Renesansni slikar Giotto di Bondone opisao je Rim kao grad prepun odjeka, iluzija i čežnje. To se možda najbolje osjeti pri dolasku na Piazzu Rotonda kad stanemo ispred dvije tisuće godina starog, ali savršeno očuvanog i za današnje pojmove monumentalnog Panteona. Prošlost i sadašnjost se isprepliću, a priče iz starih udžbenika povijesti postaju nevjerojatno stvarne …
Jednom me prijatelj pitao što me u Rimu najviše oduševilo i moram priznati da me prilično zatekao. Dugo sam razmišljao, vagao, mijenjao mišljenja i tek sam nakon nekoliko dana bio relativno siguran u svoj odgovor, a odgovor je glasio – rimski trgovi. Svaki grad ima trgove, manje ili više poznate, ali trgovi Rima priča su za sebe. Uzmimo samo Piazzu Navona i njenu baroknu raskoš isprepletenu s povijesti obitelji Pamphilj ili pak Piazzu di Spagna sa svojim filmskim stepenicama i ekskluzivnim trgovinama. Tu su i Piazza Barberini, Piazza della Republica, Pizza Venezia, Piazza del Campidoglo. Piazza del Popolo, … Svi su ti trgovi sa svojim fontanama, crkvama i pričama dobro poznati turistima i siguran sam, da su im kao i meni, trajno zacrtani u sjećanju. Ipak među rimskim trgovima imam jednog favorita, a to je Piazza della Rotonda.
Prvi dolazak na Piazzu della Rotonda jednostavno se može opisati kao „vau.“ Taj isti „vau“ sam s jednakim intenzitetom doživio i nekoliko godina kasnije kada sam ponovno posjetio Piazzu della Rotonda, ali i pri svakom idućem posjetu, a nekako sam siguran da neće izostati niti u budućnosti. Odmah se možemo pitati što je tako magično na tome trgu? Odgovor je prilično jednostavan – Panteon – dvije tisuće godina star hram, u gotovo savršenu stanju. Slike iz školskih udžbenika povijesti samo naviru, a mašta horde turista pretvara u stare Rimljane.
Panteon nema samo arhitektonsku važnost, već na njega treba gledati i kao na spomenik snage ljudskog znanja, tj. na svojevrstan spomenik civilizacije i podsjetnik na čovjekovu moć. Dovoljno je zamisliti da svaki od 8 stupova na trijemu teži oko 60 tona, a na ovu su lokaciju dopremljeni iz 2000 km udaljenih egipatskih kamenoloma. Ne treba posebno naglašavati da se sve to odvijalo bez suvremene mehanizacije, električne energije i računala.
Iako mi je prvi plan bio s Piazze Navona direktno otići do Piazze Rotonda i Panteona, šetnja ipak nije bila direktna i usput sam naletio na priličan broj meni zanimljivih atrakcija i naravno na još jednu papinsku obitelj, možda i najzvučniju – obitelj Medici.
Piazzu Navona napuštam kroz ulicu Corsia Agonale i nakon pedesetak metara dolazim ispred palače talijanskog Senata, poznatije pod nazivom Palazzo Madama. Iako je danas u državnom vlasništvu, ova palača ima sličnu povijest kao palača obitelji Pamhilj na Piazzi Navona. Sličnosti su nevjerojatne – obje palače povezane su s obiteljima papa i u obje palače su živjele izrazito utjecajne i jake žene.
Palazzo Madama obiteljska je palača rimskog ogranka jedne od najpoznatijih talijanskih plemićkih obitelji – obitelji Medici. Njena gradnja započela je u 15. stoljeću, a u 16. stoljeću kupio ju je Giovanni de Medici, budući papa Lav X. Ova je palača za obitelj Medici tijekom 16. stoljeća imala veliki značaj, odnosno bila je njihova glavna rezidencija u kratkom periodu u kojem su izgubili vlast u svojoj matičnoj Firenzi, kojom vladaju od 14. stoljeća.
