diora i Prade, a samo do prvog raskrižja su tu još Gucci, Bvulgari i Cartier. Slijedi Louis Vuitton te ostala plejada svjetski poznatih modnih brandova. Tolika koncentracija vrhunskog dizajna jamči nevjerojatan vizualni doživljaj u izlozima ulice. Nažalost, čim se približimo izlozima i pogledamo cijene oduševljenje u momentu splasne. Možda to i je razlog zbog kojeg najluksuzniji brandovi uopće ne stavljaju cijene u izloge.
Via Condotti počela se razvijati 1570. godine nakon obnove antičkog akvadukta Aqua Virgo koji vodom napaja najpoznatiju rimsku, ali i svjetsku fontanu – Fontanu di Trevi. Cijevi koje vode vodu do fontane smještene su upravo ispod ove ulice, a po tom cjevovodu (tal. condutture) je i dobila ime. Ulica je okružena palačama koje su uglavnom nastale u doba renesanse ili baroka, a u praktički svakom prizemnom prostoru smještena je neka ekskluzivna trgovina. Sve su fasade na neki način zanimljive, ali već sam prošao uz toliko palača da je došlo do malog zasićenja te arhitektonske specifičnosti gotovo da više i ne primjećujem. Ipak, nekoliko stoljeća povijesti ulice garantira barem poneku anegdotu ili neku spomena vrijednu povijesnu priču.
Odmah pri početku ulice nalazi se mjesto kraj kojeg se svakako treba zaustaviti, a to je kavana Caffe Greco. Radi se o jednoj od najstarijih kavana u Italiji koja je na ovoj istoj lokaciji otvorena 1760. godine. Ime je dobila po nacionalnosti njena prva vlasnika. O samom mjestu dovoljno govore samo neka imena s popisa gostiju: Goethe, Byron, Keats, Andersen, … Očito se radi o mjestu koje stoljećima privlači umjetnike iz čitave Europe. Upravo su ti slavni gosti i zaslužni za današnju popularnost kavane, no danas su njeni gosti uglavnom turisti koji je često, unatoč neospornoj kvaliteti, napuštaju frapirani cijenama usporedivima sa susjednim buticima.
Na palači na kućnom broju 68 izvješena je strana zastava što odmah pokazuje da se radi o veleposlanstvu neke države. Kako nisam prepoznao zastavu išao sam pogledati o kojoj se državi radi i saznao da se radi o Malteškom redu – državi bez teritorija, što je koncept za koji prvi puta čujem. Malteški red ima sve pravne osobnosti države i diplomatske odnose s više od 100 država svijeta, a aktivno je uključen u rad humanitarnih organizacija na globalnoj razini. Ispada da je ova palača, koja se i naziva Palazzo Malta, praktički jedini teritorij Malteškog reda. Prostor palače u skladu s diplomatskim odnosima Malteškog reda i Italije nije pod jurisdikcijom talijanskih zakona.
Nasuprot Palazzo Malta nalazi palača obitelji Núñez-Torlonia u kojoj je početkom 19. stoljeća živjela majka Napoleona Bonapartea. Zanimljiv je i podatak da je ova palača do 2002. godine bila aktivna plemićka palača i u njoj je živjela španjolska princeza Beatriz, udana u obitelj Torlonia što objašnjava naziv palače. Nakon princezine smrti palaču je zadesila sudbina susjednih prostora, tj. prodana je i razdijeljena u niz apartmana za iznajmljivanje. Jasno je da troškovi održavanja jedne gradske palače moraju biti enormni, pa nimalo ne čudi poslovna prenamjena većine palača u ovom dijelu grada.
Na kraju ulice Via Condotti nalazi se i jedna crkva i odmah mi je na pamet pala njena strateška pozicija. Ako se netko od običnih turista malo zaigra i nešto kupi u Via Condotti, jedino mu crkva može pomoći u spasu od bankrota. Naravno, u 18. stoljeću kada je crkva sagrađena Via Condotti bila je jedna sasvim obična ulica i izgradnja crkve nema nikakve veze s grijesima šopingholičara. U ovom dijelu Rima puno je toga povezano sa Španjolskom, pa tako i ova crkva. Radi se o španjolskoj crkvi Sv. Trojstva (Chiesa Santissima Trinità degli Spagnoli) koju su osnovali trinitarci – red posvećen Sv. Trojstvu. Od svojeg je nastanka pod protektoratom španjolske krune, a stilski je tipična barokna crkva eliptične unutrašnjosti sa sedam kapela i izrazito konkavnog pročelja. Za razliku od većine rimskih crkava čiji su arhitekti Talijani, dizajnirao ju je portugalski arhitekt Emanuele Rodriguez dos Santos.
