Marakeš ili crveni grad u današnje je vrijeme postao sinonim za Maroko i rijetko koja turistička tura će ga zaobići. Monumentalni minaret džamije Koutobia ili pak vreva i mistika trga Djemaa El Fna često su prve stvari koje nam padaju na pamet pri pomisli na Maroko. Današnja popularnost Marakeša počela je sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je ovaj crveni grad počeo privlačiti brojne hipije, a u njemu su vrijeme voljeli provoditi i brojni umjetnici poput članova grupe Rolling Stones ili modnog kreatora Yves Saint Laurenta čiji je muzej jedna od danas najposjećenijih atrakcija Marakeša.
Iako se pretpostavlja da je život na mjestu današnjeg Marakeša prisutan još od prapovijesnih dana, njegova urbana povijest započinje 1062. godine kad sultan Yusuf ibn Tashfin iz dinastije Almoravida uočava strateški značaj lokacije i odlučuje tu sagraditi prijestolnicu svog sultanata. U 12. stoljeću Almohadi su svrgnuli Almoravide, osnovali kalifat te sravnili sa zemljom sve što je u Marakešu podsjećalo na njihove prethodnike, ali i sagradili potpuno novi grad. U to vrijeme nastaju današnji simboli Marakeša džamija Koutobia i njen minaret koji je izgradio kalif Ya’qub al Mansur. Sam grad postaje važno trgovinsko središte ali i središte znanosti i umjetnosti tadašnjeg Maroka. U 13. stoljeću na vlast dolazi dinastija Merinida koja za svoju prijestolnicu bira Fes te Marakeš gubi na značaju sve dok vlast ne preuzme dinastija Saadia koja središte svojeg sultanata 1554. godine vraća u Marakeš. U to su doba nastale danas često posjećivanje atrakcije palača El Badi i grobnice Saadia. U 17. stoljeću na scenu dolazi današnja kraljevska obitelj – Alawiti koji za svoju prijestolnicu ponovno odabiru Fes. Za Marakeš je posebno poguban procvat Mekneša, odnosno vladavina Moulay Ismaila u 18. stoljeću koji svoju palaču u Meknešu oprema dragocjenostima saadijske palače El Badi pretvarajući je u ruševinu. Iako se Marakeš više nikada nije nametnuo kao kraljevski grad u punom smislu te riječi on je danas nesumnjivo turistička prijestolnica Maroka.
31.12.2018. oko 13.30 nakon četiri sata vožnje vlakom iz Rabata dolazim u Marakeš. Željeznička stanica nalazi se u središtu suvremeno uređenog kvarta Gueliz nastalog u vrijeme francuskog protektorata. Prije nego krenem prema hotelu naprosto moram upiti malo iznenađujuće ljepote trga na kojem jedna nasuprot drugoj stoje dvije monumentalne građevine, završene tek prije nekoliko godina – jedna je zgrada željezničkog kolodvora, a druga kazališna zgrada.
Desetak minuta šetnje dijeli me od hotela Le Meridien N’Fis, naravno iz grupacije Marriott. Put me vodi kroz široki, moderni bulevar Mohameda VI., nazvan po aktualnom kralju Maroka. Zanimljiva je činjenica da je Mohamed VI. osamnaesti kralj iz dinastije Alawita koja vlada Marokom od 1664. godine. Vodič mi je sutradan ispričao da kraljevska obitelj uživa priličnu popularnost među stanovnicima Maroka, ali i značajno veće ovlasti nego kraljevske obitelji u kraljevinama Europe. Kroz razgovor s vodičem doznao sam i da je aktualni kralj Maroko značajno približio suvremenim tekovinama, odnosno europskom načinu života.
Čim sam krenuo prema hotelu nailazim na još jedno suvremeno arhitektonsko zdanje – kongresnu palaču, a prolazim i uz niz gradskih vila. Vrlo brzo dolazim do hotela nasuprot kojeg je ogromni trgovački centar Menara Mall s jedne strane, te vrtovi Menara s druge strane. Hotel je predivan, istina dobro bi mu došlo malo modernizacije u sobama, no usluga je zaista na visini i nevjerojatno se trude da mi boravak bude što udobniji.
