Drevni stadion, malo renesanse, puno baroka, tri fontane, dvije crkve i nekoliko palača okosnica su Piazze Navone, trga koji je nastao voljom žene koja je živjela život budućnosti, život kakav je htjela, a ne trebala živjeti. Žene koja nije birala sredstva, s moralnim kompasom iz nekog pomaknutog paralelnog svijeta. Piazza Navona nijemi je svjedok uspona i pada Donne Olimpije Maidalchini Pamphilj, žene koju su smatrali papom iz sjene.
U tijeku jutra posjetio sam najromantičniji trg u Rimu – Piazzu di Spagna, a sad ću nastaviti s najljepšim rimskim trgom – Piazzom Navona. Naravno da su te kvalifikacije prilično subjektivne, no nesumnjivo su oba mjesta iznimno lijepa, puna povijesti i privlače veliki broj turista.
Piazzu Navona posebnom čini nekoliko stvari. Kao prvo taj je trg neobičnog oblika koji prati konture drevnog stadiona, relativno uzak i jako dugačak. Na njemu su smještene čak tri fontane, a središnju fontanu Četiriju rijeka mnogi smatraju najljepšom baroknom fontanom uopće. Većina će se posjetitelja složiti da je poseban i sam dolazak na trg. Do trgova obično vode šire ceste i relativno se lako uočavaju, no Piazza Navona je skrivena iza visokih zgrada i do nje vode prilično uski putovi, tako da nam se vrlo lako može dogoditi da dolazak na trg bude nevjerojatno iznenađenje.
Trg je prepun kafića i restorana s terasama, ne baš pristupačnih cijena, često i upitne kvalitete. No ovdje se dolazi jesti očima, i svaki euro preplaćene, možda čak i loše kave zasigurno je dobra investicija. Dovoljno je reći da piti kapučino na Piazzi Navona predstavlja autentični, opušteni talijanski slatki život, poznatiji po originalnom nazivu La dolce vita.
U ovom sam se posjetu Rimu orijentirao na priče povezane s mjestima koje posjećujem i moram priznati da me svaka sljedeća lokacija sve više iznenadi. Tako je bilo i ovdje. U skladu s do sada naučenim gradivom o ponašanju papa iz kasnog srednjeg vijeka pretpostavljao sam da je za uređenje trga zaslužan jedan od njih, ali ni na kraj pameti mi nije bilo da je uz tog papu bila vezana i jedna intrigantna žena. Žena koja je u svom usponu bila nemilosrdna i beskrupulozna, no prije svega iznimno inteligentna. Čitavom Rimu bilo je jasno da Rimom ne vlada papa Inocent X., već Donna Pimpaccia de piazza Navona. Ne treba naglašavati da se radi o pogrdnom nazivu koji u sebi koncentrira sve moguće grijehe jedne žene, pravim imenom Donne Olimpije Maidalchini Pamphilj. Bilo kako bilo, Donna Olimpija instalirala je Inocenta X. i ostala na „vlasti“ svih jedanaest godina njegova pontifikata, a najviše što su joj sluđeni kardinali uspjeli napraviti bio je ovaj kuloarski nadimak. Današnju ljepotu Piazze Navone možemo zahvaliti upravo želji te žene da gradu i svijetu pokaže svoju moć, moć koja se može osjetiti još i danas. Dovoljno je reći, da je njen portret na aukciji 2019. godine prodan za oko tri i pol milijuna dolara.
Piazza Navona također je poprište već spominjanog umjetničkog rata koji je stvorio baroknu umjetnost. Rivalstvo Berninija i Borrominija se nastavlja, no kako je papa Inocent X. za razliku od svojeg prethodnika skloniji Borrominiju, uloge su malo izmijenjene. U tom se ratu vade i neka nova oružja kao što je primjerice sklonost Donne Olimpije predmetima od plemenitih metala, a možemo pretpostaviti da tim oružjem puno bolje vlada ekstrovertni Bernini, nego introvertni Borromini. No kao najveći pobjednik u tome ratu ipak je izašla Piazza Navona, transformirajući se iz blatnjave tržnice u najljepši gradski trg.
Naprosto je nevjerojatno što se sve moglo vidjeti u svega tisuću metara šetnje, koliko je Piazza Navona udaljena od mog hotela. Bilo je tu nekoliko zanimljivih muzeja, reprezentativnih crkava, plemićkih palača, no od svega me se najviše dojmio jedan dvije tisuće godina star mangup, koji naprosto ne može šutjeti. Taj se kameni mangup zove Pasquino, a nije nešto ni previše lijep ni pretjerano velik, no zato nema dlake na jeziku. Pasquino je nemilosrdan i njemu nije bitno radi li se o papi ili običnom slugi. Bilo koji Rimljanin upleten u kakav sočni skandal može biti siguran da će postati protagonist nekoliko pasquinata – oštrih satira koje se pod okriljem noći misteriozno pojavljuju izvješene na tom drevnom kipu. Pasquino je simbol slobode govora i jasno pokazuje koliko je ljudima ta sloboda bitna. Prošla su stoljeća, izmijenilo se jako puno papa i kardinala, a unatoč svim njihovim nastojanjima i brojnim žrtvama nepažljivih autora pasquinata, Pasquino i dalje nemilosrdno priča.
Već sada je jasno da slijedi jedna zanimljiva šetnja, iako me samo još jedna odgoda alarma dijelila od ostanka u krevetu. Ali razum pobjeđuje, i već sama pomisao da bi mogao poslijepodne u Rimu provesti spavajući bila je sasvim dovoljna da se razbudim i krenem.
Prvih stotinjak metara dobro mi je poznato – Via Federico Cesi, Piazza Cavour i most preko Tibera, no više ne Ponte Cavour. Sada Tiber treba prijeći preko mosta Ponte Umberto I. dok kojeg stižem ulicom Via Ulpiano, hodajući tik uz Palaču Pravde. Palača Pravde (Palazzo di Giustizia) na Piazzi dei Tribunali ili Il Palazzaccio, kako je rimski novinari kolokvijalno i pogrdno zovu, biti će prvo mjesto na kojem ću se kratko zaustaviti.
Palača Pravde nastala je početkom prošlog stoljeća, a monumentalni projekt inspiriran je kasno renesansnom i baroknom arhitekturom. Na prednjem pročelju odmah se ističe velika brončana kvadriga postavljena 1926. godine, a kipovi značajnih pravnika krase rampe ispred glavnog pročelja. Za istaknuti je i pristupni portal u vidu slavoluka nadvišen skulpturalnom skupinom Pravda, prikazanom kako sjedi između skulptura koje simboliziraju Zakon i Snagu.