U to vrijeme u ovoj su palači živjeli najpoznatiji članovi obitelji Medici – dvojica papa, Lav X. i Klement VII., a svoje djetinjstvo ovdje je provela i osebujna francuska kraljica Katarina Medici. O papama iz obitelji Medici svakako treba reći nekoliko riječ. Obojica su ostavila značajan trag u povijesti Papinske države, a svojim postupcima tektonski su uzdrmali Katoličku crkvu. Lav X. je Svetu Stolicu doveo do bankrota, a ta katastrofalna financijska situacija dovela je do toga da su se crkveni oprosti počeli naplaćivati. Taj je papa poznat i po svojim brojnim ljubavnicima, za čije se karijere vrlo predano brinuo. Takvo skandalozno ponašanje pape Lava X. smatra se jednim od glavnih uzroka raspada Zapadne crkve i izbijanja protestantske reformacije. Klement VII. u povijesti je ostao zapamćen po uskraćivanju razvoda braka engleskom kralju Henriku VIII. što je rezultiralo nastankom Anglikanske crkve.
E sad dolazmo do prve zanimljivosti. Palača Medici nije dobila ime Madama niti po jednom krvnom potomku obitelji Medici, već po ženi koja je u obitelj Medici došla dogovorenim brakom. Radi se Madami Margareti, kćeri habsburškog cara Karla V. koja se udala za Alessandra Medicija, nećaka pape Klementa VII. Alessandro je ubijen nakon svega godinu dana, a Madama Margareta u nasljeđe dobiva palaču.
U međuvremenu papa Klement VII. umire, a pontifikat preuzima papa Pavao III. Upravo ovaj slučaj pokazuje i problematiku strukture vlasti u Papinskoj državi. Naime, sklapanje braka u to je doba bilo jednako uspostavi diplomatskih odnosa. Kad bi vlast ostajala u istoj obitelji brak je bio jedan od najboljih osigurača dobrih međudržavnih odnosa, no u Papinskoj državi novi papa znači i novu obitelj, a u tom kontekstu brak kao osnova bilateralnih odnosa gubi smisao. No Karlo V. imao je sreću da mu je kćer upravo ostala udovica i to vrlo mlada udovica. Tako je Madama Margareta ponovno prisiljena na dogovoreni brak, no ovaj puta se morala udati za Ottavia Farnesea, unuka novog pape Pavla III.
Odmah se nameće pitanje odakle papi unuk? Naime, Papa Pavao III. odnosno kardinal Alessandro Farnese imao je dosta problema s celibatom što mu je priskrbilo petero djece. Inače Pavao III. jedan je od najkontroverznijih papa, povezan je s nizom seksualnih skandala i nevjerojatnom spremnosti na korupciju i nepotizam, ali s druge strane njegovi savezi održali su Papinsku državu u politički izuzetno turbulentnom razdoblju.
Novi brak Madame Margarete nije baš najbolje funkcionirao, te ona i Ottavio ne samo da žive u odvojenim sobama, već i u odvojenim kućanstvima, odnosno u odvojenim palačama. Margareta se odlučila vratiti u palaču obitelji Medici, stvorivši od nje svojevrsno središte kulturnog života Rima svoga vremena. Kako je bila spona između Habsburgškog carstva i Papinske države imala je veliku moć i utjecaj, no nije bila sklona spletkama već je utjecaj koristila uglavnom kako bi pomagala umjetnicima, a pod njenom je zaštitom bio i naš Klović.
Kako je Madama Margareta od palače Medici napravila kultno mjesto, građani Rima polako zaboravljaju njene prave vlasnike i na palaču se sve više referiraju kao na Madaminu palaču. Tako je palača obitelji Medici postala Palazzo Madama. Sredinom 16. stoljeća Madama Margareta ponovno postaje udovica te seli u Nizozemsku gdje vlada u ime svojeg brata Filipa II. Palača se vraća u posjed obitelji Medici, no oni je uglavnom iznajmljuju raznim kardinalima.
Sredinom 18. stoljeća palaču kupuje papa Benedikt XIV. za potrebe Papinske države i u njoj se smještaju različiti državni uredi, a uz to ide i jedna anegdota iz popularne kulture. Nakon što su se u palači smjestili uredi policije, policija se kolokvijalno počela nazivati „la madama“, a taj se naziv još uvijek koristi. Krajem 19. stoljeća palača postaje sjedište Senata.
Iako se radi o monumentalnoj palači uz koju je vezano čak dvoje pontifikara, razdoblje renesanse u kojem je građena „zaštitilo“ ju je od naglašene raskoši baroka. S druge strane, prenamjena palače u palaču Senata imala je značajan utjecaj na njenu unutrašnjost i preostalo je vrlo malo originalnih renesansnih elemenata. To su glavni razlozi zbog kojih turisti Madaminu palaču vrlo često i ne percipiraju, a posebice ne kao jedno od mjesta na kojem se razvijala kultura renesansnog Rima.