Od Marakeša kao turističke meke Maroka imam velika očekivanja, no svoje razgledavanje odlučujem započeti malo nekonvencionalno – posjetom tradicionalnom lokalnom hamamu. Hotelski concierge me upozorava da bi to mogla biti svojevrsna avantura, no na moje inzistiranje ipak mi odlučuju pomoći oko realizacije. Odmah me upozoravaju da sa sobom ne nosim nikakve uređaje, sat niti bilo koju drugu vrijednost te da uzmem maksimalno 200 dirhama. Također me upućuju da trebam uzeti svoj ručnik i rezervno donje rublje. Ostaje samo problem kako doći do hamama koji su odabrali i to smo riješili tako što je djelatnik hotela objasnio taksistu kamo me treba odvesti i zamolio ga da me pričeka dok završim. Ostao sam malo začuđen da će mi za sve to 200 dirhama biti više nego dosta, no uvjerili su me da je tako pa eto krećem u avanturu koja mi je malo podigla adrenalin.
Taksist je odlučio dodatno zaraditi i odvesti me u hamam koji vode njegovi prijatelji, a ne u hamam u koji ga je uputio hotel. Mjesto na koje me doveo baš i ne izgleda kao lokalni hamam već nešto malo više turistički orijentirano, a kad su mi zaposlenice pokazale cjenik ispada da tamo ne bi mogao kupiti ni pola sapuna za onih 200 dirhama. Naravno, marokanski smisao za trgovinu daje svoje i pitaju me koliko mogu potrošiti, no mojih 200 dirhama njima ipak nije dovoljno. Pokušavaju me nagovoriti da potrošim više, nazovimo to pristojno, i „extra“ uslugama, no kad su shvatile da je 200 dirhama zaista sve što bi mogle dobiti od mene ljubazno su zamolile taksista da me vrati u hotel, što je ovaj na svu sreću i napravio.
Moram priznati da su u hotelu bili nemalo iznenađeni taksistovom igrom. Iako nisam razumio ni riječi iz predavanja koje je djelatnik hotela održao taksistu, iz jačine urlanja djelatnika se dalo zaključiti da je suradnja tog taksiste i hotela trajno završena. Sad na scenu nastupa njihova briga za gosta na razini koja me iznimno ugodno iznenadila. Odlučili su da će mi se u vožnji pridružiti djelatnik hotela i paziti da sve prođe OK i zaista je tako bilo. Čovjek je ušao samnom u taksi, vrlo brzo smo došli do hamama (koji je stvarno izgledao lokalno), uveo me u unutra, prevodio, … Koliko je ozbiljno shvatio zadatak govori i činjenica da nije dozvolio ni da mi odjeću stave na uobičajeno mjesto (zavežu je u vrećicu i stave na policu) već ju je on odlučio čuvati.