Kratko sam zastao proučiti kartu i upao mi je u oko jedan muzej, udaljen svega pedesetak metar niz obalu Tibera. Ne radi se o nekom spektakularnom muzeju, radi se u biti o sakristiji jedne crkve, no ono što me je zapanjilo je jedna ravnoteža kojoj upravo svjedočim. S moje desne strane je palača pravde, a s lijeve strane Muzej duša Čistilišta (Museo delle Anime del Purgatorio) koji se bavi pravdom čijoj ruci nitko ne može pobjeći, pa ni oni koji su uspjeli izbjeći prisilni posjet monumentalnom zdanju na Piazzi dei Tribunali. Jedinstveni je to muzej izrazito duhovnoga karaktera, nastao kao reakcija na jedan događaj iz 1897. godine. Tada je u kapeli koja se nalazila na ovom mjestu izbio požar, a u plamenu su i svećenik i vjernici ugledali lice osobe na kojem se iščitavala velika patnja. Svećenik je duboko vjerovao da je to lice bila duša preminulog čovjeka osuđenog na Čistilište, u pokušaju kontakta sa svijetom živih. Taj ga je događaj potakao na niz putovanja i istraživanja o zagrobnom životu, a sve artefakte koje je tijekom tih istraživanja pronašao izložio je u Muzej duša Čistilišta.
Muzej duša Čistilišta smješten je u sakristiji crkve Presvetog Srca Isusova u Pratiju (Chiesa del Sacro Cuore di Gesù in Prati) koju je nemoguće promašiti i to ne zbog njene veličine, već zbog njene karakteristične fasade. Sagrađena je 1917. godine u neogotičkom stilu, a neki je nazivaju malom Milanskom katedralom zbog velike sličnosti u dizajnu pročelja. Pročelje je izrađeno od armiranog betona, prožeto čitavim nizom bareljefa i kipova svetaca, a posebno se ističu visoki prozori.
Tiber prelazim kamenim mostom sagrađenim 1895. godine, a koji se prema tadašnjem kralju naziva Ponte Umberto I. Sagrađen je s tri zidana luka prekrivena sedrom i kamenom, a prema projektu arhitekta Angela Vescovalija. Most je prilično širok, a uz njega se veže i jedna prometna zanimljivost zbog koje je sredinom mosta postavljena ograda. Naime, automobilski promet ide lijevom, a ne desnom stranom mosta. Na mostu se svakako treba zaustaviti i iskoristiti priliku za nekoliko lijepih fotografija. To je mjesto s kojeg se prednja fasada Palače Pravde izvrsno vidi, a meni je poseban bio pogled na drevni kameni most cara Hadrijana, Ponte San Angelo.
Nakon prelaska mosta ulazim u ulicu Via Giuseppe Zanardelli. Na ovom se mjestu u 19. stoljeću nalazilo kazalište Tordinona, tada najveće i najpoznatije rimsko kazalište. Nažalost, 1886. godine zgrada se morala srušiti zbog izgradnje nasipa na Tiberu. Iako izvornog kazališta više nema, povijest mjesta je preživjela, i to ne baš lijepa povijest. Naime, zgrada kazališta je u 15. stoljeću bila zatvor u kojem je bio zatvoren poznati renesansni mislilac Giordano Bruno.
Kazalište Tordinona bila je institucija iznimna ugleda i mjesto gdje su se odvile mnoge praizvedbe dramskih komada i opera. Takvo se mjesto ne zaboravlja lako i grad je tridesetih godina prošlog stoljeća odlučio revitalizirati kazalište, izgradivši potpuno novu zgradu nekoliko stotina metara dalje od stare pozicije. Ta nova Tordinona djeluje i danas, a fokusirana je na avangardni program i promociju novih umjetnika.
U Via Giuseppe Zanardelli, odmah na kućnom broju 1 nalazi se palača Primoli. Palača je sagrađena u 16. stoljeću, a u vlasništvo obitelji Primoli dolazi početkom 19. stoljeća. Taj prijenos vlasništva je povijesno značajan zbog rodbinskih veza obitelji Primoli s obitelji Bonaparte i danas se u ovoj palači nalazi memorijalni muzej obitelji Bonaparte.
Sredinom 19. stoljeća rođen je Giuseppe Primoli – profinjeni intelektualac, ljubitelj umjetnosti i fotograf koji je čitav život proveo na relaciji Pariz-Rim. Bio je fasciniran svojim precima s majčine strane – obitelji Bonaparte i čitav je život skupljao različite artefakte povezane s njima koje je izlagao u prizemlju svoje palače. Čitavu zbirku oporučno je ostavio gradu Rimu, a grad je otkupio njegovu palaču i u njoj otvorio Napoleonov muzej (Museo Napoleonico) zasnovan upravo na zbirci Giuseppea Primolija. Muzej se bavi razdobljem od početka 19. stoljeća kada Napoleon I. postaje car Francuske do pada Napoleona III. 1870. godine. Zbirka je fokusirana na aspekte privatnog života, s posebnim naglaskom na vezu Rima i obitelji Bonaparte, a sastoji se od portreta, bista te svakodnevnih i osobnih predmeta.
Palača Primoli izvana ne izgleda kao palača iz 16. stoljeća, a razlog tome je njena velika obnova s početka 20. stoljeća koja je bila nužna zbog izgradnje ulice i uređivanja obala Tibera. Glavni dekorativni elementi na pročelju palače, kao što je primjerice monumentalni ulaz s tri luka ili kutni prozori sa stupovima, lukovima i balustradama nastali su upravo u vrijeme te obnove.
U palači Primoli se osim Napoleonova muzeja nalazi i sjedište Zaklade Primoli čiji je cilj promocija kulturnih odnosa između Francuske i Italije, što je Giuseppe Primoli čitav život radio. Na trećem katu palače nalazi se pak muzej koji sadrži zbirku umjetnina esejista i kritičara umjetnosti Maria Praza, a nosi i njegovo ime. Ta je zbirka uglavnom orijentirana na različite umjetnine (slike, srebrnina, namještaj, …) s kraja 18. i prve polovine 19. stoljeća.
Stotinjak metara dalje u Via Giuseppe Zanardelli nalazi se još jedan muzej smješten u palači – Palazzo Altemps. Radi se o jednom od četiri ogranka Rimskog nacionalnog muzeja, s čija sam se dva ogranka (Dioklecijanove terme i Palazzo Massimo) upoznao odmah po dolasku u Rim, budući su smješteni ispred kolodvora Termini. Palača Altemps otvorena je prema trgu Piazza San Apollinare na kojem se nalazi i istoimena palača i crkva.
Palača Altemps izvorno je sagrađena krajem 15. stoljeća, a početkom 17. stoljeća obitelj Altemps značajno obogaćuje umjetničku zbirku palače i knjižnicu, stvarajući tako jednu od vodećih umjetničkih zbirka Rima toga vremena. 1837. obitelj Altemps u Rimu ostaje bez direktnih nasljednika, a danji rođaci koji nasljeđuju palaču rasprodaju dobar dio umjetničke zbirke i knjižnice, a i samu palaču vrlo brzo prodaju Svetoj Stolici. Osamdesetih godina prošlog stoljeća palaču kupuje talijansko Ministarstvo kulture i u njoj otvara ogranak Rimskog nacionalnog muzeja. Muzejska zbirka temelji se na ostacima izvorne umjetničke zbirke palače Altemps te umjetničke zbirke obitelji Ludovisi koju je država otkupila početkom 20. stoljeća, a nakon uspostave muzeja obogaćena je i nizom pojedinačnih akvizicija. Muzej je najpoznatiji je po impresivnoj zbirci skulptura.
