28.12.2018. predivno je zimsko jutro u Lisabonu, a ja imam nekoliko sati prije leta za Fes. Umjesto da čekam u hotelu odlučio sam evocirati uspomene iz prethodnih posjeta ovom meni posebnom gradu. Smješten sam u hotelu Marriott koji nije baš centralno lociran, a kako želim doći do obale rijeke Tajo čeka me barem sat vremena hodanja, na sreću – nizbrdo. U prvih par ulica jedina je atrakcija na koju nailazim park Edwarda VII. Park je dobio ime prema engleskom kralju Edwardu VII koji je 1903. posjetio Lisabon i najveći je park u središnjem Lisabonu. Poznat je po svoja dva staklenika, a ima karakterističnu strmu konfiguraciju i spušta se prema trgu Marquês de Pombal.
Trg Marquês de Pombal važno je prometno čvorište Lisabona, tu je kružni tok oko kojeg su organizirane možda prometno najvažnije avenije Lisabona, tu je stanica podzemne željeznice, stajalište više autobusnih linija i početna stanica za većinu autobusnih turističkih tura po Lisabonu. Trg je dobio ime po portugalskom premijeru koji je zaslužan za obnovu zemlje nakon velikog potresa 1755. godine i trgom danas dominira njegov monumentalni kip. Zanimljivo je da kip simbolizira njegovu snagu prikazujući ga kako drži ruku na glavi lava, a pogled mu je usmjeren prema središtu Lisabona kojeg je obnovio.
S trga Marquês de Pombal ulazim u lisabonski Champs Élysées, odnosno Bulevar Oslobođenja (Avenida da Liberdade). Ova široka ulica ima jedan poseban čar – nema tu pariških kavana i kroasana kojima vrve Elizejske Poljane, ali ima luksuznih trgovina, skupih hotela, nekoliko fontana i jako puno zelenila. Ulica je popločena dvobojnim kamenjem stvarajući mozaike karakteristične za Lisabon.
Zastajem uz hotel Fontecruz Lisboa gdje sam imao priliku odsjesti i čiji ću gost biti za nekih tjedan dana kada se budem vraćao iz Maroka. Fontecruz Lisboa hotel je koji ima jednu posebnu osobnost – mračne hodnike, moderan dizajn, sobe koje su kompletno crne ili kompletno bijele, izrazito futuristički dizajn predvorja – sve karakteristike suvremenog luksuznog hotela u kojem sam se zaista osjećao ugodno, a o izvrsnoj lokaciji suvišno je i govoriti.
Zadovoljan činjenicom da se hotel nije nimalo promijenio nastavljam avenijom do trga Restauradores. Trg je dobio ime u čast obnove portugalskog kraljevstva koje je 60 godina dijelilo kralja sa Španjolskom. Trgom dominira 30 metara visok obelisk sa dvije brončane figure koje simboliziraju pobjedu i slobodu. Na trgu se nalazi i još jedna poznata lisabonska atrakcija – uspinjača Elevador da Gloria koja povezuje centar Lisabona sa središtem noćnog života – boemskim kvartom Bairro Alto.
S trga Restauradores ulazim u ulicu 1. Decembra (datum simbolizira isti događaj kao i trg Restauradores koji se zbio 1.12.1640.). Tu su jedan preko puta drugog i dva prekrasna povijesna hotela u kojim sam boravio pred dvije godine – Altis Avenida i Avenida Palace. Ono po čemu se najviše sjećam ovih hotela je izlet u prošlost – u oba hotela kao da je vrijeme stalo pred stotinjak godina – osoblje u starinskim uniformama, stari namještaj, nobl gosti, vrhunska usluga. I nešto nenadmašno – doručak s pogledom na krovu hotela Altis Avenida. Nije bilo jeftino, ali je vrijedilo svakog eura.
Iza hotela Avenida Palace nalazi se predivno arhitektonsko zdanje – željeznička postaja Rossio. Do 1957. godine ovo je bila glavna lisabonska željeznička postaja, a danas s nje polaze vlakovi prema samo jednoj destinaciji – Sintri. Sintra je sa svoje dvije palače danas obvezna destinacija za jednodnevne izlete većine posjetitelja Lisabona što ovu postaju i danas čini izuzetno posjećenom lokacijom.
Nastavljam preko trga Dom Pedro IV (poznatijeg pod starim nazivom Rossio) i kratko se odmaram uz jednu od dvije barokne fontane. Na središtu trga nalazi se i 27 metara visok spomenik s četiri alegorijska kipa koji simboliziraju pravdu, mudrost, snagu i umjerenost – karakteristike koje su krasile portugalskog vladara Pedra IV. poznatog i kao prvog brazilskog cara. Na sjevernoj strani trga nalazi se nacionalno kazalište, a karakteristični su i valoviti oblici kojima je trg popločen.
Taman da ću ući u jednu od turistički najpoznatijih ulica (restoran do restorana, trgovina do trgovine, …) – Rua Augusta kad mi pogled skrene prema trgu Figueira (u prijevodu drvo smokve) i malom žutom tramvaju. Naprosto ne mogu odoljeti, ukrcavam se i nevjerojatno uživam u vožnji polupraznim tramvajem E12 kroz strme i zavojite ulice Alafame. Alafama je stari lisabonski kvart smješten na obroncima brežuljka na vrhu kojeg se nalazi dvorac Castelo de São Jorge. Alafama je poznata po uskim popločenim ulicama i starim kućicama, a nekad je to bilo mjesto gdje su živjeli mornari te se smatra i jednim od ishodišta portugalskog fada – karakterističnog glazbenog stila kojeg obilježava osjećaj nostalgije i čežnje toliko svojstvene mornarima koji su tu živjeli. Izgubiti se u labirintu Alafame često se naglašava kao najbolje iskustvo posjetioca Lisabona. Osobno me Alafama nije toliko dojmila i taj bi savjet dao za Bairro Alto, a Alafamu ostavio za nezaboravnu tramvajsku vožnju.
Iskrcavam se na postali Limoerio i pješice se spuštam do katedrale Se predivna pročelja čiju unutrašnjost sam konačno uspio vidjeti. Pogledam na sat i ispada da vrijeme nije baš moj prijatelj te malo ubrzam korak kako bi stigao do trga Praca do Comercio i obale rijeke Tajo što mi je bila početna namjera.
Na ovom prekrasnom trgu davno u povijesti nalazila se palača Ribeira koja je srušena u velikom potresu 1.11.1755. godine. Palača se nije obnavljala već se formirao veliki trg otvoren prema rijeci Tajo koji je dobio ime Praca do Comercio (Trg Trgovine). Tu se nalazi i kip kralja Josea I. (na konju) koji je vladao u vrijeme kad je trg nastao. S obale rijeke pruža se pogled na most 25. travnja koji neodoljivo podsjeća na čuveni Golden Gate most iz San Francisca. Ime koje most danas nosi je datum odvijanja Revolucije karanfila iz 1974. godine, dan kad se Portugal iz autoritarne desničarske diktature pretvorio u liberalnu demokraciju, a dana je neovisnost svim kolonijama.
Nemam više puno vremena te žurim kroz slavoluk koji slavi obnovu grada nakon potresa i kroz ulicu Rua Augusta vraćam se na trg Rossio gdje lovim taksi za povratak u hotel kako bi na vrijeme stigao na let za Fes.