Kod nas se hamam poistovjećuje s turskom, odnosno parnom kupelji i veže se uz relaksaciju i opuštanje, dok je komponenta osobne higijene samo dodana vrijednost. Moje iskustvo s originalnim turskim hamamom u Istanbulu je bilo upravo takvo, a fokus je bio na iznimno opuštajućoj masaži sapunicom. Međutim originalni marokanski hamam malo je drugačiji. Rekao bih da je tu komponenta higijene stavljena na prvo mjesto, zatim dolazi komponenta socijalne interakcije, dok je opuštanje tu samo dodana vrijednost. Za razliku od turskog hamama, tu nema nikakvih stolova, sve se odvija na podu u tri prostorije različitih temperatura. Djelatnik hamama najprije me je odveo u prvu, najtopliju prostoriju, polegao me na pod na prvo slobodno mjesto – imam dojam da smo tu svi izgledali doslovno kao sardine u konzervi. Nakon nekih desetak minuta odveo me u nešto hladniju prostoriju i krenuo s tretmanom koji se u biti sastoji od vrlo detaljnog pranja, najprije s nečim što oni zovu crni sapun (jako alkalni sapun od maslinova ulja, karakterističan za Maroko) nakon čega slijedi piling s grubom rukavicom. Poslije iznimno energičnog pilinga koji doslovno skida sloj kože s tijela slijedi ispiranje kantama i kantama mlake do hladne vode. Slijedi kratka masaža, možda više istezanje nego masaža u kojoj vas maser (isti koji je obavljao tretman pranja) postavlja u nemoguće pozicije i nevjerojatnom snagom manipulira vašim tijelom – je li to opuštajuće ili ne stvar je diskusije, no definitivno sva mišićna bol nestaje. Za kraj vas upućuje na treću, gotovo hladnu prostoriju gdje se nekoliko minuta možete opustiti i dati tijelu vremena da se vrati u normalnu temperaturu. Bitno je za napomenuti da tu nema tišine, ljudi (uglavnom lokalno stanovništvo, s tek pokojim turistom) neprestance pričaju, komentiraju, šale se. Prostorije su svijetle i tu nema nikakve privatnosti. Lokalno stanovništvo rijetko koristi usluge masera koje su nama jeftine, (ali njima očito nisu) te se uglavnom peru sami. Također, iako je fokus na pranju i higijeni ne može se reći da je sve baš u skladu sa zapadnjačkim standardnima i na to treba biti spreman. Za svo vrijeme tretmana nosite donje rublje te je nužno uzeti rezervno, kao i svoj ručnik kako bi se na kraju mogli obrisati jer oni nemaju svojih ručnika na raspolaganju, a iskreno se nadam da se djelatnik hotela koji me doveo pobrinuo da rukavica i sapun nisu prije korišteni. Čitav tretman, zajedno s napojnicom došao je oko 60 dirhama – drugim riječima u hotelu su zaista bili u pravu vezano uz cijenu. Sve u svemu iskustvo je meni bilo jako opuštajuće i iznimno zanimljivo – osjećao sam se kao da sam integriran u dio njihove kulture i svakodnevice, a činjenice da nisam razumio ni riječi razgovora koji se tamo vodio uopće nisam bio ni svjestan. Definitivno jedno od top iskustava u Maroku. Na odlasku sam uočio da se radi o hamamu koji se zove Essalama i da se nalazi vrlo blizu Majorle vrtova što uvelike pojednostavljuje njegovo nalaženje i bez pratnje djelatnika hotela.
Vraćamo se taksijem u hotel, gdje me je hotelski concierge s nestrpljenjem čekao i vidjelo se da mu je iskreno drago što je ovaj pokušaj posjete hamamu bio uspješan. Upozorio me još jednom da bi bilo dobro da se otuširam jer mi ne mogu garantirati da se hamam u kojem smo bili drži higijenskim normi na koje sam navikao. Zanimljivo je koliko su svjesni svoje različitosti i kako to ne pokušavaju sakriti već iskreno naglašavaju.
Nakon kraćeg odmora u sobi i uživanja u slatkom poklonu dobrodošlice – kamo drugamo nego na glavni trg Marakeša – Djemaa El Fna, udaljenog oko 20 minuta šetnje od hotela. Samo ime trga nije nimalo simpatično i moglo bi se prevesti kao „izlog smrti“. Naime, na tom su se mjestu sve do 19. stoljeća izvršavale egzekucije kriminalaca odrubljivanjem glava koje su se izlagale kao opomena. Čim sam krenuo iz hotela prema trgu avenijom Princa Moulay Rachida ukazao mi se jedan od simbola Marakeša – monumentalni minaret džamije Koutoubia.