Palazzo Madama moguće je besplatno razgledati svake prve subote u mjesecu osim tijekom kolovoza, ali treba naglasiti da za taj razgled postoji dress code koji za muškarce pretpostavlja odijelo i kravatu. Međutim, ti su razgledi više orijentirani na funkcioniranje Senata, a u jako maloj mjeri na izvornu povijest palače povezanu s obitelji Medici i Madamu Margaretu.
Iako je Palazzo Madama velika palača u nju nije bilo moguće smjestiti sve senatske urede, tako da se u kompleks palače Senata dodala i susjedna palača Carpegna. Svakakako treba naglasiti da je palača Carpegna koju vidimo danas ipak samo kopija izvorne zgrade iz 15. stoljeća koja se početkom prošlog stoljeća morala srušiti radi izgradnje ulice Corso del Rinascimento.
Obično se uz svaku rimsku plemićku palaču veže ime nekog kardinala, a često i pape, što je slučaj i s palačom Carpegna. U ovoj je palači živio kardinal Giovanni Francesco Albani, budući papa Klement XI. Uz njega se veže jedna zanimljivost – 6. listopada 1700. godine se zaredio, a već 8. prosinca iste godine ustoličen je za papu. Treba naglasiti da unatoč današnjoj praksi za kardinalsku titulu nije potrebno svećeničko ređenje, no za obavljanje papinske funkcije jest. Iako bi se moglo pretpostaviti da je ovaj kratak svećenički staž kardinala Albanija neka politička igra, u tome nije bilo nikakve namjere i Albani je za papu izabran gotovo slučajno. Vjerojatno je to i razlog zbog čega se njegov pontifikat uglavnom smatra iznimno uspješnim. Klement XI. bio je poznat kao vrstan diplomat i mirotvorac, ali i ljubitelj arheologije te mu se daju velike zasluge u očuvanju ostataka antičkog Rima.
Via degli Staderari dijeli palaču Carpegna od zgrade Državnog arhiva u kojoj je nekad bilo sjedište Sveučilišta Sapienza. Sapienza znači mudrost, što je definitivno ime koje odgovara vodećem talijanskom sveučilištu, najvećem u Europi i jednom od najstarijih u svijetu. Osnovano je 1303. godine, a trenutno je to vodeće svjetsko sveučilište za područje antičkih znanosti, u čemu nadmašuje Cambridge, Oxford i Hardvard. No i u velikom broju drugih disciplina ubraja se među vodeća svjetska sveučilišta. Većina talijanske poslovne i političke elite studirala je na Sapienzi koja je do 1982. godine bilo jedino državno sveučilište u Rimu. Pohađali su ga i mnogi veliki umovi poput pedagoginje Marie Montessori, oskarovca Federica Fellinija ili Enrica Fermija, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku.
Uz Sveučilište Sapienza veže se i jedan zanimljiv događaj iz suvremene povijesti. 2008. godine papa Benedikt XVI. trebao je posjetiti Sveučilište i otvoriti novu akademsku godinu. Međutim, papa je u svom ranijem posjetu Sapienzi, dok je još bio kardinal Ratzinger, održao govor u kojem je suđenje Galileu nazvao razumnim i poštenim. Ta je izjava toliko zgrozila nastavnike Sapienze da su krenuli u potpisivanje peticije kojom se tražilo da se papi Benediktu XVI. otkaže gostoprimstvo, a podržao ih je i zamjetan broj stranih znanstvenika. Kako bi primirio strasti papa je sam odustao od posjeta i poslao pismo u kojem je pokušao umanjiti značaj te svoje stare izjave, istaknuvši da je Sapienzu ipak osnovao upravo papa.
Državni arhiv nije baš mjesto za turističke obilaske, no ono što ga čini zanimljivim je stara sveučilišna crkva sv. Ive (Chiesa di Sant’Ivo alla Sapienza) smještena u unutarnjem dvorištu. Smatra se jednim od remek dijela barokne arhitekture, a nastala je u 17. stoljeću obnovom stare kapele prema Borrominijevu projektu. Ono što ovu crkvu čini posebnom je njen smještaj u već uređenom prostoru dvorišta palače kamo ju je Borromini maestralno uklopio. Konkavno pročelje se savršeno stopilo s renesansnim dvorišnim arkadama Giacoma della Porte iz 16. stoljeća, a kao poseban dekorativni element crkve ističe se krovna lanterna koju nadvisuje spiralna kupola.