Na trgu Piazza San Apollinare nalazi se istoimena bazilika nastala u 18. stoljeću obnovom stare crkve sagrađene još u 7. stoljeća. Na prvu bi se reklo da crkva potječe iz razdoblja kasne renesanse ili samog početka baroka, no to je bio samo umjetničkih koncept poznatog arhitekta Ferdinanda Fuge. Crkva često budi znatiželju budući je dodijeljena organizaciji Opus Dei za koju je počeo vladati veliki interes nakon mega popularnosti knjige Da Vincijev kod, poznatog književnika Dana Browna u kojoj se ekstenzivno spominje. Ferdinando Fuga paralelno s bazilikom obnovio je i susjednu palaču istog imena u kojoj već stoljećima djeluju različita katolička učilišta.
Samo jedan uski prolaz dijeli Piazzu San Apollinare od Piazze di San Agostino gdje se nalazi još jedna poznata rimska bazilika. Bazilika Sv. Augustina (Basilica di Sant’Agostino) građena je tijekom 14. i 15. stoljeća, u 16. stoljeću postaje titularna crkva, a 1999. godine dobiva status bazilike. Odmah se može prepoznati da je pročelje inspirirano poznatom crkvom Santa Maria Novella u Firenci, a kod gradnje se u velikoj mjeri koristio materijal iz koloseuma. Jedna je to od prvih rimskih renesansnih crkava, a ističe se po prekrasnom pristupnom stubištu, čija namjena uopće nije bila dekorativne već funkcionalne prirode, odnosno napravljeno je nakon podizanja crkve u svrhu zaštite od poplava.
Turisti ovu baziliku često posjećuju zbog slike Madonna di Loreto, poznate i kao Madonna del Pellegrini. Ta je slika jedno od remek-djela Michelangela Merisija da Caravaggia. Caravaggio je bio jedan od najpoznatijih slikara 16. stoljeća, a često se spominje i kao začetnik baroknog slikarstva. Bio je umjetnik u punom smislu te riječi, buntovan, problematičan, na marginama društva, ali istovremeno i slikarski genije koji je slikao što god je htio. Puno je tu sakralnih dijela, ali istovremeno je autor i niza slika kojima je pomicao granice, i one tehničke, ali i one moralne. Njegov je zaštitni znak naturalizam i u svojim djelima, nekad suptilno, a nekad i potpuno očito prikazuje svoje likove na način koji ističe njihovu senzualnost. Madonna del Pellegrini jedno je takvo djelo i neki povjesničari umjetnosti navode da slika prikazuje najsenzualniji vrat u povijesti umjetnosti. Ipak, granica senzualnosti i vulgarnosti vrlo je tanka, a Caravaggio ju je često prelazio, posebice u kontekstu društvenih normi vremena u kojem je živio. Ova je slika vezana uz jedan veliki skandal. Naime, kao model mu je poslužila ljubavnica i prostitutka poznata kao Lena, što je razbjesnilo njenog ozbiljnog udvarača iz odvjetničkih krugova. Nastupila je krvava svađa u kojoj je Caravaggio udvarača ozbiljno ozlijedio, nakon čega je sklonište prije bijega iz Rima potražio upravo u crkvi Sv. Augustina. Sve u svemu, Caravaggio je ime koje definitivno zaslužuje svoju zasebnu priču, a ovaj bi odlomak zaključio informacijom da se Madonna del Pellegrini u crkvi Sv. Augustina može razgledati potpuno besplatno.
Crkva Sv. Augustina bila je poznata kao crkva rimskih kurtizana, a za njih su bile rezervirane prve klupe kako bi se zaštitile od prijezirnih pogleda. I danas su u crkvi grobnice kurtizana koje su obilježile povijest. Tako je tu pokopana ljubavnica Cesarea Borgije, sina pape Aleksandra VI. jednog od najgorih papa u povijesti, najpoznatijeg po spletkama, razvratu i korupciji. Zanimljivo je da Cesarea Borgiju jedan od prvih teoretičara politike Niccolò Machiavelli smatra reprezentativnim primjerom uspješnog političara, iako je naslijedio sve očeve osobine i u povijesti ostao zabilježen kao podivljali psihopat.
U bazilici Sv. Augustina nalaze se brojne relikvije i predmeti od velike religijske važnosti. Tu se posebno izdvaja sarkofag u kojem se čuva tijelo Sv. Monike, majke Sv. Augustina. Tu je i skulptura Madonne del Parto koja se smatra zaštitnicom žena pri porodu, u uvriježen je običaj ljubljenja njena stopala kao zalog za oprost grijeha.
Na trgu ispred bazilike nalazi se i poznata stara knjižnica Biblioteca Angelica. Radi se o knjižnici koju je 1604. godine osnovao red Sv. Augustina. Od samog je početaka otvorena za javnost te se smatra jednom od prvih javnih knjižnica u Europi. Knjižnica je poznata po velikoj zbirci starih rukopisa i inkunabula, posebno onih vezanih uz pokret Reformacije u 16. stoljeću. Knjižnicu svakako treba spomenuti i zbog izrazite estetike središnje sale koja nas vraća u neka nama nepoznata vremena.
S Piazze di San Agostino nastavljam kroz Piazzu delle Cinque Lune i dolazim do Piazze di Tor Sanguigna, gdje se nalazi atrakcija koja će zasigurno privući ljubitelje arheologije. Radi se o podzemnom arheološkom nalazištu – Piazza Navona Underground poznatim i pod nazivom Stadio di Domiziano. Naime trg Piazza Navona smješten je na prostoru starog Domicijanovog stadiona i u sklopu kompleksa Piazza Navona Underground mogu se razgledati ostaci tog drevnog stadiona, pronađeni na oko četiri i pol metra ispod razine današnje ulice. Svakako treba naglasiti da se većim dijelom radi o segmentima, budući su se ostaci stadiona kroz povijest koristili kao materijal za izgradnju rimskih palača i crkava.
Car Domicijan bio je veliki pobornik grčkih atletskih igara zbog čega je 86. godine dao sagraditi ovaj stadion po uzoru na grčke originale. U biti ovo je jedini primjerak zidanog grčkog stadiona pronađen izvan Grčke. Stadion je zaista monumentalnih dimenzija s 275 metara duljine i 106 metara širine, a mogao je primiti oko 30 000 gledatelja. Ta se veličina najbolje može objasniti njegovom primarnom namjenom – održavanju atletskih utrka.
Nastavljam dalje kroz Via di Tor Sanguigna do malog trga Largo Febo gdje jedna nasuprot druge stoje dvije crkve – francuska crkva San Nicola dei Lorenesi i njemačka crkva Santa Maria dell’Anima. Svakako treba obrati pažnju i na nekoliko kuća na trgu Largo Febo koje su u potpunosti prekrivene penjačicama što daje poseban vizualni efekt.
