Moje prvo ozbiljno razgledavanje Maroka počinje s Meknešom. Smješten sam u Fesu koji je s Meknešom dobro povezan željeznicom, no moje nepoznavanje francuskog i arapskog jezika kao i relativno povoljne cijene turističkih obilazaka u Maroku motiviraju me da unajmim privatnog vozača i vodiča što se pokazalo kao dobra odluka. Do nekih atrakcija sam vjerojatno ne bi ni stigao, a zaista bi mi se bilo teško snalaziti i komunicirati. S druge strane i lokalno stanovništvo nije uopće nametljivo ako se gradom krećete u prisustvu licenciranog vodiča (koji ima istaknutu iskaznicu) – u protivnom će vas sluditi s nuđenjem različitih “turističkih” obilazaka po nerealnim cijenama.
Mekneš je nastao kao berberska utvrda u 8. stoljeću i kroz svoju ranu povijest doživio je i rušenja i ponovna građenja, no za procvat Mekneša i njegov status kraljevskog grada zaslužan je sultan Moulay Ismail iz dinastije Alawita kojem je Mekneš bio prijestolnica u 17. stoljeću. Često se povlači i paralela između Versaja u Francuskoj i Mekneša jer su nastali otprilike u isto vrijeme, a zna se naići i na anegdotu da je Moulay Ismail htio izazvati Luja XIV. u svojevrsni arhitektonsko-urbanistički dvoboj.
Neovisno o sultanovim motivima nastao je ogroman i za svoje vrijeme nevjerojatno moderan grad koji je u potpunosti zadovoljavao sultanove potrebe. Nažalost, njegovi nasljednici ponovno se okreću Fesu i Marakešu te Mekneš polako gubi na značaju, a veliki dio Moulay Ismailovih kreacija nestaje i u velikom potresu iz 1755. godine te danas većim dijelom možemo vidjeti samo ruševine kao svjedoke tog zlatnog razdoblja Mekneša.
Moderni Mekneš nastao je u doba francuskog protektorata s početka prošlog stoljeća i svoj razvoj zahvaljuje upravo svojoj geografskoj poziciji čiju stratešku važnost uočavaju Francuzi te neovisno o medini i kraljevskom gradu grade moderni Maknešt, tzv. ville nouvelle. Danas je Mekneš peti grad po veličini, s razvijenom industrijom, ali u turističkom smislu neopravdano zasjenjen od strane susjednog Fesa.
Vozač me dovezao do mauzoleja Moulay Ismaila i dok čekamo lokalnog vodiča uputio me na nekoliko trgovina lokalnim rukotvorinama u blizini (uglavnom metalnih rukotvorina s jako visokim cijenama) te na razgled mauzoleja izvana. Preko puta mazuoleja nalazi se današnja kraljevska palača i kraljevski golf tereni koji nisu otvoreni za javnost kao niti bilo koja druga građevina povezana s marokanskom kraljeveskom obitelji.
Vrlo brzo dolazi vodič koji predlaže da razgled započnemo s medinom te se tako šećemo do trga Place el Hedim – analogonu svjetski poznatom trgu Djemaa El Fna u Marakešu. Rano je prije podne i na trgu tek započinje život, no sasvim dovoljno da se može osjetiti autentična vibra Maroka no ni blizu kaosu na koji ću naići u Marakešu. Trgom dominiraju monumentalna vrata u područje kraljevskog grada koja se zovu Bab Mansur i možda su najvjerodostojniji svjedok njegova nekadašnjeg značaja.
Ulazimo u medinu. Moje prvo iskustvo s jednom medinom. Medina je u biti stari grad s uglavnom natkrivenim uskim ulicama. U medini se živi, radi i prodaje na način na koji se to radilo prije tko zna koliko godina. Sresti magarca na kojem se prenose stvari ili čovjeka u tradicionalnoj nošnji unutar medine uopće nije rijetkost ili nešto čudno.
Od svih marokanskih medina koje sam vidio upravo bi za ovu medinu rekao da ima možda najautentičniji duh nekadašnjeg Maroka. Šećemo se uz tradicionalne soukove i niz nešto modernijih trgovina, prolazimo uz džamiju i medresu (koje možemo pogledati samo izvana jer u vjerske objekte ne mogu ući ljudi koji nisu muslimanske vjeroispovjesti), a uspijevamo ući i u jedan tradicionalni riad u kojem mi vodič objašnjava muslimansku organizaciju života oko unutrašnjeg dvorišta i tek mi tad postaje biti jasno kako je moguć život u kućama bez ijednog prozora. Naime svi su prozori okrenuti prema tom unutrašnjem dvorištu, a ne prema ulici za razliku od mellaha (židovskog dijela medine) gdje se nalaze kuće s klasičnim prozorima koji gledaju na ulicu.
Vraćamo se do vozača i vozimo se do možda najupečatljivijeg spomenika u Meknešu – kompleksa Heri as-Souni (ili često nazivanog Dar el Ma).
Radi se o skladištima iz doba Moulay Ismaila s kojih puca i pogled na bazen Agdal koji lokalni stanovnici rado koriste kao mjesto za opuštanje.
Posebno su impresivne ruševine masivne konjušnice danas poznate pod nazivom Rouah.
S Rouahom završava moj razgled Mekneša, ulazim ponovno u auto i vozač me vozi u drugi povijesni grad izrazita vjerskog značaja – Moulay Idriss.