Unutrašnjost crkve može se razgledati samo nedjeljom od 9 do 11 sati, a u 11 sati se održava i misa. Interijer je poseban u svojoj likovnoj jednostavnosti i geometrijskoj složenosti. Praktički jedini dekorativni element unutrašnjosti je oltar posvećen Sv. Ivi, a sama crkva odiše bjelinom i neobičnog je oblika šesterokutne zvijezde. Inače Sv. Ivo smatra se zaštitnikom odvjetnika.
S crkvom Sv. Ive završio sam razgled atrakcija u ulici Corso del Rinascimento i šetnju nastavljam ulicom Via degli Staderari koja razdvaja kompleks Senata od zgrade Državnog arhiva. Odmah na početku ulice nalazi se jedna mala fontana zanimljiva naziva – Fontana dei Libri (fontana knjiga), nastala tridesetih godina prošlog stoljeća. Smještena je u nišu, a njeni glavni dekorativni elementi su četiri knjige koje okružuju glavu jelena. Knjige simboliziraju Sveučilište Sapienza, a glava jelena asocira na Sv. Eustahija koji je svojevrsni simbol ovog dijela grada i po kojem je nazvan trg na koji se otvara Via degli Staderari.
Piazza S. Eustachio ima veliko religijsko značenje budući se radi o mjestu mučeništva sv. Eustahija. Treba naglasiti da su se u doba ranog kršćanstva crkve često podizale na mjestima na kojima su sveci mučeni, pa je tako i ovdje sagrađena crkva koja danas ima status bazilike.
Sv. Eustahije se prije krštenja zvao Placid i bio je rimski vojskovođa cara Trajana u 1. stoljeću. Legenda kaže da je tijekom lova doživio bogojavljanje kada mu se između jelenovih rogova ukazao lik Isusa. Tada se krstio, preuzeo ime Eustahije i s obitelji napustio Rim. Petnaest godina živio je u jednom egipatskom selu nakon čega ga car Trajan poziva da mu kao vojskovođa pomogne u borbi protiv barbara. Eustahije je prihvatio poziv, okupio vojsku i pobijedio barbare. Međutim, kada se vratio u Rim car Trajan već je bio mrtav, a naslijedio ga je car Hadrijan koji je od Eustahija tražio da prinese žrtvu poganskim bogovima. Eustahije odbija, a car Hadrijan ga osuđuje na različita mučenja u kojima je skončao život. Sv. Eustahije smatra se univerzalnim zaštitnikom u teškim životnim situacijama, a glava jelena postaje njegov simbol.
Bazilika Sv. Eustahija nastala je kao mala kapela koju je sagradio car Konstantin 320. godine. U 8. stoljeću kapela se proširuje u crkvu, a u 12. stoljeću dobiva romanički zvonik koji je preživio i do današnjih dana. Tijekom 17. i 18. stoljeća crkva se obnavljala i počela je preuzimati karakteristike baroka, no u toj obnovo nije sudjelovao nitko od vodećih baroknih umjetnika. Pročelje crkve prepoznatljivo je po pilastrima i stupovima s jonskim kapitelima na kojima se nalaze jelenje glave, a glava jelena postavljena je i na vrhu pedimenta.
O životu Sv. Eustahija može se puno saznati samo ako se pogleda na fasadu zgrade koja se nalazi nasuprot ulaza u crkvu, a to je Palazzetto di Tizio di Spoleto iz 16. stoljeća. Naime, pročelje te zgrade bogato je ukrašeno ciklusom fresaka koje prikazuju prizore iz života Sv. Eustahija. Inače, Tizio di Spoleto bio je komornik pape Pavla III, što je bila prilično važna uloga i omogućila mu je skupo uređenje pročelja freskama. Autori fresaka su braća Federico i Taddeo Zuccari, koji su kasnije dosta radili na posjedima obitelji Farnese iz koje iz koje dolazi papa Pavao III. te se pretpostavlja da su im upravo ove freske donijele taj unosni aranžman. Nažalost, do danas su preživjele freske samo na jednoj strani zgrade.
Crkva Sv. Eustahija sagrađena je na ostacima starih termi sagrađenih za vrijeme cara Nerona u prvom stoljeću. Radilo se o ogromnom kompleksu i naprosto je nevjerojatno da su od termi ostala svega dva stupa koja se mogu vidjeti sa bočne strane crkve Sv. Eustahija.
