U jednom starom turističkom vodiču može se naći opis Rabata kao bisera Maroka i moram priznati da on to zaista i je. Od svih marokanskih gradova u kojima sam bio Rabat mi je bio najveće pozitivno iznenađenje i najviše mi se urezao u pamćenje. Zašto? Vjerojatno zbog toga što u većini suvremenih turističkih vodiča nije favoriziran i došao sam u njega otvorena uma bez ikakvih očekivanja i prethodnih istraživanja. Ono što sam dobio bio je pregršt vizualnih iznenađenja, arhitektonskih remekdjela, mirisa, zvukova, okusa, različitosti … Jedan istinski doživljaj Maroka onakvog kakav on zaista je.
Rabat je prijestolnica Maroka i drugi grad po veličini. Možemo reći da se sastoji od dvije suprotnosti – iznimno dobro očuvanog starog dijela i ville nouvelle nastalog za francuskog protektorata početkom prošlog stoljeća.
Moje putovanje u Rabat započelo je popodnevnim vlakom iz Fesa. Iako je samo putovanje bilo ugodno (čemu vjerojatno doprinosi malo ulaganje u prvi razred) sam početak bio je prilično avanturistički. Željeznička stanica u Fesu lijepa je građevina i dobro organizirana – no nema natpisa na engleskom. Ako ne znaš francuski ili arapski u malom si problemu. No Marokanci su to riješili vrlo jednostavno – kroz cijelu stanicu rasporedili su nekoliko pomagača koji poznaju (ne bi se moglo reći znaju) engleski jezik i vrlo su susretljivi. S druge strane vlakova i nema previše pa je vrlo mala vjerojatnost da ćeš sjesti na krivi vlak.
Birao sam hotel u relativnoj blizini željezničke stanice nadajući se da neću imati problema s njegovim nalaženjem, no moja navigacija na mobitelu malo me iznevjerila i nikako ga nisam uspio pronaći. Tu nastupa ljubazna marokanska policija. Vidjevši da se gubim, jedan mi je policajac ponudio pomoć i malo rukama, malo na francuskom, uspio mi je objasniti gdje se nalazi hotel. Svoje objašnjavanje završio je velikim osmijehom i zaželio mi ugodan boravak u gradu. I ne – ovo nije izolirani slučaj. U nekoliko sam navrata komunicirao s policajcima i svaki put su bili iznimno ljubazni i na kraju razgovora mi zaželjeli ugodan boravak.
Obično biram hotele grupacije Marriott, no u Rabatu ih nije bilo pa sam morao naći neku drugu opciju. Odlučio sam se za hotel Le Diwan koji pripada lancu MGallery grupacije AccorHotels. Nadao sam se standardima hotelskog lanca, no nažalost bili su prisutni samo u tragovima. Sve je započelo jako dobro – SMS nekoliko dana prije mog dolaska u kojem su me pitali želim li nešto. Nažalost početno oduševljenje tu prestaje – na moj povratni SMS odgovorili su tek nakon odjave iz hotela. Neki djelatnici recepcije imali su velikih problema s engleskim, svaka se stvar trebala naručiti barem dva puta, … No s druge strane hotel je bio na iznimno dobroj lokaciji – sve se je moglo vidjeti pješice, hrana je bila dobra, a iako bi sobama dobro došla obnova sve je bilo relativno čisto. Ali ipak, s obzirom na cijenu koja nije bila baš mala za hotel ove kategorije očekivao sam puno, puno više.
Moj razgled grada započinje mauzolejom Muhameda V – iako se radi o grobnici, mjesto je predivno, puno ukrasa originalnih marokanskih motiva i sve odiše nekim spokojem, mirnoćom, uzvišenošću, … Osjeća se duboko poštovanje Marokanaca prema osobi čije je tijelo tu položeno. Muhamed V bio je prvi kralj nakon ponovne uspostave nezavisnosti Maroka, a upravo na lokaciji mauzoleja 1955. kralj se obratio narodu i pozvao na zahvalu Bogu za neovisnost Maroka.
Neposredno uz mauzolej nalazi se Hasanov toranj. Monumentalna kamena prizma koja praktički dominira gradom. Radi se o nedovršenom minaretu džamije koju je 1184. počeo graditi sultan Ya’qub al Mansur iz dinastije Almohada, no njegovi nasljednici obustavili su radove i od monumentalne ideje ostaje samo ovaj toranj impresivne veličine.