San Nicola dei Lorenesi mala je crkva iz 17. stoljeća, s klasičnim baroknim dekorativnim elementima pročelja kao što su niše i pilastri. Puno se više ističe Santa Maria dell’Anima koju bismo stilski prije smjestili na sjever Europe nego u Rim, što se može zahvaliti izrazitoj povezanosti s Njemačkom još od 16. stoljeća. Zgrada crkve inicijalno je sagrađena kao njemački hospicij što objašnjava toliko jak sjevernjački utjecaj, malo ublažen elementima renesanse u trenutku kada se hospicij pretvorio u crkvu. Od arhitektonskih elemenata svakako treba izdvojiti zvonik koji nadvisuje većinu zgrada u okolici i tako čini crkvu uočljivom. Crkva je dobila ime prema staroj fresci s prikazom Marije između dvije duše u Čistilištu, pronađene tijekom izgradnje hospicija (anima je talijanska riječ za dušu).
Danas je ova crkva poznata i kao posljednje počivalište pape Adrijana VI., čiji je pontifikat završio 1523. godine. Ovaj je papa bio podrijetlom iz Nizozemske, a nakon njega je trebalo proći čak četiri i pol stoljeća da bi se ponovno izabrao papa koji nije Talijan i to je bio papa kojeg se još uvijek rado sjećamo, papa Ivan Pavao II. Papa Adrijan VI. bio je izrazito nepopularan i često karakteriziran kao barbarin sa sjevera. Nije cijenio umjetnost, a živio je ekstremno skromno i trošio vrlo malo što nije bila karakteristika tadašnjih pontifikara. Uz papu Adrijana VI. veže se još jedna zanimljivost – pojavljuje se kao književni lik u Doktoru Faustu engleskog književnika Christophera Marlowa.
Samo jedna mala ulica dijeli crkvu Santa Maria dell’Anima od još jedne marijanske crkve – Santa Maria della Pace. Ova je crkva poznata po čudesnom krvarenju slike Madonne koje se dogodilo 1480. godine zbog čega je i posvećena Sv. Mariji, a dodatak della Pace (tal. pace znači mir) komemorira kraj jednog rata koji je vodila Papinska država. Arhitektonski je poznata po maestralnoj baroknoj fasadi Pietra da Cortone iz 17. stoljeća koja sa polukružnim pronaosom i toskanskim stupovima kao da simulira kazališnu pozornicu.
Mnogi će povjesničari umjetnosti istaknuti i sam smještaj crkve na prilično malen trg, izdvajajući sinergiju dizajna trga i dizajna pročelja kao izvrstan primjer intervencije u urbani prostor. Inače, Da Cortona (pravim prezimenom Berrettini) je uz Berninija i Borrominija jedan od ključnih rimskih baroknih umjetnika, ponajviše poznat po uređenju interijera i oslikavanju fresaka. Uz spomenutu fasadu, preporuča se i posjet klaustru pripadnog samostana koji je početkom 16. stoljeća sagradio jedan od vodećih arhitekata rimske renesanse Donato Bramante, a to je ujedno i njegov prvi arhitektonski rad. Sastoji se od arkada napravljenih u dva sloja s plitkim pilastrima kao glavnim dekorativnim elementima. U unutrašnjosti crkve izdvaja se kapela Chigi koju je početkom 16. stoljeća dizajnirao jedan od najznačajnijih umjetnika renesanse Raffaello Santi da Urbino, poznatiji samo kao Rafael. Jednu od fresaka u kapeli Chigi je i samostalno oslikao.
Nakon razgleda crkve Santa Maria della Pace nastavljam ulicama Via Pace i Via del Teatro Pace do Piazze di Pasquino. Ovaj mali trg ugošćuje nekoliko značajnih atrakcija, no krenimo s onom po kojoj je i dobio ime. Nemoguće je ne uočiti mali neugledni kip strateški smješten uz usku kutnu fasadu jedne plemićke palače, a taj se kip naziva Pasquino. Radi se o dijelu drevne helenističke skulpture za koju nije potpuno sigurno što predstavlja, iako se vjeruje da prikazuje scenu iz Trojanskog rata, gdje Menelaj podupire umirućeg Patrokla. Kip se na ovom mjestu nalazi od 15. stoljeća kada je pronađen prilikom iskopa za gradnju palače Orsini (na njenom mjestu danas stoji palača Braschi). Kardinal Orsini odlučio je kipu dati novi život i postavio ga kao ukras na kut svoje palače gdje stoji i danas, vjerojatno ni ne sluteći da će njegov kip uskoro postati prilično glasan i otkrivati najmračnije tajne Rimskog plemstva.
Iako se radi o mističnim vremenima u kojima znanost nije bila temelj funkcioniranja društva, svakako treba reći da kip nije dobio nekakve magične moći i počeo govoriti ljudskim glasom. Govoriti su počeli ljudi i to tako da su u krajnjoj anonimnosti na kip počeli lijepiti poruke, pune sarkazma i često u stihovima. O tim porukama se počelo sve više pričati, pa se na kip trebalo nekako referirati i tada je dobio ime Pasquino, koje u to doba učestalo koristilo.
Pasquino se u početku bavio čitavim Rimom, no na kraju se specijalizirao za žestoke političke satire, uglavnom usmjerene prema papi i njegovoj sviti. Koliko je taj način ekspresije mišljenja zaživio govori i činjenica da se razvila riječ pasquinata koja opisuje tu praksu razmjene poruka putem kipa koji govori. Pasquinate su se vremenom proširila i na još neke kipove u Rimu, no original je uvijek ostao original. Međutim, pasquinate su pisane uglavnom rimskim dijalektom, a ako i poznajemo talijanski jezik vrlo je teško shvatiti njihov kontekst bez dobrog poznavanja aktualnih lokalnih zbivanja. Pasquinate tako treba shvatiti kao zanimljiv koncept bez ulaženja u sadržaj, premda se tu i tamo pojavi pokoja pasquinata koja se odnosi na globalno poznate događaje.
Britak jezik pasquinata nekoliko je puta umalo uništio Pasquina, a autori su riskirali iznimno oštre kazne. Neki su pape išli toliko daleko da su uz Pasquina postavljali noćne čuvara, a za kazne propisali žigosanje, pa čak i smrt. Ljudskih je žrtava bilo, ali Pasquino je preživio do današnjih dana, simbolizirajući tako snagu slobode govora i mišljenja.
Na drugoj strani Piazze di Pasquino nalazi se mala crkva iz 17. stoljeća posvećena Isusovu rođenju (Chiesa della Natività di Gesù) koju će mnogi vjernici danas nazvati skrivenim draguljem, a razlog je prilično neočekivan. Naime, crkva pripada katoličkoj zajednici Konga i u novije je vrijeme poznata je po svojim nedjeljnim misama koje stapaju tradiciju Konga s katoličkim obredom. Ljudi koji su sudjelovali u tim misama popraćenima s puno pjesme i plesa uglavnom svjedoče o posebnom ozračju radosti na tim nedjeljnim druženjima. No tu nije oduvijek bilo veselo. Prvi korisnici crkve bili su pripadnici katoličke zajednice posvećene molitvi za umiruće i osuđene na smrt. Upravo ta činjenica pokazuje kako povijest voli obrate, zamjenjujući tako ozračje očaja i tuge s ozračjem radosti i slavljenja života koje u crkvi danas vlada.