Ako sam od nečeg u Maroku imao velika očekivanja to je trg Djemaa el Fna. U većini turističkih vodiča i blogova taj je trg opisan kao nešto mistično, nadnaravno, … no u biti to je samo jedan veliki otvoreni prostor na kojem se nalazi popriličan kaos. Bilo je tu nekoliko pripovjedača koji mi nisu bili zanimljivi zbog jezika koji ne razumijem, nekoliko glazbenika i plesača koji izvode meni stranu glazbu koja mi doslovno zvuči kao beskonačno ponavljanje jedne kratke melodije, nekoliko mađioničara i niz štandova s hranom s izuzetno napornim i nametljivim vlasnicima koji doslovno vuku za rukav i na sve moguće načine vas žele privući kao gosta – ono što me jako iznenadilo bilo je prilično vulgarno negodovanje ako bi se njihove usluge odbile (iako inače nisu baš dobri u engleskom, psovke im idu izuzetno dobro). Hrana je izgledala zaista primamljivo, ali opet – nisam siguran u higijenske standarde te se ne usuđujem ništa probati, a i taj bezobrazluk vlasnika štandova dodatno me odbijao. Sve u svemu ništa posebno te se malo razočaran vraćam u hotel.
Jutro je 01.01.2019. godine. Započinjem s izvrsnim hotelskim doručkom pri čemu me oduševljava marokanski pšenični kruh/pogača M’smen koji djevojka obučena u tradicionalnu odjeću mijesi i peče pred gostima. Kruh se jede topao, po njihovoj preporuci s medom i čajem od mente. Čaj od mente također se svježe priprema pred gostima što radi kuhar u tradicionalnoj odjeći. Tu se peku i tradicionalne marokanske palačinke Baghrir napravljene od durum pšenice, a karakteristične su po malim rupicama. Tradicionalno se jedu s mješavinom meda i maslaca. Osim tih fantastičnih lokalnih jela tu je i standardna hotelska ponuda hladnih narezaka, kobasica, jaja, voća i kroasana, ali M’smen i čaj od mente definitivno su moj favorit i mislim da bi to mogao jesti u neograničenim količinama.
Nakon doručka počinje moja privatna tura Marekašem. Vodiča mi je dogovorio hotel i moram priznati da je zaista bio izvrstan. Nenametljiv, dobro govori engleski jezik, pun znanja, a odmah je naglasio da je radio u vojsci tako da se uopće ne trebam brinuti za sigurnost. Ne znam jeli me ova opaska ohrabrila ili uzrujala, no sve u svemu s turom sam bio jako zadovoljan. Koliko je vodič ozbiljno shvatio svoj posao govori i činjenica da me u taksiju na kraju ture doslovno preklinjao da ga pohvalim u hotelu i čak je bio spreman, u slučaju da mi se nešto nije dopalo, u potpunosti odustati od honorara. No za tako nečim nije bilo nikakve potrebe pa smo suradnju završili na obostrano zadovoljstvo.
Krećemo pješice avenijom Princa Moulay Rachida i dolazimo do vrata Bab Jdid (nova vrata) koja dijele povijesnu medinu od novog dijela Marakeša. Nasuprot vratima nalazi se monumentalni hotel La Mamounia – vjerojatno najbolji i najskuplji hotel u Marakešu, a poznat je i kao najdraži hotel Winstona Churchilla. Izgleda zaista lijepo i jednu nijansu luksuznije od mojeg hotela, no ipak nekoliko cjenovnih nijansi iznad onog što sam spreman platiti za smještaj.
Nastavljamo kroz park Lalle Hasne, nazvan po sestri aktualnog kralja. U ovom parku obično se nalazi i nekoliko prodavača vode u tradicionalnoj nošnji koji danas u biti služe kao motivi turističkih fotografija. Put kroz park nas vodi do džamije Koutoubia iz 12. stoljeća, čiji 77 m visoki minaret dominira Marakešom. Zanimljivo je da je ovim minaretom inspiriran i toranj katedrale u Sevilli. Za razliku od džamije Qarawiyin u Fesu koja je integrirana u medinu ova se džamija nalazi na zasebnom trgu što povećava njenu monumentalnost, no kao i sve druge džamije može se vidjeti samo izvana. Zanimljiv je i prijevod imena džamije – „džamija prodavača knjiga.“ Naime, u blizini je svojevremeno djelovalo preko stotinu prodavača knjiga koji su se smatrali jednim od najčasnijih prodavača.