Via dei Condotti završava na trgu Largo Carlo Godoni, nazvanom prema poznatom talijanskom dramatičaru koji je svojevremeno boravio u zgradi pokraj španjolske crkve sv. Trojstva. Ono što odmah upada u oči definitivno je novogodišnja dekoracija trga, odnosno zgrade u kojoj je smještena trgovina modne kuće Fendi. Fendi je zakupio čitavu zgradu i osim trgovine u njoj se nalaze i luksuzni apartmani s njihovim potpisom. Na trgu svakako treba uočiti modernu umjetničku instalaciju Foglie Di Pietra (Lišće kamena), suvremenog likovnog umjetnika Giuseppea Penonea. Instalaciju je financirao Fendi, a sastoji se od dva brončana stabla koja drže isklesanu mramornu gromadu tešku 11 tona. Radi se o slojevitom umjetničkom djelu podložnom raznim interpretacijama, uglavnom povezanima s odnosima prirode, kulture i čovjeka.
Largo Carlo Godoni presijeca jedna od najpopularnijih ulica Rima, kilometar i pol dugačka Via del Corso koja spaja Piazzu Venezia i Piazzu del Popolo. Via del Corso posebice je omiljena u vrijeme večernje šetnje, a kao i Via dei Condotti prepuna je različitih trgovina. Treba istaknuti da su u Via del Corso cijene, a u skladu s njima i brandovi, prilagođeni široj populaciji tako da je ovo omiljena šoping ulica većine rimskih turista. Osim brojnih trgovina u ulici je naravno i veliki broj starih palača, a na karti sam nabrojao barem pet crkava. Jedna od većih crkava u ulici, crkva Sv. Ambroza i Karla (Basilica dei Santi Ambrogio e Carlo al Corso) može se uočiti s Larga Carlo Goldoni. Kupola ove bazilike dobro se vidi s platoa na vrhu Španjolskih stuba i taj se prizor vrlo često fotografira.
S trga Largo Carlo Goldoni nastavljam ulicom Via Tomacelli. Za razliku od sjaja i glamura ulice Via dei Condotti možemo reći da je Via Tomacelli relativno obična. Okružena je novijim zgradama, a poslovnih prostora s nekim spektakularnim izlozima nema. No negdje na pola ulice, točnije na raskrižju s ulicom Largo degli Schiavoni (Slavenskom ulicom), pojavljuje se s moje desne strane jedna kružna građevina. Radi se o mauzoleju prvog rimskog cara Augustusa, nastalom prije više od 2 tisućljeća. Mauzolej je imao turbulentnu povijest, često bez imalo pijeteta prema činjenici da se radi o nečijem posljednjem počivalištu.
Ovdje su se nekoliko stoljeća čuvale urne s pepelom cara Augustusa i njegove uže obitelji, sve dok u 5. stoljeću Rim nisu napali Vizigoti. Mauzolej su djelomično poštedjeli, no nisu mogli odoljeti zlatnim urnama, ili bolje rečeno zlatu od kojeg su urne bile napravljene. Nakon tog događaja, mauzolej je prepušten zubu vremena, djelovanju prirode i destrukciji čovjeka. Nakon nekoliko stoljeća pretvorio se u brežuljak obrastao raslinjem i drvećem koji je u srednjem vijeku pretvoren u utvrdu. U 18. stoljeću se ta utvrda transformirala u arenu za borbe bikova i cirkuske izvedbe, a početkom 20. stoljeća u koncertnu dvoranu. Moram reći da sam ostao osupnut morbidnošću svih tih suvremenih namjena prostora koji je nekad bio grobnica osobe nevjerojatne povijesne važnosti. Nažalost morbidna suvremena povijest ovog mjesta tu ne završava. Dignitet mjestu odlučio je vratiti nitko drugi nego fašistički diktator Mussolini, i to u pokušaju identifikacije svojeg lika i djela s likom i djelom prvog rimskog cara. Vraćanje mauzoleja u prvobitno stanje, dodatna arheološka iskapanja i restauracija još uvijek nisu gotovi, iako su započeli u Mussolinijevo vrijeme.