Već smo rekli da je Pasquino naslonjen na palaču Braschi, pa svakako treba reći nekoliko riječi i o toj palači. Palača arhitektonski možda i nije toliko zanimljiva. Sagrađena je u 19. stoljeću na mjestu stare palače Orsini, a stilski se klasificira kao neoklasicistička i nema nekih posebnih dekorativnih elemenata po kojima bi se isticala. No sama je palača u nekoliko navrata bila poprište ključnih povijesnih događaja što svakako treba spomenuti.
Najprije treba reći da je ova palača na neki način simbolizira kraj elitističkog stila vladanja nekadašnjih papa, u kojima je jedna od osnovnih zadaća pontifikata bila pokazivanje moći i statusa. Uobičajena praksa bila je obnova ili izgradnja palače za obitelj iz koje papa potječe. Tako je primjerice nastala palača Barberini za vrijeme vladavine pape Urbana VIII. 1775. godine papinsku dužnost preuzima kardinal Angelo Braschi i postaje papa Pio VI. I ovaj papa je nastavio tradiciju svojih prethodnika te 1790. godine kupuje palaču obitelji Orsini, ruši je do temelja i od arhitekta Cosima Morellija naručuje izgradnju potpuno nove palače koju danas znamo kao Palazzo Braschi. Projekt je bio zahtjevan i dugotrajan i papa nije doživio završetak izgradnje. Smrt glavnog financijera radova papinim nećacima kojima je palača bila namijenjena stvorila je ogromne probleme, a nije pomogla ni aktualna politička situacija, odnosno Napoleonova okupacija Rima. Financijska situacija obitelji Braschi nije se popravljala te je palača na kraju došla u ruke vjerovnika koji je 1871. godine prodaju državi. Teško je reći je li se promijenio mentalitet budućih papa ili se politička situacija u Papinskoj državi stubokom promijenila, ali smrću Pia VI. izumrla i ta praksa izgradnje obiteljskih palača papinskim novcem.
U novijoj povijesti palača Braschi odigrala je veliku, iako neslavnu ulogu. Naime, u njoj je bio smješten glavni fašistički stožer Benita Mussolinija, a nakon drugog svjetskog rata poslužila je kao utočište velikom broju obitelji koje su ostale bez krova nad glavom. Svi ti događaji palaču su prilično devastirali. Ipak, uočen je njen potencijal i palača se temeljito obnavlja, a u njoj se 1952. godine otvara Muzej grada Rima. Muzej prikazuje povijest Rima od srednjeg vijeka do prve polovice 20. stoljeća.
Nastavljam dalje uz palaču Braschi ulicom Via di Pasquino i nakon pedesetak metara konačno stižem do Piazze Navona. U Rimu sam četvrti puta i ovo mi nije prvi susret s trgom tako da je onaj početni wow u tom smislu izostao. Ali isto tako moram priznati da sam ljepote trga do sada bio u mogućnosti upoznati samo parcijalno, a razlog je prilično jednostavan. U Rimu sam do sada uvijek bio u isto vrijeme, za vrijeme novogodišnjih praznika kada Piazza Navona ugošćuje veliki novogodišnji sajam. Koliko god da trg bio velik, broj štandova i posjetitelja je toliki da se onaj pravi dojam o trgu ne može dobiti. To je i razlog zbog čega u jednom dijelu ovog teksta nisam htio koristiti svoje fotografije – bilo bi nepravedno prikazati Piazzu Navonu kao jednu ogromnu tržnicu. Definitivno idući posjet Rimu treba planirati u neko drugo vrijeme i doživjeti ovaj predivan trg u njegovu pravom izdanju. Ipak štandovi me nisu spriječili da razgledam sve ono što ovaj trg čini lijepim, a kompoziciju svega ostavljam za idući posjet gradu. Ako ništa, ostavio sam si priliku za jedan istinski wow.
Priču o Piazzi Navona započeo bih s objašnjenjem njena naziva. Već smo rekli da trg prati konture starog Domicijanovog stadiona na koji su Rimljani dolazili gledati sportske igre, a riječ za sportske igre na latinskom jeziku je agones. Vremenom se agone pretvorilo u navone i tako je nastala Piazza Navona.
Piazza Navona počela se formirati u 15. stoljeću kada je papa Siksto IV. tu premjestio gradsku tržnicu, iako se okolica trga počela urbanizirati stoljećima prije. Pokušajmo načas vizualizirati to okruženje 15. stoljeća. Tržnica, životinje, trulo voće i povrće, sluge i sluškinje, puno buke i blata – naprosto je nevjerojatno kako se ta naprosto obična i nimalo glamurozna scena pretvorila u jednu od globalno najposjećenijih turističkih atrakcija. Međutim trg je imao sreću da se u povijesti Rima pojavila jedna osebujna i nevjerojatno ambiciozna žena – Donna Olimpia Maidalchini Pamphilj, u povijesti zabilježena kao svojevrsna papesa, ali i Pimpaccia de piazza Navona kako su je prozvale brojne pasquinate. Pasquino nema milosti i odmah je jasno da pimpaccia nije nikakva plemićka titula, štoviše ta pasquinatska izvedenica u jednoj imenici koncentrira praktički sve grijehe svijeta aludirajući na lik iz jedne tada poznate komedije.
Priča o Olimpiji Maidalchini Pamphilj je naprosto filmska priča, toliko nevjerojatna da više podsjeća na povijesnu fikciju, nego na biografsku priču. Donna Olimpia je bila jedna beskrupulozna i jaka žena koja je živjela život daleko ispred svog vremena. S jedne strane možemo je veličati kao oličenje feminizma, kao ženu koja nije priznavala inferiornost i uspjela se nametnuti kao vodeća figura u dominantno muškom svijetu. No s druge strane, njen moralni kompas funkcionirao je u nekoj drugoj iskrivljenoj dimenziji, a jedino što joj je u životu bilo bitno i sveto bila je ona sama. Na svom je životnom putu često i figurativno i doslovno gazila preko leševa.
Svoju snagu Donna Olimpia pokazala je još kao mlada provincijska djevojka. Suočena s obiteljskim financijama koje joj nisu mogle osigurati adekvatan miraz, nije se prepustila očaju i suprotstavila se očevim planovima da je zatvori u samostan. Štoviše, uzela je stvar u svoje ruke optuživši svećenika za napastovanje što joj je odmah zatvorilo vrata samostana, a svećeniku upropastilo karijeru. Nakon dosta godina pobrinula se za svećenikovu rehabilitaciju pa se pretpostavlja da su te optužbe bile lažne.
Oslobođena prijetnje samostanskog života posvetila se traženju pogodnoga braka i uspjela se udati za najbogatijeg ženika u Viterbu, gradu u kojem je njena obitelj živjela. Time je započeo njen strelovit uspon na društvenoj ljestvici. Sudbina i smrt nakon svega tri godine braka lišile su je muža i djece, no s druge strane dale su joj je sve što je željela – slobodu i novac kojim si je mogla kupiti život kakav je htjela. Olimpia je upravo to i učinila, kupila si je plemićku titulu i postala Donna Olimpia Pamphilj. Plemićka titula imala je i mali dodatak – supruga pedesetogodišnjaka, no ženi njene snage i karaktera to nije predstavljalo neki pretjerani problem. Također, njeno bogatstvo koje je obitelj Pamphilj spasilo od propasti uzdiglo ju je na sam vrh neslužbene obiteljske hijerarhije.