Tek se osamdesetih godina prošlog stoljeća pronašao još jedan artefakt koji je pripadao Neronovim termama, a to je bilo tijekom obnove palače Senata, odnosno palače Madama. Pronađen je veliki kameni bazen napravljen od crno-crvenog ganita koji se uklopio u fontanu smještenu na Piazzi San Eustachio odmah na izlazu iz ulice Via degli Staderari. U povodu 40. godišnjice talijanskog Ustava, taj se dio trga 1987. godine preimenovao u Largo della Costituente.
Piazzu San Eustachio napuštam kroz ulicu Salita dei Crescenzi na čijem se kraju nalazi palača u kojoj je potpisan talijanski Ustav, a i u njoj je i danas smješteno sjedište predsjednika Senata. Radi se o palači Gustiniani sagrađenoj krajem 16. stoljeća. Palaču su projektirali poznati renesansni umjetnici, braća Giovanni i Domenico Fontana, a u 17. stoljeću Borromini projektira portal s balkonom te unutarnje dvorište. U 19. stoljeću nasljednici obitelj Gustiniani prepuštaju je Masonskom redu te palača postaje njihovo sjedište. Mussolini palaču oduzima Masonima i u njoj smješta Senat. Šezdesetih godina prošlog stoljeća Masoni se ipak vraćaju u jedan dio prostora palače i tu ostaju do 1985. godine. Osim ureda predsjednika Senata, tu su smješteni i uredi doživotnih senatora te bivših predsjednika države. Od 1946. do 1948. godine u palači je bio ured predsjednika Italije, zbog čega je u njenoj knjižnici 1947. potpisan talijanski Ustav.
Skrećem desno u Via della Dogana Vecchia i nakon pedesetak metara dolazim do crkve Sv. Luja Francuskog (Chiesa di San Luigi dei Francesi). Ova se crkva smatra draguljem barokne umjetnosti, ali ne zbog svoje arhitekture već zbog umjetničkih dijela koja su u njoj izložena. Tu se naime nalaze čak tri Caravaggijeva remek djela koja se mogu vidjeti gotovo besplatno. Svakako je zanimljivo objasniti zašto gotovo besplatno. Slike su smještene u mračnoj kapeli Contarelli, a da bi se upalilo svijetlo potrebno je u kutiju ubaciti kovanicu od jednog eura.
Taj čuveni triptih Caravaggia sastavljen je od Mučeništva svetog Mateja, Pozivanja svetog Mateja i Svetog Mateja i anđela. Slike je naručio kardinal Mathieua Cointrela, koji je tada talijaniziran u Contarelli. Svakako treba istaknuti da su ove slike nastale u vrijeme pune umjetničke zrelosti Caravaggia, kada je njemu karakteristična dramatična i intenzivna igra svjetla i sjene dostigla vrhunac. Ta se tehnika često naziva luminizam, a mnogi će povjesničari umjetnosti istaći da je na platnu Pozivanja svetog Mateja apsolutno savršena.
Iako većina turista ovu crvku posjećuje zbog Caravaggijevih slika ne treba zanemariti ni njen arhitektonski aspekt. Sagrađena je krajem 16. stoljeća, a na njoj su radila dva najveća renesansna arhitekta Giacomo Della Porta i Domenico Fontana.
Crkva Sv. Luja Francuskog zanimljiva je i po jakom naglašavanju francuske povijesti što se može vidjeti već na renesansnom pročelju na kojem se nalaze kipovi francuskih vladara i svetaca. U crkvi se nalazi i nekoliko grobnica, a često se ističe grobnica Pauline de Beaumont, koju je sagradio njezin ljubavnik François-René de Chateaubriand. Izgradnju crkve velikim je dijelom financirala francuska kraljica Katarina Medici i njoj oduvijek gravitira rimska zajednica Francuza.