Nastavljam kroz aveniju Hasana II i dolazim do medine. Medina u Rabatu je neusporedivo manja od one u Fesu i Marakešu i kao da ima neku pravilnu strukturu. Ono što je razlikuje od ostalih medina je i činjenica da nema napasnih lokalaca koji nude svoje „usluge“ vodiča i u miru se može razgledavati. Prodavači u soukovima su također daleko manje naporni nego u drugim gradovima. Sama medina mi nakon one u Fesu nije toliko zanimljiva, no moram priznati da bi mi bilo puno draže da sam ovu medinu posjetio prvu – puno je manja šansa da se izgubiš i sve mi djeluje nekako pitomije.
Nakon razgleda soukova u medini dolazim do najvećeg oduševljenja u Rabatu – fortifikacije Kasbah des Oudaias. Ne znam je li mi Kasbah bio ljepši izvana ili iznutra gdje su me oduševile mirne ulice i predivne kućice obojane kombinacijom plave i bijele boje, kao i mirnoća andaluzijskih vrtova ispred Muzeja marokanske umjetnosti.
Šetnjom kroz ulice Kasbaha dolazim do jedne velike terase s koje se pruža pogled na Atlanski ocean. Pogled koji naprosto uzima dah i za koji mogu reći da je vrhunac razgleda Rabata.
Spuštam se do plaže. Iako je kraj prosinca, plaža je puna života. Bosonogi igrači različitih sportova s loptom, šetači, mladi zaljubljeni parovi, individualci zadubljeni u svoje misli i jedan neopisivi mir.
S oceana se vraćam u medinu, ali u njen drugi dio koji nije orijentiran na obrtničke radionice već na hranu. Tu je bilo svega, od devinih glava, iznutrica tko zna kojih životinja, puževa, ali i niza „klasičnih“ mesnih delicija. Brda voća i povrća, štandovi s kolačima koji su zanimljivi ne samo ljudima već i rojevima pčela, čaj od mente, … Nažalost higijenski standardi na koje smo navikli tamo nisu prioritet pa sam ipak odlučio poslušati savjet iz turističkih vodiča i jesti samo pogledom.
Nakon medine kroz aveniju Muhameda V krećem u razgled novog dijela Rabata, poznatog pod nazivom ville nouvelle. Šećem uz niz građevina koje odišu francuskim utjecajem što je i očekivano jer je većina nastala za vrijeme trajanja francuskog protektorata, no nakon Kasbaha sve mi djeluje nekako obično.
Nastavljam šetnju do kraljevske palače, no za razliku od engleske kraljevske obitelji marokanska je prilično privatna te se mogu vidjeti samo ograde palače i to izdaleka. Pri svakom približavanju policija će vas ljubazno upozoriti da se radi o području ograničena kretanja i usmjeriti u nekom drugom smjeru. Iako malo razočaran što nisam vidio ništa od kraljevskog života moram reći da sam šećući do palače dobio prilično dobar uvid u razvijenost prijestolnice Maroka – tu je dobro organiziran javni prijevoz, niz hotela, restorana, lijepo uređenih parkova i trgova. Ali i značajan kontrast naspram života u medini. I to je konstanta Maroka – različitost.
Vraćam se u hotel gdje večeram. Nekako se nadam da je hrana u hotelima ipak dovoljno termički obrađena i da mi ne bi trebala uzrokovati probleme i to se pokazalo točnim. Iako hotel nudi međunarodni meni, odlučujem se za lokalno jelo – taginu s govedinom. Tagina je u biti stožasta keramička posuda u kojoj se priprema hrana. Radi se o jednostavnom jelu od kojeg ne treba previše očekivati u gastronomskom smislu – kuhano meso s povrćem ali pripremljeno i posluženo na drugačiji način. Treba voditi računa da tagina služi i za pripremu i za posluživanje što znači da na stol dolazi iznimno vruća posuda koja može biti uzrokom ozbiljnih opeklina (na sreću konobari na to svaki puta upozore). Nakon večere odlučio sam još popiti tradicionalni čaj od mente u hotelskom baru. Iako nisam neki ljubitelj mente ovaj čaj me oduševljava – vjerojatno je tajna u puno šećera i svježim listićima mente. Zabavlja me skupina prilično pripitih Nijemaca koji svojim ponašanjem zadaju dosta glavobolje osoblju, ali taj sraz kultura je upravo ono što večer čini zanimljivim.
Iduće jutro napuštam Rabat na isti način na koji sam i došao – vlakom, ovaj puta za Marakeš.