OIimpijin intelekt vrlo brzo je uočio zlatnu koku obitelji Pamphilj – suprugova mlađeg brata, prilično nesigurnog i neodlučnog monsinjora Giantbattistu Pamphilja. Lukava Olimpia šogorovu karijeru uzela je u svoje ruke, a on joj se u potpunosti predaje, ne percipirajući njene stvarne motive. Organizirala jezabave, sklapala saveze, podmićivala i u konačnici uspjela – 1629. godine Giantbattista Pamphilj postaje kardinal. Dvije godine kasnije Donna Olimpija ponovno postaje udovica, što joj daje potpunu slobodu i dodatni manevarski prostor. I uspjela je postići nešto nevjerojatno – 1644. godine Giantbattista Pamphilj postaje papa Inocent X., a u stvarnosti Donna Olimpija postaje neslužbena vladarica Papinske države. Većini kardinala bilo je jasno kako će izgledati novi pontifikat, a jedan se čak usudio i javno reći: Gospodo, upravo smo izabrali ženskog papu. Olimpia se za ovaj uspjeh nagradila titulom Princeze od San Martina, grofovije u kojoj je rođena.
Moralni kompas Donne Olimpie u potpunosti je prestao funkcionirati, a na užas čitavog Rima svoju ulogu u vlasti više i ne skriva. Svakodnevni je gost papinske palače i otvoreno sudjeluje u kardinalskim sastancima jasno pokazujući da papa bez njenog odobrenja neće donijeti nikakvu odluku. Olimpijina pohlepa i bezobrazluk počinjali su prelaziti sve moguće granice. Papinska intervencija naplaćivala se u vrećama zlatnih i dijamantnih ogrlica, a način na koji je provodila naplatu svojih usluga stranim državama bio je nevjerojatno inovativan i posebno perfidan. Organizirala bi kartaške zabave na kojima su veleposlanici trebali gubiti, a sume koje su gubili odgovarale bi veličinama usluga koje su tražili. Postoji i anegdota o prestravljenom veleposlaniku kojeg je poslužila kartaška sreća i nikako nije uspijevao izgubiti.
Ipak, Donna Olimpia imala je i nešto dobro u sebi. Bila je poznata po dobroti prema potlačenim ženama, davala je velikodušno redovnicama i štitila prostitutke. Fenomen Donne Olimpije bio je poznat diljem Europe, a skupine žena hodočastile su u Rim kako bi je vidjele i divile joj se. Bila je i ljubiteljica umjetnosti te sponzorirala razne glazbenike, dramaturge i kipare.
Naravno da u tom primarno muškom društvu tolika moć jedne žene nije mogla proći bez protuudara. Javno su je nazivali kurvom, optuživali da je papinska ljubavnica, a Pasquino joj dodjeljuje naziv Pimpaccia de piazza Navona. Upravo to pokazuje ogorčenost i gađenje Rimljana prema Donni Olimpiji, premda je to vrlo vjerojatno nije nimalo uzbuđivalo. No ipak ima jedna stvar u kojoj joj korumpirani crkvenjaci odaju priznanje – njena vještina prikupljanja mita bila je naprosto maestralna i u tome je nadmašila apsolutno sve tadašnje korumpirane kardinale.
Lukavost i beskrupuloznost Donne Olimpije razvila se do neslućenih razmjera. Osjetivši da se zdravlje pape Inocenta X. pogoršava uvjerila ga je da državne rezerve zlata prenese ispod kreveta u svoju spavaću sobu. Posjećujući ga, kroz nekoliko tjedana uspjela je ukrasti svo zlato. U siječnju 1655. godine Inocent X. umire, a Donna Olimpia pokazuje svoje pravo lice. U to je vrijeme bio običaj da se najbliži rođak umrlog pape treba pobrinuti za njegovu sahranu, prije svega u financijskom smislu. Na opće zgražanje Donna Olimpia to odbija učiniti opravdavajući se izjavom Ja sam samo siromašna udovica. Pasquinova Donna Pimpaccia pokazala je da bez problema može doslovno hodati preko leševa – čovjeku koji ju je doveo do apsolutnog vrha moći lijes je iz pukog sažaljenja kupio sluga.
Izgleda da je tim zadnjim činom zaista pretjerala i karma počinje naplaćivati svoje dugove. Novi papa Aleksandar VII. postao je kardinal Fabio Chigi, nepotkupljivi državni tajnik pape Inocenta X. Novi papa izrazito je nesklon prema Olimpiji, protjeruje ju iz Rima i pokreće istragu o zbunjujućem nestanku cijele Vatikanske riznice. Dvije godine kasnije Papinsku je državu zadesila epidemija kuge što je poremetilo istragu, okončalo život Donne Olimpije i zaključilo eru vladavine jedne neslužbene papese.
Možda na prvu nije jasna povezanost Donne Olimpie i Piazze Navone, no dovoljno je reći da je palača obitelji Pamphilj smještena na Piazzi Navona. Bila je to jedna sasvim obična palača, jedne prosječne plemićke obitelji koja nije bila u pretjerano dobroj financijskoj situaciji. Međutim 1644. godine obitelj Pamphilj postaje obitelj vladara Papinske države, a Donna Olimpia nije mogla dozvoliti da se ta nova okolnost ne reflektira na obiteljsku rezidenciju. Bilo je bitno pokazati svijetu tko je Donna Olimpia i kolika je njena stvarna moć te tako kreće obnova i nadogradnja palače Pamphilj. Službeno je tu gradnju inicirao papa Inocent X., no svima je bilo jasno da gradnjom upravlja isključivo papesa Olimpia I., kako su je u kuloarima nazivali. U izgradnji palače bilo je bitno postići i još nešto – trebalo je nadmašiti glamuroznu palaču Barberini koju je za svoju obitelj dao sagraditi prethodni papa Urban VIII. Palača i trg ispred nje su u logičnoj i neraskidivoj vezi, a nedopustivo je da neuređeni trg zasjeni raskoš nove palače. Tako je zajedno s palačom Pamphilj i Piazza Navona dobila novi barokni sjaj koji ju je vinuo među najljepše trgove svijeta.
Najveća zgrada Piazzi Navona upravo je palača obitelji Pamphilj. Iako se radi o monumentalnom zdanju moje osobno mišljenje je da Donna Olimpia u bitci dviju palača nije izvojevala pobjedu. Palača Barberini djeluje mi neusporedivo glamuroznije. Međutim, kad pogledamo izbor arhitekta odmah je jasan i razlog. Za glavnog arhitekta izabran je konzervativni Girolamo Rainaldi koji je bio vjeran stilskim zakonima kasne renesanse što je na pročelju palače itekako vidljivo. Pronicljiva Donna Olimpia brzo je uočila da se Rainaldi dizajnom neće moći približiti palači Barberini i tu se našla u velikom problemu. Tadašnjoj arhitektonskoj zvijezdi Berniniju zaslužnom za glamur palače Barberini, kao štićeniku prethodnog pape pristup ovom projektu nije bio omogućen. Kao jedino moguće rješenje nametnulo se angažiranju druge, no tada ne toliko sjajne barokne zvijezde – Francesca Borrominija. Rainaldi i Borromini uspjeli su donekle naći zajednički jezik, no Borromini ipak nije uspio nametnuti sve svoje ideje, te su njegove intervencije uglavnom ograničene na interijer palače. Upravo se Borrominijeva galerija koju je freskama oslikao Pietro da Cortona danas izdvaja kao najljepši element palače Pamphilj.