Nastavljamo do grobnice Saadia. Dinastija Saadia vladala je Marokom svega stotinjak godina u drugoj polovici 16. i prvoj polovici 17. stoljeća. Ovdje se u biti radi o malom privatnom groblju i nekoliko prostorija u kojima leže sarkofazi s posmrtnim ostacima sultana i njegove uže obitelji.
Sultan Moulay Ismail iz dinastije Alawita uništio je dosta građevina napravljenih u doba svojih prethodnika Saadia, no njihove grobnice je, vjerojatno iz praznovjerja, poštedio ali ih je zapečatio tako da nisu bile vidljive izvana te su vremenom zaboravljene. Ponovno su otkrivene početkom prošlog stoljeća na fotografiji snimljenoj iz zraka kada je prostor očišćen i pretvoren u danas jednu od glavnih atrakcija Marakeša. Grobnice pokazuju raskoš karakterističnu za dinastiju Saadia koja je u značajnom kontrastu s jednostavnošću koja se veže uz građevine nastale za vladavine Almohada.
Sultan Ahmed al-Mansur iz dinastije Saadia sagradio je palaču El Badi, koja je sljedeća postaja našeg razgleda. Ovu nekad raskošnu palaču uništio je sultan Moulay Ismail koji je dosta njenih bogatstava koristio za izgradnju svoje palače u Meknešu tako da se danas mogu razgledati samo ruševine. U njenom je susjedstvu i današnja kraljevska palača Dar al-Makhzen za koju je vodič rekao da je bila jedna od najdražih suvremenih rezidencija kraljevske obitelji.
Ulazimo u Mellah – židovsku četvrt, najveći mellah u Maroku nastao u vrijeme vladavine Saadia. Vodič mi objašnjava da se mellah može prepoznati po prozorima koji gledaju na ulicu za razliku od muslimanskih četvrti gdje prozori kuća gledaju prema unutrašnjem dvorištu.
Dolazimo do palače Bahia sagrađene krajem 19. stoljeća, koju su za svoje potrebe sagradili sultanovi veziri zaduženi za Marakeš. Palača se upotrebljavala i za vrijeme francuskog protektorata kada je u njoj živio maršal Lyautey koji je u to doba na neki način vladao Marokom. Naime, sultan je 1912. godine potpisao svojevrsnu predaju Maroka prema kojem je sultan (i Maroko) zadržao suverenost ali je izgubio vlast. Sam Lyautey je koncept protektorata opisivao rečenicom „Francuska ne vlada Marokom već ga samo štiti“ iako je to u praksi bilo znatno kompleksnije i utjecaj Francuske bio je značajan.
Još se danas može vidjeti raskoš palače Bahia koju je s posebnom pažnjom ukrasio vezir Ba Ahmed donoseći u nju bogatstva čitave zemlje, kao što su mramor iz Mekneša ili pločice iz Tetouana. Palača je prizemnica što se objašnjava pretilošću vezira koji si je na ovaj način olakšao kretanje. Ova palača turistima pruža realan uvid u način i stil života Maroka s kraja prošlog stoljeća.
Nakon palače Bahia vraćamo se do trga Djemaa El Fna koji mi je već poznat, ali njegov doživljaj danju je ipak nešto drugo od kaosa koji sam doživio večer prije. Sada trgom dominiraju krotitelji životinja, uglavnom majmuna i zmija, a kako osobno imam panični strah od zmija zamolio sam vodiča da taj aspekt razgleda zaobiđemo u širokom luku. Tu je i neizostavna gastronomska ponuda, no s nešto manje bogatom ponudom nego u večernjim satima. Nažalost, toliko hvaljenu mistiku i posebnost ovog trga kao glavne atrakcije Maroka ni ovaj puta nisam uspio osjetiti.