Na kraju ulice Via Tomacelli nalazi se crkva kojoj svakako treba posvetiti nešto prostora prije svega zbog domoljubnih razloga, a radi se o titularnoj crkvi hrvatskih kardinala – Hrvatskoj crkva Svetog Jerolima. Ovu je lokaciju papa Nikola V. 21. travnja 1453. dodijelio bratovštini Slavena u Rimu koja se zvala Venerabilis societas confallonorum sclavorum Burghi S. Petri. Tu je prije stajala stara crkva sv. Marine iz 15. stoljeća koju je Bratovština temeljito obnovila i posvetila je Sv. Jerolimu. Na okolnom prostoru sagradili su utočište za izbjeglice i bolnicu. Sada je jasno zašto se ulica iza crkve zove Slavenska ulica.
1544. godine bratovština se uzdigla na razinu Kongregacije i papa joj određuje kardinala, a kardinal kongregacije Felice Peretti 1585. godine postaje papa Siksto V. Odmah na početku njegovog pontifikata naručeno je rušenje stare crkve i izgradnju nove, a upravo je to crkva koju danas možemo vidjeti. Nažalost, Siksto V. umire već 1590. godine čime završava izraženija papinska naklonost prema crkvi sv. Jerolima i povezanim organizacijama. No unatoč tome kongregacija je uz povremene promjene naziva i organizacijske strukture opstala do današnjih dana, snažno njegujući hrvatski identitet. Svakako treba reći da je kardinal Peretti, odnosno papa Siksto V. bio hrvatskih korijena.
Crkva sv. Jerolima građena je u kasnorenesansnom stilu s pilastrima i nišama kao glavnim dekorativnim elementima pročelja. Unutrašnjost crkve je jednobrodna i uređena je u stilu baroka. Ističu se freske na lažnoj kupoli te vrijedne sakralne slike u trima kapelama. Od novijih umjetničkih djela često se naglašava poprsje u bronci pape Pija XII. kipara Ivana Meštrovića. Nije loše spomenuti da se za razgled crkve potrebno unaprijed najaviti.
U susjedstvu crkve sv. Jeronima nalazi se i crkva sv. Roka, otprilike iz istog razdoblja i vrlo slične povijesti kao i crkva sv. Jeronima. Po crkvi sv. Roka ime je dobio trg koji razdvaja ove dvije crkve – Largo San Roco. Kada bi crkva sv. Roka bila jedina zanimljivost na tom trgu posvetio bi joj nešto više prostora, no zanimljivija mi je futuristička građevina koja se nalazi ispred nje. Radi se o arheološkom muzeju Ara Pacis (Oltar mira) otvorenom 2006. godine. Glavni izložak muzeja je veliki žrtveni oltar nastao upravo za vrijeme Augustusove vladavine i posvećen je rimskoj božici mira. Oltar nije bio sačuvan u cijelosti, a upravo je Mussolinijeva fascinacija carem Augustusom pomogla da se svi dijelovi objedine te da se rekreira izvorni oltar u blizini mauzoleja. Na prvu uopće nisam povezao modernizam muzeja sa starošću njegova glavnog izloška, tako da će razgled oltara pričekati sljedeći posjet Rimu, ali svakako treba istaknuti samu zgradu koja me iskreno dojmila. Možda se samo radi o prezasićenosti renesansom i barokom, pa mi je futuristička arhitektura ovog muzeja došla kao svojevrsni balans. No ipak, ne dijele svi moje mišljenje. Zgodno je spomenuti da su neki kritičari umjetnosti muzej nazvali teksaškom benzinskom pumpom.
U ovom trenutku došao sam do obale Tibera, a prije nego prijeđem most možda još nekoliko detalja o mjestu na kojem se trenutno nalazim. Ulica s moje lijeve strane zove se Via di Rippeta, nazvana prema istoimenoj srednjevjekovnoj riječnoj luci koja se ovdje nalazila. Prostor luke preuređen u lungotrevere, što je naziv za bulevar uz obalu Tibera i prekrasno je mjesto za šetnju. I jedna opservacija koja mi je tada bila zanimljiva. Na palači na početku ulice Via Rippeta ponovno sam vidio španjolsku zastavu – znači da se opet radi o španjolskom veleposlanstvu, no sada ne u Vatikanu već u Italiji. Zanimljivo, španjolsko veleposlanstvo u Italiji je na 500 m zračne udaljenosti bliže Vatikanu, od vatikanskog španjolskog veleposlanstva. Španjolsko veleposlanstvo u Via Rippeta smjestilo se u krilu monumentalne palače obitelji Borghese, kojom ću se baviti neki drugi puta.