Obitelj Pamphilj ovu je palaču koristila do polovice 18. stoljeća, nakon čega je počinju iznajmljivati. Najvažniji zakupac bila je Brazilska vlada koja je iznajmljuje početkom 20. stoljeća za potrebe veleposlanstva, a 1960. je i otkupljuju. Veleposlanstvo Brazila palaču je tada temeljito obnovilo, vodeći računa o njenoj povijesnoj važnosti i baštini, a u skladu s time dozvoljava i individualne razglede palače uz odgovarajuću najavu.
Odmah uz palaču Pamphilj nalazi se crkva Sv. Agneze (Chiesa di Sant’Agnese in Agone) izrazite religijske vrijednosti. Sagrađena je na mjestu na kojem je mučeničkom smrću prekinut mladi život Sv. Agneze. Naime, ovdje je u trećem stoljeću bio bordel na koji je ova trinaestogodišnja djevojčica osuđena odbivši nametnutu udaju. Legenda kaže da je mladić koji ju je razodjenuo momentalno oslijepio, a nakon toga kosa joj je počela rasti nevjerojatnom brzinom štiteći tako njeno golo tijelo od pogleda. Prokazana kao vještica odvedena je na lomaču, no vatra joj nije mogla ništa, a na kraju je ubijena odrubljivanjem glave. Kršćani su odmah prepoznali svetost ubijene djevojčice i brzo se prostor bordela pretvorio u mjesto za kolektivnu molitvu, koje je u 12. je stoljeću preraslo u crkvu. Sv. Agneza danas se posebno štuje kao zaštitnica nevinosti.
Obitelj Pamphilj u 17. je stoljeću prisvojila staru crkvu Sv. Agneze. Do temelja su je srušila i na istom su mjestu dali sagradili barokno zdanje kojem se danas divimo. Arhitektonski se crkva najbolje može opisati kao sinergija umjetničkih vizija najvećih umjetnika toga doba. Započeta je s renesansnom preciznošću Girolama Rainaldija, baroknu razigranost dao joj je Borromini, u nekoliko detalja sudjelovao je i maestralni Bernini, a na kraju je završava Carlo Rainaldi. Kada se sve uzme u obzir ne čudi da se ova crkva smatra jednim on najutjecajnijih primjeraka barokne arhitekture. Zaštitni znak crkve je konkavna Borrominijeva fasada omeđena s dva simetrična zvonika koje nadvisuje elegantna oktogonalna kupola, a u unutrašnjosti se posebno izdvaja tzv. ljetna sakristija izrazite akustike u kojoj se često izvode koncerti klasične glazbe.
Svakako treba reći da suradnja arhitekata koja je rezultirala ovim remek dijelom nije niti slučajna niti dobrovoljna, a uglavnom ju je orkestrirala Donna Olimpia. Izgradnja crkve inicijalno je bila povjerena Rainaldiju, koji svojim konzervativnim pridržavanjem pravilima renesanse na palači Pamphilj nije uspio postići toliko željenu glamuroznost. Kako je ista sudbina prijetila i crkvi, Rainaldi je vrlo brzo skinut s projekta i modifikacija dizajna prepuštena je Borrominiju. Borromini je zadatak obavio vrlo uspješno i dizajn je počeo odisati raskoši baroka. Ipak izgradnja crkve je dugotrajan posao koji u vrijeme smrti pape Inocenta X. nije bio završen. Papina smrt minorizirala je ulogu Donne Olimpije, a i ona brzo umire te upravljanje obiteljskom blagom prelazi na njena sina Camilla. Camillo nije pokazivao preveliki interes za crkvu, što je toliko demotiviralo Borrominija da je odlučio napustiti projekt. Nastavak radova prepušten je Rainaldijevu sinu Carlu, koji u određenoj mjeri pojednostavljuje Borrominijeve ideje, a u jednom periodu na završetku crkve radio je i Bernini.
U crkvi je posljednje počivalište pape Inocenta X., a najvažnija relikvija crkve zbog koje je posjećuju mnogi vjernici je glava Sv. Agneze. Objasnimo još i riječi in Agone u nazivu crkve. Već smo rekli da je trg smješten na Domicijanovu stadionu koji se u starome Rimu nazivao Circus Agonalis, pa bi se dodatak in Agone slobodno mogao prevesti na stadionu.
Iako nije doživjela kraj izgradnje crkve, moje laičko oko reklo bi da je Donna Olimpia crkvom počela postizati ono što joj je bio cilj – glamuroznost prostora kao spomenika obiteljske moći, čemu uvelike može zahvaliti Borrominijevim idejama. Prostora za pogreške više nije bilo i za postizanje konačne glamuroznosti trga trebalo se okrenuti teškoj artiljeriji, arhitektonskim elementima koje će podići svaki prostor, Rimu toliko svojstvenim fontanama. Bio je to trenutak koji je prepoznao pronicljivi Bernini. Znao je on sve Pimpaccine slabosti i dobro ih je iskoristio. Svoju ideju središnje fontane izlio je u srebru i poklonio je Donni Olimpiji, a poklon u vidu plemenitog metala upakiranog u neki umjetnički predmet bila je cijena koja se morala platiti za razgovor s papesom. Kada je taj prvi korak napravljen, Berninijeve socijalne vještine, njegova umjetnička reputacija i određeni promašaji do tada angažiranih umjetnika bile su garancija uspjeha. Bernini ne samo da nije više bio persona non grata, već mu je promptno naloženo da počne raditi i tako je nastala Fontana dei Quattro Fiumi, nesumnjivo jedan od najljepših i najpoznatijih spomenika baroknog Rima, raskošno i glamurozno inauguriran 1651. godine. Nakon otvaranje fontane počeo se prakticirati i jedan običaj koji je trajao do 19. stoljeća, kada ga je ukinuo papa Pio IX. Ljeti bi se zatvorili odvodi fontana i trg bi se pretvarao u svojevrsno umjetno jezero, što je uvelike pomoglo lokalnom stanovništvu u borbi s vrućinama.
Fontana dei Quattro Fiumi svojevrsna je refleksija karaktera Donne Olimpije – bilo je bitno zasjati i pokazati svoju moć. Pasquinovi urlici – Ne trebaju nam fontane, dajte nam kruha! Kruha! Kruha!, nimalo je nisu dirali te je i dalje nastavljala prikupljati sredstva za izradu fontane povećanjem poreza na kruh, vino i slične proizvode široke potrošnje.