Nakon razgleda crkve Sv. Luja Francuskog, na trgu Piazza di San Luigi de Francesi skrećem desno prema trgu Largo Giuseppe Toniolo i ulici Via del Pozzo delle Cornacchie. Na kraju te ulice nalazi se mali trg Piazza della Madalena nazvan po crkvi Sv. Marije Magdalene koja dominira trgom. Chiesa di Santa Maria Maddalena jedina je rimska crkva građena u rokoko stilu što je čini posebno zanimljivom. Zbog konkavnog oblika pročelja može se uočiti velika sličnost s Borrominijevim pročeljem na Sant’Ivo alla Sapienza, no stilska razlika je odmah vidljiva. Pročelje Sv. Marije Magdalene, za razliku od diskretnog porčelja Sv. Ive, obiluje štukaturama i profinjenim dekorativnim elementima, a to je temeljna karakteristika rokoko stila. Zanimljivo je da ta estetika Rimljanima nije najbolje sjela, a fasadne štukature pogrdno su nazivali „šećernom glazurom.“ Prijelaz od baroka ka rokokou vidljiv je i u unutrašnjosti crkve. O arhitektu koji je zaslužan za rokoko fasadu još uvijek se špekulira, a pretpostavlja se da je to bio portugalski arhitekt Manuel Rodrigues dos Santos koji je u to vrijeme u Rimu bio dosta popularan, a poznat je po odmaku od klasičnog rimskog baroka.
S Piazze della Maddalena nastavljam ulicom Via del Pantheon i konačno dolazim do Piazze della Rotonda kojom dominira Panteon. Panteon je stari rimski hram posvećen poganskim bogovima i to ne jednom već svim bogovima, što se vidi i iz njegova naziva. Pan naime označava sve, a theion označava božji. Svoju ekstremnu očuvanost može zahvaliti prenamjenom u katoličku crkvu, što je i danas.
Hram je u prvom stoljeću prije Krista sagradio Marcus Agrippa, arhitekt, vojskovođa i blizak prijatelj cara Augustusa. U vrijeme cara Augustusa Rim je naprosto arhitektonski procvjetao, a za to je najzaslužniji upravo Agrippa. Izvorni hram stradao je u požaru, međutim car Hadrijan ga je obnovio i pritom zadržao izvornu gravuru. Tako na portalu još uvijek možemo vidjeti tekst M·AGRIPPA·L·F·COS·TERTIVM·FECIT, što u prijevodu znači da je hram sagradio Marcus Agrippa.
Radi se o cilindričnoj građevini s trijemom od velikih granitnih korintskih stupova nadvišenih trokutastim pedimentom. Trijem je hramom povezan pravokutnim vestibulom, a nad glavnom prostorijom sagrađena je veličanstvena pločasta cementna kupola s otvorom u sredini koji se naziva okulus. Dimenzije kupole su nevjerojatne, njen unutarnji promjer iznosi 43 metra i još je uvijek najveća neojačana kupola u svijetu. Masa kupole je 4535 tona. Meni osobno je prizor Panteona nevjerojatan i sam pogled na njega mentalno me vraća u doba starog Rima. To i ne čudi budući se radi o najbolje očuvanoj građevini iz tog doba.
U 7. stoljeću Panteon se počeo koristiti kao katolička crkva posvećena Sv. Mariji i mučenicima (Basilica di Sancta Maria ad Martyres), a kolokvijalno je poznata pod nazivom Santa Maria Rotonda. Taj naziv dolazi od naziva trga, a trg naziv duguje upravo kružnom obliku Panteona, budući rotonda na talijanskom jeziku označava kružni oblik. Panteon, odnosno Santa Maria Rotonda svoju religijsku ulogu ima i danas, no mise se održavaju samo nedjeljama i blagdanima, a ponekad se tu održavaju i vjenčanja. U vrijeme kad je Panteon postao crkva tu su prebačeni ostaci kršćanskih mučenika iz katakombi, a niše u kojima su bili kipovi postale su kapele.
Danas je Panteon u državnom vlasništvu, a godišnje ga posjeti više od 6 milijuna ljudi. Svakako treba istaknuti da je Panteon kopiran je u brojnim arhitektonskim dijelima širom svijeta. Kao poseban primjer izdvaja se knjižnica Thomasa Jeffersona pri Sveučilištu Virginia. U suvremenoj arhitekturi panteon se odnosi na građevinu u kojoj se pokapaju ili slave zaslužni građani, kao što je slučaj s panteonom u Parizu.
Iako se kaže da je Panteon posvećen svim rimskim bogovima, još uvijek nije poznato radi li se samo o kolokvijalnom nazivu ili je to zaista bilo tako. Naime, o tome nema pisanih tragova, a niti jedan drugi rimski hram nije bio posvećen svim božanstvima. Čak postoji i jedan zapis koji naslućuje da je naziv došao od brojnih kipova bogova koji su se nalazi oko građevine, a ne zbog same posvećenosti građevine.