Rijeku Tiber prelazim mostom Cavour koji je sagrađen početkom prošlog stoljeća, a uz ovaj se most veže tradicija skokova u Tiber na prvi dan nove godine. Svakako treba reći nešto i o osobi po kojoj je most dobio ime. Camillo Benso di Cavour bio je jedan od glavnih aktera u procesu ujedinjenja Italije te prvi premijer ujedinjenje Kraljevine Italije. Možemo reći da se radi o jednoj od ključnih osoba u novijoj talijanskoj povijesti, a o tome svjedoči i činjenica da sam u većini gradova Italije u kojima sam bio naletio na ulicu ili trg koji su po njemu nazvani.
Odmah nakon prelaska mosta ulazim u ulicu Via Vittoria Colonna, nazvanoj po popularnoj talijanskoj pjesnikinji i plemkinji iz 16. stoljeća. Kao i u praktički svim ulicama kroz koje sam danas prošao i u ovoj ulici ima nekoliko plemićkih palača, većinom s kraja 19. stoljeća. Danas su te palače uglavnom razdijeljene na niz poslovnih prostora koji se iznajmljuju za različite svrhe, od umjetničkih galerija do veleposlanstava. Od svih tih palača meni je najviše za oko zapela prva, za koju sam kasnije doznao da se zove Palazzo Blumenstihl. Moram bit iskren i reći da me nije privukla arhitektura palače, već lokal u njenom prizemlju pod nazivom Antico Cafè Ruschena. Nešto me privuklo tom imenu i nakon kratkog pretraživanja saznao sam da je tu kavanu sredinom prošlog stoljeća otvorila obitelj Ruschena nazvavši ga Gran Caffè Esperia. Lokal se brzo razvio u jedan od poznatijih rimskih kafića, s brojnim gostima iz javnog života grada. Bio je posebno poznat po svojim slasticama i pekarskim proizvodima, čija se kvaliteta, sudeći po recenzijama i danas zadržala. Nažalost, ili možda nasreću, do hotela mi je ostalo još kojih stotinu metara i trenutno je želja za malo sna prevladala želju za slatkim te nastavljam dalje bez zaustavljanja.
Via Vittoria Colonna otvara se na veliki trg prepun zelenila – Piazzu Cavour. Piazza Cavour relativno je nov trg, formiran početkom prošlog stoljeća. Centralno mjesto na trgu zauzima spomenik postavljen Cavouru u čast, a veličina trga i samog spomenika zaista dostojno opisuju ulogu koju je odigrao u novijoj povijesti Italije. Spomenik ima zanimljiv koncept – u središtu je pet metara visok Cavourov kip na postolju, a u podnožju postolja se nalazi pet skulptura koje simboliziraju Italiju, Rim, narod, misao i akciju. Kip Cavoura usmjeren je prema stražnjem pročelju monumentalne zgrade suda, a osnovni dekorativni elementi tog pročelja su masivno pristupno stubište okruženo s dvije identične fontane. Sam trg okružuje niz zgrada nastalih na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Između ostalog tu se nalazi nekadašnje kazalište Adriano pretvoreno u kino dvoranu, te evangelistička crkva za koju se veže zanimljivost da je to jedna od prvih rimskih zgrada izgrađenih pomoću armiranog betona.
Između kina i crkve počinje ulica Via Federico Cesi, i još me 200 metara te ulicom dijeli od do hotela. Hotel Le Meridien Visconti, koji sam ponovno odabrao, sagrađen je sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Izvana možda i ne djeluje kao neki ljepotan, no unutrašnjost je temeljito renovirana s izuzetno modernim dizajnom. Hotel pripada brandu Le Meridien unutar grupacije Marriott, što je bila osnovna stvar koja me njemu privukla, naravno uz izvrsnu lokaciju i stvarno dobar omjer cijene i kvalitete.
Već pri samoj prijavi, po ne znam koji puta, pokazala mi se isplativost članstva u programu vjernosti Marriotta – potpuno besplatno sam dobio mogućnost rane prijave i kasne odjave, sobu dvije kategorije iznad one koju sam platio i čokoladu kao poklon dobrodošlice. Ta rana prijava mi je zaista bila nevjerojatno potrebna, ustao sam se ujutro prije 4 kako bi stigao na avion i sat vremena sna mi je naprosto neophodno. Nakon tih sat vremena vraćam se ponovno Rimu, a u fokusu će mi opet biti jedan kultni rimski trg, ovaj put Piazza Navona. Kao motivaciju, sasvim je dovoljno reći da se stil života opisan Fellinijevim filmom La dolce vita često se identificira s kavom na terasi nekog od brojnih kafića na Piazzi Navona.