Temelj Berninijeve fontane su mramorni kipovi divova koji alegoriziraju četiri rijeke: Nil, Ganges, Dunav i Rio della Plata. Svaka rijeka predstavlja po jedan kontinent na koji se prostire Papinska država. Fontana je napravljena uz pomoć kipara Giacoma Antonia Fancellija (Nil), Claudea Poussina (Ganges), Antonija Raggija (Dunav) i Francesca Baratte (Rio della Plata). Nil s lavom i palmom simbolizira Afriku, a povezi preko očiju ukazuju na to da njegovi izvori još nisu poznati. Rio de la Plata koji simbolizira Ameriku drži vreću preplavljenu srebrnim novčićima koji su metafora srebrne boje njenih voda (na španjolskom plata znači srebro). Kip koji simbolizira Europu prikazuje Dunav s konjem i cvijećem što podsjeća na plodne podunavske ravnice, dok Aziju simbolizira Ganges prikazan s dugim veslom koje ukazuje na izuzetnu plovnost rijeke.
Turistički vodiči često ovu fontanu navode kao nategnuti primjer materijalizacije rivalstava na relaciji Bernini i Borromini, a pritom se služe s dvije anegdote. Jedna kaže da je Bernini stavio Nilu povez kako bi ga poštedio pogleda na Borrominijevu fasadu crkve Sv. Agate. Prema drugoj anegdoti uzdignuta ruka Ria della Plate štiti Berninijevu fontanu od urušavanja loše izvedene Borrominijeve fasade. Dovoljno je reći da je Borromini na fasadi počeo raditi nakon što je fontana već bila završena tako da je ovdje riječ samo o interesantnoj bajci za turiste.
Osim četiri alegorijska kipa u fontani se mogu još uočiti kipovi goluba, dupina, zmaja i zmija, ali i dva velika mramorna grba obitelji Pamphilj. U središtu fontane postavljen je veliki egipatski obelisk visine oko 16 metara, a dopremljen je iz Asuana u vrijeme cara Domicijana. To je jedan od devet rimskih obeliska, a zbog svoje smještaja poznat je pod nazivom Obelisco Agonale. Na vrhu obeliska nalazi se brončana golubica što je heraldički znak obitelji Pamphilj.
Uz središnju fontanu Četiriju rijeka na trgu se nalaze još dvije, nešto starije fontane. Ona koja se nalazi ispred palače Pamphilj naziva se Fontana del Moro (Fontana Maora), dok je na drugom kraju trga Fontana di Nettuno (Fontana Neptuna). Autor ovih dviju fontana poznati je renesansni arhitekt Giacomo della Porta, a puštene su u rad 1574. godine.
Fontana del Moro nastala je za vrijeme pontifikata pape Grgura XIII. koji dolazi iz obitelji Boncompagni, pa tako i sadrži njihove heraldičke oznake (zmaj i orao). Renesansna verzija fontane sastojala se samo od nekoliko manjih skulptura tritona, zmajeva i maski na rubovima bazena, dok je središte bazena bilo ukrašeno neprivlačnom skupinom stijena. Takav skroman dizajn nije se uklapao u novouređeni trg, posebice odmah ispod prozora Donne Olimpije, a nakon trijumfa s Fontanom četiriju rijeka, Bernini se nameće kao najbolje rješenje za taj problem. Njegova je prva ideja bila da na središnju stijenu postavi manju skulpturu triju dupina koji su podupirali puža iz kojeg je prskala voda. Bernini se ovaj puta nije iskazao i novi dizajn nije naišao na odobravanje. Ipak, pružena mu je još jedna prilika i 1655. skulpturu puža zamjenjuje mramornim kipom Maura koji se bori s dupinom, no većina ljudi reći će da se radi o tritonu koji drži dupina. Nekoliko godina kasnije Bernini je uklonio stepenice i ograde s izvornog dizajna fontane Giacoma della Porte te povećao bazen u razini, čime se značajno povećao estetski dojam.
Della Portina fontana s druge strane trga smještena je daleko od palače Pamphilj i nije ušla u fokus Donne Olimpije. Dugo je godina to bila čisto funkcionalna fontana bez ikakvih ukrasa, a njeno je uređenje naručeno tek 1873. godine i dodijeljeno je dvojici kipara. Sicilijanski kipar Gregorio Zappala napravio je skupinu kipova koji su se sastojali od morskih konja, sirena, djece, krilatih kerubina i dupina. Rimski kipar Antonio della Bitta autor je središnje figure koja predstavlja Neptuna s trozupcem braneći se od hobotnice omotane oko nogu.
Ispred Fontane del Moro nalazi se renesansna palača obitelji Torres iz 16. stoljeća na kojoj se mogu vidjeti specifičnosti arhitektonskih trendova toga vremena. Vezano uz arhitekturu, kako je obitelj Torres podrijetlom iz Malage, na palači se mogu uočiti i utjecaji andaluzijske i maorske umjetnosti. Ističe se bogati vijenac ukrašen glavama lavova, ružičastim prozorima i kulama te amblemima obitelji Torres. Zgrada je u 17. stoljeću nasljedstvom prešla u obitelj Lancellotti, u čijem je vlasništvu i danas. Veći dio palače se danas iznajmljuje u obliku turističkih apartmana.
S druge strane Fontane del Moro nalazi se crkva Gospe od Presvetog Srca (Santuario di Nostra Signora del Sacro Cuore). U usporedbi s crkvom Sv. Agate koja se nalazi preko puta ova je crkva prilično neugledna, no također ima dugu povijest. Izvorno je podignuta još u 13. stoljeću kao memorijalna crkva za mučenike umrle na Domicijanovu stadionu i tada se zvala San Giacomo degli Spagnuoli. U 15. stoljeću temeljito je obnovljena, a i danas vidimo pročelje iz tog vremena. Na početku 16. stoljeća postala je nacionalna crkva kraljevine Kastilje, a 1818. godine Španjolci je napuštaju i sa sobom odnose većinu sakralnih dijela. 1879. preuzimaju je francuski misionari Presvetog Srca, pa tada dobiva današnje ime i temeljito se obnavlja.
Ovime bi zaključio razgled Piazze Navona, no prije nego kroz ulicu Corsia Agonale nastavim prema Panteonu moram obaviti još jednu jako važnu stvar, a to je šalica talijanske kave i tiramisu. Na trgu nema nekog posebno poznatog lokala, no činilo mi se da Caffè Domiziano pruža najbolji pogled. Ne mogu reći da je to bila najbolja kava koju sam u životu popio, a bome niti najbolji tiramisu, ali nisam ni očekivao nešto spektakularno. Ono što se na ovim mjestima plaća nije ništa drugo nego ugođaj, na koji se stvarno ne mogu buniti. Da nije bilo štandova direktno bi gledao u fontanu Četiriju rijeka, Palaču Pamhilj i crkvu Sv. Agneze. Samo zbog pogleda to iskustvo moram ponoviti u neko drugo doba godine kada trg nije zakrčen štandovima. O cijenama je bolje ne govoriti, ali ipak za prevenciju neugodnih iznenađenja nije loše napomenuti da za minimalno gastronomsko iskustvo na ovom mjestu treba izdvojiti oko dvadesetak eura.