S trga ponovno ulazimo u medinu kako bi posjetili soukove, no oni me se u Marakešu nisu niti malo dojmili i to ponajprije zbog agresivnog marketinga prodavača (koji je zbog prisustva vodiča bio umanjen, ali i dalje jako primjetan). S druge strane, uspoređujući ih s ponudom u Fesu ili Rabatu tu mi soukovi izgledaju izvještačeno i poprilično prilagođeno turistima, iako se tu i tamo može naći koji izuzetak. Souk je inače originalna zanatska radionica, odnosno specijalizirana trgovina i često se unutar medine grupiraju prema djelatnostima. Nažalost, u Marakešu naglasak nije na proizvodnji već na prodaji i više bi rekao da se tu radi o ogromnoj trgovini manje ili više autohtonih suvenira i nije lako pronaći izvorni souk u kojoj se može promatrati i realan proces proizvodnje.
Tura se polako bliži kraju i završavamo je nezaobilaznim čajem od mente u jednom od kafića unutar medine. Unatoč izvrsnom čaju koji mi je zaista prijao, doživljaj se nažalost ne razlikuje od bilo kojeg kafića u nekom gradu Europe. Vraćamo se do džamije Koutoubia gdje se nalazi stajalište taksija kojim se vraćamo u hotel.
Pripremajući se za ovo putovanje pročitao sam da je svaki posjet Marakešu nepotpun ako se dio vremena ne posveti Yves Saint Laurentu – jednom od vodećih imena mode prošlog stoljeća te sam prvi dio popodneva odlučio provesti u tom duhu.
U svoje vrijeme Yves Saint Laurent bio je simbol kako ženske, tako i muške elegancije, a i danas se njegovo ime veže ako ništa uz kvalitetne parfemske kreacije. Iako rođeni Alžirac, Yves Saint Laurent svoju je inspiraciju pronašao u Maroku kamo sa svojim partnerom dolazi 1966. godine i kako anegdota kaže – nakon tjedna nevjerojatne kiše – otkriva Maroko. Maroko ga je toliko dojmio da u Marakešu kupuje kuću i tamo stvara većinu svojih kreacija. Mogli bi tako reći da Yves Saint Laurent svoju uspješnu karijeru duguje upravo Marakešu. Međutim on je svoj dug Marakešu višestruko vratio kupovinom vrta čiji je kreator Jacques Majorelle i koji je danas uz muzej Yves Saint Laurenta jedna od najvećih suvremenih atrakcija Marakeša.
Gužva je velika i nakon pola sata čekanja uspio sam kupiti ulaznice i za muzej Yves Saint Laurenta i za vrt Majorelle, a ovo je bilo jedno od rijetkih mjesta u Maroku na kojem sam uspio platiti kreditnom karticom. Kako je muzej relativno mali, trebalo je sačekati još neko vrijeme na ulaz budući osoblje pazi da muzej ne bude prenapučen. Muzej daje presjek života i rada Yves Saint Laurenta, a tu je i prostorija u kojoj su izložene njegove najveće kreacije.
Nakon posjete muzeju sat vremena proveo sam osupnut ljepotama vrta Majorelle. To je istovremeno i botanički vrt i umjetnička kreacija. Prepun je kaktusa, lopoča i drugih zanimljivih biljaka uklopljenih u niz skulptura, fontana i drugih vizualno atraktivnih instalacija koje krase jarke živopisne boje. U vrtu vlada neki nevjerojatni mir i spokoj. Mislim da bi ovdje mogao provesti sate i sate ne radeći ništa, a da mi uopće ne bi bilo dosadno. Uz sam vrt nalazi se Berberski muzej i Muzej islamske umjetnosti, no njih sam odlučio preskočiti.
Taksi do hotela bio je tri puta skuplji nego pri dolasku, a taksista je to objasnio lokacijom (rijetki taksista koji je relativno dobro govorio engleski) i bilo je uzmi ili ostavi, no i ta tri puta veća cijena je za naše pojmove još uvijek povoljna (oko tridesetak kuna).
Kad sam se vratio u hotel vidio sam da imam još dovoljno vremena do kraja dana te sam pitao hotelski concierge što bi još mogao raditi i preporučili su mi oazu palmi i jahanje na devama.