Panteon je inače samo dio skupine građevina koje je Marcus Agrippa sagradio slaveći pobjedu u jednoj od najvažnijih pomorskih bitaka staroga svijeta. Radi se o bici kod rta Akcijum na južnom ulazu u Ambrakijski zaljev u sjeverozapadnoj Grčkoj. Bitka se dogodila 31. godine prije Krista, a smatra se da je ta pobjeda jedan od odlučujućih trenutaka u uspostavi Rimskog carstva. Gledajući od juga prema sjeveru kompleks se sastojao od kupelji, Neptunove Bazilika i na kraju Panteona, a pretpostavlja se da se radilo o privatnim Agrippovim posjedima.
Ostaci tih antičkih struktura mogu se još uvijek vidjeti na stražnjoj strani Panteona. Zid od cigle na istočnoj strani pripisuje se Vratima Argonauta (Porticus Argonautarum) iz prvog stoljeća. Naziv su dobila po dekoriacijama koje se u prikazivale grčke mitološke junake Argonaute. Neptunova bazilika sagrađena je u čast boga mora Neptuna, u znak zahvalnosti za pobjedu u pomorskim bitkama. Kao i mnogi spomenici starog Rima, tijekom srednjeg vijeka i renesanse Neptunova bazilika devastirana je, uglavnom zbog nedostatka održavanja i gradnje novijih građevina. Korintski stup vidljiv u Via della Palombella iza današnjeg Panteona, zbog niza ukrasa morske tematike pripisuje se upravo Neptunovoj bazilici.
Točan izgled izvornog Agripina Panteona nije poznat i pretpostavlja se da je bio puno manji i vjerojatno drugačijeg oblika od današnjeg Panteona. Naime, originalna građevina stradala je u dva požara i obnavlja sa se za vrijeme cara Domicijana i za vrijeme cara Trajana, a obnova je završena za vladavine Trajanova nasljednika cara Hadrijana. Hadrijan je bio poznat kao iznimno uspješan car koji je veliku pažnju posvećivao arhitekturi te se vjeruje da upravo njemu možemo zahvaliti za današnji oblik i impresivnu veličinu Panteona. Car Hadrijan je prostor Panteona koristio kao mjesto za suđenja, a kipove poganskih božanstava koja su se nalazila u nišama hrama zamijenio je kipovima rimskih careva. Smatra se da je obnova Agripina Panteona bila temeljena upravo na dokazivanju moći careva Trajana i Hadrijana.
Upravo je konverzija u kršćansku crkvu Panteon spasila od destrukcije tijekom ranog srednjeg vijeka. Nažalost, dio Panteona je ipak devastiran za vrijeme pontifikata Urbana VIII. u 17. stoljeću. Papa Urban VIII. je uklonio brončani strop ulaznog dijela, a srednjovjekovni zvonik zamijenio sa dva tornja koja su se često nazivala „magareće uši“ i uklonjena su tek tijekom 19. stoljeća. Tada je i nastala poznata uzrečica, što ne učiniše Barbari, učini Barberini, prema obitelj iz koje papa Urban VIII. potječe. Nestale su i skulpture koje su ukrašavale pediment no mramorna unutrašnjoj je u većoj mjeri očuvana, ali uz značajne restauratorske radove.
U doba renesanse unutrašnjost Panteona dodatno se ukrašava brojnim slikarskim djelima, u Panteonu su se počeli pokapati i neki značajni umjetnici. Vjerojatno je najpoznatiji grob slikara Rafeala prikazan u fimu Anđeli i demoni. Na njegovoj grobnici uklesan je epigraf Ovdje počiva Rafael od koga se, dok je bio živ, priroda bojala da će je nadvladati, a kad je umro, da će umrijeti i ona. U moderno se doba počeo koristiti i za pokope kraljeva, tako da su u Panteonu pokopani talijanski kraljevi Viktor Emanuel II., Umberto I. te kraljica Margerita.
Sam Panteon izgleda monumentalno, a izgradnja je također začuđujuća. Poznati stupovi na trijemu su doneseni iz Egipta, svaki je visok skoro 12 metara, promjera oko 1.5 metra, a svaki teži oko 60 tona. Uopće ne mogu zamisliti kako je to tadašnja tehnologija dozvolila. Svakako treba spomenuti i originalna brončana vrata iz rimskog razdoblja.
Dimenzije kupole su također nevjerojatne, a posebno inženjerstvo. Nevjerojatno je umijeće bilo potrebno da bi se napravila stabilna kupola, a posebno su inovativne ideje kojima su se smanjivala naprezanja dobrim izborom materijala. Sama struktura važan je primjer naprednog rimskog inženjerstva. Zidovi su izrađeni od betona s opekom, što je inovacija koja se široko koristila u glavnim rimskim zgradama i infrastrukturi. Posebnost Panteona je okulus kao prirodni izvor svijeta koji služi i za ventilaciju, a i važan je strukturalni element kojim je ojačana kupola. Sam Michelangelo je govorio da je Panteon anđeoskog, a ne ljudskog dizajna. Sve do vremena renesanse nitko se nije usudio sagraditi niti slično arhitektonsko djelo.
Panteon je matematičarima posebno zanimljiv. Udaljenost od poda do vrha kupole identična je promjeru. Drugim riječima unutarnji prostor sastoji se od savršene kugle, umetnute u cilindar visok kao njegov radijus. Kupola je podijeljena u 28 odjeljaka, jednakih broju donjih velikih stupova. 28 je “savršeni broj”, odnosno broj koji je jednak zbroju svojih djelitelja (1 + 2 + 4 + 7 + 14 = 28). U antici su bila poznata samo četiri savršena broja (6, 28 , 496 i 8128), a Pitagora i njegovi sljedbenici davali su im mistična značenja.
Ispred Panteona na središnjem dijelu Piazze Rotonda nalazi se Fontana del Pantheon. Radi se o renesansnoj fontani iz 16. stoljeća koju je projektirao Giacomo Della Porta, a naručio papa Grgur XIII. Papa Klement XI. u 18. stoljeću zahtijevao je modifikaciju i tada je dodan obelisk, a krajem 19. stoljeća originalne skulpture zamijenjene su kopijama, a olriginali su pohranjeni u Muzej Rima. Zanimljivo je da je po ovoj fontani napravljena Robbova fontana u Ljubljani – jedan od simbola slovenske prijestolnice.
Obelisk je originalni egipatski i napravljen je za vladavine faraona Ramzesa II. za hram Ra u Heliopolisu i u antičko je doba prenesen u Rim. Otkriven je 1374. pri iskapanju oko obližnje bazilike Santa Maria sopra Minerva. Najprije je bio podignut na obližnjoj Piazzi di San Macuto, a onda je 1711. prenesen na ovu lokaciju. Zbog te prve lokacije i danas se o njemu govori kao o Obelisco Macuteo.
Na fontani se mogu uočiti skulpture delfina te zvijezda kao heraldički znak obitelji Albani iz koje potječe papa Klement XI. Prostor ispred Panteona nije uvijek bio reprezentativan. U ranom srednjem vijeku tu je bio labirint šupa i trgovina, sličniji nekoj orijentalnoj medini nego rimskom trgu. Papa Evgenij IV. dao je očistiti prostor i pretvorio ga u prostrani trg. Tijekom 19. stoljeća trg je bio poznat po prodavateljima živih ptica, a turistički su ga vodiči izdvajali kao opasno i prljavo mjesto. Za sam trg značajna je intervencija pape Pia VII. koji je 1823. popločio trg i s njega maknuo stoljetne šupe.
Na desnoj strani trga, na početku ulice Via del Pantheon nalazi se hotel Albergo del Sole iz 15. stoljeća i jedan je od najstarijih hotela u gradu. U hotelu su boravili i neki slavni gosti kao što je zloglasni grof Cagliostro koji je u njemu i uhićen jer je pretukao slugu. Tu su boravili i umjetnici Ludovico Ariosto i Pietro Mascagni o čemu svjedoče i ploče postavljenje na pročelju zgrade. Pietro Mascagani skladao je poznatu operu Cavalleria Rusticana krajem 19. stoljeća. Ludovio Ariosto jedan je od najpoznatijih renesansnih književnika, a najpoznatiji je prema viteškom epu Bijesni Orlando. Za trg je značajna i freska Madonnellla s tematikom Bezgrešnog začeća, koja zauzima dva kata jedne zgrade.
Na kraju ove etape razgleda preostaje mi još samo sjesti na terasu jednog od kafića na rubu Piazze Rotonda, naručiti cappucino i uživati u pogledu na Panteon. Panteon toliko oduševljava da bi najradije ovdje ostao do kraja dana, no kako sam rezervirao stol za popodnevni čaj u hotelu St. Regis (nije baš rimska aktivnost, no vrijedi svakog eura i ne propušta se) moram krenuti dalje. Cilj sljedeće etape još je jedna rimska top atrakcija – Fontana di Trevi.